Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/09 (H.S.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-89/09, rješavajući apelaciju H.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.S., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-001668 od 30. decembra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:388/05 od 6. jula 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-3807/04-B od 12. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. H.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001668 od 30. decembra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:388/05 od 6. jula 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3807/04-B od 12. januara 2005. godine. S obzirom da apelacija nije nije sadržavala potrebne elemente predviđene članom 19. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 27. aprila 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 30. aprila 2009. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Iz dokumentacije iz spisa predmeta proizilazi da su apelant i K.S. 27. oktobra 2004. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu, u kojoj su kao tužene označili J. H., S. H., D. H. i N.K. (u daljnjem tekstu: tuženi), svi iz Sarajeva, Općina Novi grad, kao i da su u tužbi zatražili da sud obaveže tužene da im nadoknade štetu i to: da povrate zemljišne nekretnine k.č. 1388/44, upisane u zk. ul. br. 222 KO Gornji Butmir, što po novom premjeru odgovara k.č. 1812 KO Novo Sarajevo III, na raspolaganje kao prije eksproprijacije, te da im nadoknade materijalnu štetu za uništenu imovinu u iznosu od 90.000,00 KM, za zateznom kamatom, te nematerijalnu štetu za patnje i nepravdu u iznosu od 10.000,00 KM, kao i sve troškove postupka.

3. Općinski sud je Rješenjem broj P-3807/04-B od 12. januara 2005. godine, potvrđenim Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž:388/05 od 6. jula 2007. godine, odbacio predmetnu tužbu kao neurednu.

4. U obrazloženju rješenja, citirana je odredba člana 53. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano šta svaka tužba mora da sadrži, uz napomenu da su svi elementi pobrojani u članu 53. stav

2. ZPP-a, izuzev pravnog osnova, obavezni elementi tužbe, i da je, ukoliko ih tužba ne sadrži, sud obavezan u smislu odredbe člana 66. ZPP-a, ispitati postojanje tih elemenata, pa ako utvrdi da tužba ne sadrži sve te elemente, sud će preduzeti radnje propisane odredbama čl. 295. i 336. ZPP-a, radi otklanjanja tih nedostataka. Nadalje, navedeno je da je Općinski sud pristupio prethodnom ispitivanju tužbe, u smislu odredaba čl. 66. u vezi sa čl. 53. ZPP-a, te da je utvrdio da je ista nepotpuna i nerazumljiva, pa je iz tog razloga rješenjem od 6. decembra 2004. godine, pozvao apelanta i K.S. da tužbu urede i otklone uočene nedostatke, a naročito da pravilno označe parnične stranke i njihove punomoćnike sa tačnim adresama, te da tužbeni zahtjev opredjele u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, dajući upute u kom smislu apelant i K.S. to trebaju da urade. Konstatovano je da su apelant i K.S., u zakonom propisanom roku podnijeli pismeni podnesak nazvan „ispravljena tužba“, ali da tim podneskom nisu otklonili uočene nedostatke i ispravili i dopunili tužbu, odnosno da su u tom podnesku samo ponovili navode iz prethodno dostavljene tužbe, ali da i dalje nisu otklonili nedostatke u pravilnom označavanju tuženika, jer nisu naveli adrese prebivališta i boravišta tuženih, kao i da su nepravilno označili zastupnika tuženih, jer je Općinski pravobranilac zakonski zastupnik Općine kao društveno-političke zajednice, a ne i fizičkih lica, bez obzira što su oni zaposlenici Općine Novi Grad. Takođe, konstatovano je da je tužbeni zahtjev ostao neodređen, jer je u podnesku samo navedeno da se zahtjeva naknada štete za eksproprisane nekretnine u iznosu od 60.000 KM, sa zahtjevom da se tuženi obavežu da taj iznos snose solidarno, odnosno svaki po 15.000 KM, te na ime nematerijalne štete iznos od 40.000, KM ili svaki dužnik po 10.000 KM, sa zakonskim zamatama od podnošenja tužbe do konačne isplate, i troškovima parničnog postupka.

5. Apelant i K.S. su izjavili reviziju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž:388/05 od 6. jula 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 070-0-Rev-07-001668 od 30. decembra 2008. godine.

6. Vrhovni sud je konstatovao da apelant i K.S. u reviziji nisu osporili činjenicu da u predmetnoj tužbi nisu označili tačne adrese tuženih, kao što nisu ni osporili činjenicu da navedeni nedostatak tužbe nisu ni otklonili po pozivu prvostepenog suda, koji im je svojim rješenjem, shodno odredbi člana 336. stav 1. u vezi sa članom 334. ZPP-a, vratio tužbu na ispravku i dopunu i naložio im, između ostalog, da u tužbi označe tačne adrese (prebivalište-boravište) tuženih. Sud je ocijenio da je u takvoj situaciji, Kantonalni sud osnovano zaključio da se prvostepeno rješenje o odbacivanju tužbe zasniva na pravilnoj primjeni odredbe člana 336. stav 3. ZPP-a, i da iz tog razloga nije osnovan revizijski prigovor da je drugostepeno rješenje zahvaćeno povredom odredaba parničnog postupka. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je rješenje o odbacivanju tužbe doneseno zbog formalnih nedostataka tužbenog podneska, koje apelant i K.S. nisu otklonili na poziv suda, tako da u konkretnom slučaju sudovi nisu odlučivali o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa su za pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja irelevantni prigovori kojima se ukazuje na materijalno-pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete.

7. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Takođe, apelant traži naknadu nematerijalne štete.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su odbacili apelantovu tužbu kao neurednu, s obzirom da je apelant propustio da u ostavljenom roku uredi tužbu na način kako mu je naloženo od strane suda. Dakle, redovni sudovi nisu meritorno postupali po tužbi apelanta, već su istu odbacili iz formalnih razloga, budući da apelant u ostavljenom roku nije dopunio predmetnu tužbu. S obzirom da je apelant podnio neurednu tužbu, na osnovu koje Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

11. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/09 (H.S.) | Sudska praksa | Aktio