Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2699/09 (A. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2699/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2699/09, rješavajući zahtjev Asima Kučevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Asima Kučevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Kučević iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je, 21. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo mjeru pritvora izrečenu apelantu osporenim rješenjima. U razlozima za donošenje privremene mjere apelant je iznio navode koji se tiču merituma predmeta, a koji se odnose na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-KŽ-09-000 132 od 6. avgusta 2009. godine ukinuto je rješenje Općinskog suda broj 032-0-KV-09-000 575 od 30. jula 2009. godine (nisu predočena Ustavnom sudu).

3. U ponovnom postupku, rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kv-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine apelantu je, zajedno sa ostalim osumnjičenim, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), produžen pritvor za dva mjeseca zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. u sticaju sa krivičnim djelom laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Krivični zakon FBiH), a na osnovu člana 146. stav 1. tačka b. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon o krivičnom postupku FBiH). U obrazloženju rješenja sud je istako da je prijedlog Kantonalnog tužilaštva osnovan, te da iz spisa proizilazi da postoje osnovi sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Naime, utvrđeno je kao nesporno da je 28. juna 2009. godine oko 00,20 sati u Tuzli, u centru grada, na parking prostoru u neposrednoj blizini diskoteke «Roma» došlo do oružanog sukoba između dvije grupe osoba u kojem su i jedna i druga grupa upotrebile vatreno oružje. Osnovi sumnje da je apelant bio u grupi koja je pucala na drugu grupu proizilaze iz iskaza svjedoka policajca koji je kritične večeri izašao na intrevenciju povodom spornog događaja. Prema datom iskazu, svjedok je na licu mjesta, neposredno posle pucnjave, zatekao grupu u kojoj se nalazio i apelant, sva zatečena lica su imala pištolje u rukama koje su počeli kriti ispod majica, stavljajući ih za pojas pantalona. Iskaz svjedoka policajca sud je ocijenio «kao ključan» za zaključak da postoje osnovi sumnje da su lica zatečena na licu mjesta, uključujući i apelanta, upotrijebila kritične večeri pištolje koje su imali kod sebe, a koje je svjedok policajac vidio na licu mjesta, odmah nakon pucnjave. U pogledu postojanja uslova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b. Zakona o krivičnom postupku FBiH, sud je ocijenio da postoji osnovana bojazan da će apelant boravkom na slobodi uništiti tragove važne za krivični postupak. Ovakav zaključak sud je utemeljio na činjenici da oružje iz kojeg je pucano kritične prilike od strane osumnjičenih, uključujući i apelanta, nije pronađeno, a što upućuje na zaključak da je sakriveno i da je ovim licima poznato gdje se nalazi. Svi osumnjičeni, uključujući i apelanta, lišeni su slobode dva dana nakon kritičnog događaja, a što je predstavljalo dovoljno vremena da se oružje upotrebljeno kritične večeri od strane osumnjičenih sakrije, sa namjerom da isto ne bude otkriveno od strane ovlaštenih lica i dato na vještačenje, a kako bi se utvrdilo da li je bilo upotrebljeno za vršenje navedenih krivičnih djela.

4. Odlučujući po žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine iste odbio kao nesonovane. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelant u svoj žalbi prvostepeno rješenje pobijao «zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i Evropske konvencije», jer je sudija Brković Sadija, član vijeća, napuštala sjednicu vijeća za vrijeme očitavanja o pritvoru advokata jednog od osumnjičenih, pa je vijeće u tim intervalima radilo u nepropisnom sastavu. Nadalje, u žalbi je istaknuto da iskaz svjedoka policajca ne može biti uporište za zaljučak da postoji osnovana sumnja da je apelant iz pištolja pucao, jer to ne potvrđuje nalaz parafinske rukavice uzete sa obje šake apelanta, te da dokazi koje je Kantonalno tužilaštvo izvelo ne ukazuju da je apelant pokušao da sakrije ili uništi dokaze važne za krivični postupak. Najzad, apelant je istakao da u osporenom rješenju nije utvrđena osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se tereti, a koje se može izvršiti samo pucanjem iz vatrenog oružja, na što ne upućuje niti jedan dokaz u dosadašnjem toku istrage, kao i da tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz koji bi ukazao da postoje naročite okolnosti koje utiču na bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, na bilo koji način ometati vođenje krivičnog postupka u smislu odredbi člana 146. stav 1. tačka b. Zakona o krivičnom postupku FBiH. Kantonalni sud je, kao i Općinski sud, ocjenio da izjava svedoka policajca potvrđuje osnove sumnje da je apelant, kritičnog događaja, upotrebio pištolj koji se nalazio kod njega, te tako počinio krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, a čime je ispunjen opšti uslov za produženje pritvora prema apelantu. Nadalje, u pogledu postojanja uslova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b. Zakona o krivičnom postupku FBiH, Kantonalni sud se saglasio sa ocjenom Općinskog suda u pogledu postojanja istih. Sud je ovakvu ocjenu zasnova na činjenici da prema podacima iz spisa proizilazi da oružje koje su svi osumnjičeni, uključujući i apelanta, imali kod sebe kritičnog događaja nije pronađeno, da su svi osumnjičeni lišeni slobode dva dana nakon kritičnog događaja, te da su u tom vremenskom periodu imali dovoljno vrmena da ga sakriju, da znaju gdje se nalazi, te ga tako čine nedostupnim ovlaštenim licima s ciljem da izbjegnu vještačenje oružja a kako bi se utvrdilo da li su ista korištena pri izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Najzad, sud je ocjenio irelevantnim žalbene navode da dokazi provedeni u toku istrage ne upućuju na to da su osumnjičeni, uključujući i apelanta, učinili krivično djelo za koje se terete iz razloga što se pritvor određuje prema osnovanoj sumnji da je određena osoba učinila krivično djelo, a ne prema karakteru dokaza koji se ocjenjuju po okončanju dokaznog postupka, odnosno glavnog pretresa, a ne pri odlučivanju o pritvoru.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske knvencije. Apelant ističe da je Kantonalni sud u osporenom rješenju propustio da odluči o žalbenom prigovoru u pogledu nepropisnog sastava vijeća prvostepenog suda. Nadalje, apelant smatra da je Kantonalni sud ocjenu postojanja opšteg uslova za određenje pritvora, tj postojanje osnovane sumnje, nije mogao zasnovati na iskazu policajca svjedoka koji je vido da on ima pištolj, ali ne i da je pucao iz njega, a s obzirom da je nesporno utvrđeno, prema nalazu parafinskom rukavicom, da on nije pucao iz pištolja. Također, s obzirom da je svjedok policajac ovlašteno službeno lice koje je izašlo na intervenciju, morao mu je i oduzeti pištolj ako ga je imao. Nadalje, apelant smatra da iz ocjene Kantonalnog suda da je oružje već sakriveno, da su svi osumnjičeni, uključujući i apelanta, imali dovoljno vremena da isto sakriju i učine nedostupnim ovlaštenim licimanije, proizilazi zaključak da je prestala potreba za određivanjem pritvora prema njemu, te da je «rješenje suda nezakonito i da mu se istim krše osnovna prava na slobodu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom». Apelant tvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje pritvora iz člana 145. i 146. Zakona o krivičnom postupku FBiH. U prilog ove tvrdnje navodi da je iz telefonskog listinga vidljivo da je pozvao policiju kako bi zatražio zaštitu i da ista nije došla, da ga je policajac svjedok vidio sa pištoljem ali ne i da je pucao iz pištolja, da je slobode lišen nakon tri dana od kritičnog događaja, dakle, da je mogao uništiti, sakriti, izmijeniti i krivotvoriti sve dokaze, i najzad da da je prema dokazima iz spisa evidentno da se u njegovom slučaju radi o nužnoj odbrani, a ne o kvalifikaciji koju ističe tužilaštvo. Nadalje, tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz «činjeničnog verifikovanja neposrednog ili posrednog pokušaja od strane apelanta da utiče na svjedoke ili da uništi ili sakrije dokaze, a sama činjenica da je slobode lišen nakon tri dana dokazuje da nije postojala bojazan da će nešto preduzeti u tom pravcu». Apelant smatra da «prema izričitim odredbama člana 5. Evropske konvencije, ne postoji niti jedan pravni osnov kako bi se mogao zauzeti stav da je određivanje pritvora zakonito i da ne krši osnovna ljudska prava». Navedenim članom je definisano i da se lice pusti na slobodu onog trenutka kada dalje zadržavanje u pritvoru postane neosnovano, a iz svega navedenog u apelaciji, evidentno je da ne postoje razlozi za njegovo dalje zadržavanje u pritvoru. Najzad, apelant ističe da mu je pritvor određen proizvoljno. Ovu tvrdnju zasniva prije svega na činjenici da je i Kantonalni sud konstatovao da je bilo dovoljno vremena da se oružje sakrije, iz čega proizilazi da ne postoji niti jedan validan razlog za produženje pritvora. Nadalje, proizvoljnost se po apelantu ogleda i u činjenici da je propušteno predhodno ocjenjivanje osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo i da postoje posebni uslovi za određivanje pritvora. Odluka o određivanju pritvora je donesena u paketu i svi osumnjičeni su tretirani isto, i ako je «paketno odlučivanje protivzakonito i čini bitnu povredu odredbi Zakona o krivičnom postupku FBiH, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije». Apelant smatra da su «prvostepeni i drugostepeni sud postupali suprotno zakonima Bosne i Hercegvoine, Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji jer su propustili navesti i podrobno obrazložiti relevantne i dovoljne razloge na temelju kojih se svako dalje produžavanje pritvora može smatrati opravdanim i nužnim, te podrobno obrazložiti razloge zbog kojih smatraju da postoje legalni i legitimni ciljevi za određivanje pritvora», te zaključuje «da je zbog svega navedenog potrebno usvojiti njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će mu pritvor biti ukinut.»

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

7. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe kojoj je izrečena mjera pritvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

9. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da mjera pritvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

10. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2699/09 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio