Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2771/06 (D.T.)

Odluka donesena 25. 09. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Propisano zakonom
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
  • Šta se ne smatra domom
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2771/06

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2771/06, rješavajući apelaciju D.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D.T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 737/05 od 30. maja 2006. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D.T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 25. maja 2007. godine, a od Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane, koje zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), 27. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. juna 2007. godine, a tuženi 5. februara 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i tuženog dostavljen je apelantu 16. februara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 30. aprila 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog, kojom je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji-otkupu stana u Sarajevu, u ul. Filipa Kljajića br. 2/IV (u daljnjem tekstu: sporni stan), zaključen između države SFRJ-SSNO – Vojno-građevinske direkcije Sarajevo (u daljnjem tekstu: prednik tuženog) i J.T. (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) pravno valjan.

7. Presudom Općinskog suda broj P-1028/02 od 26. februara 2003. godine je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji – otkupu spornog stana pravno valjan, pa je naloženo tuženom da je dužan trpjeti da se apelantov prednik uknjiži u knjigu položenih ugovora zk. ureda Općinskog suda kao vlasnik stana sa dijelom 1/1 u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, jer će se u protivnom izvršiti upis na osnovu presude, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

8. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je, uvidom u spis Komande garnizona Sarajevo broj 7702, utvrdio da je apelantova prednica 24. januara 1992. godine podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana i da je taj zahtjev lično potpisala. U toku postupanja po zahtjevu za otkup stana apelantova prednica je od prednika tuženog dobila uplatnice za uplatu iznosa od 23.456,00 dinara za otkup spornog stana, troškove komisije za procjenu stana u iznosu od 2.000,00 dinara, kao i troškove ovjere ugovora za otkup stana u iznosu od 50,00 dinara. Naknadno je obaviještena da nije u obavezi da plati kupoprodajnu cijenu, jer je njen suprug A.T. doprinosom za stambenu izgradnju dao 645.188,00 dinara, zbog čega je u članu 2. ugovora o kupoprodaji nepokretnosti navedeno da je otkupna cijena 0,00 dinara. Također, sud je prema datumima isprava koje su se nalazile u predmetu otkupa stana utvrdio da je prednik tuženog, odmah nakon podnošenja zahtjeva za otkup spornog stana, pokrenuo postupak, te da je između ugovarača postignuta saglasnost volja i da je ugovor realiziran u cijelosti u toku mjeseca februara 1992. godine.

9. Općinski sud je dalje naveo da je isplatom cijene 26. februara 1992. godine apelantova prednica na nesumnjiv način izrazila svoju volju da otkupi predmetni stan i da ispoštuje svoje obaveze kupca. Nesporno je da je ugovor bio sačinjen u pismenom obliku, da ga je potpisao prednik tuženog kao prodavac, kao i da je vojni pravobranilac ovjerio pravnu valjanost ovog ugovora. Općinski sud je dalje konstatovao da, zbog općepoznatih zbivanja 1992. godine, apelantova prednica nije potpisala ugovor, te da je notorna činjenica da je prednik tuženog iznio svu dokumentaciju iz Sarajeva i da se ona do 1999. godine nalazila u Bijeljini. Sud nije prihvatio prijedlog tuženog da se sasluša kao svjedok vojni pravobranilac koji je ovjerio ugovor, jer je ocijenio da taj dokaz nije potrebno provoditi s obzirom da je postupak otkupa stana bio određen Pravilnikom o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA. Dalje, prvostepeni sud je obrazložio da je apelantova prednica podnijela zahtjev za otkup spornog stana, čime je izrazila volju da stan otkupi, kao i da bi «sigurno potpisala sve primjerke ugovora o kupoprodaji predmetnog stana da nije počeo rat i da joj je Vojna građevinska direkcija Sarajevo dostavila predmetni ugovor prije početka rata [...], a posebno jer je konačno utvrđena cijena stana bila nula dinara». Sud je, također, naveo da je vojni pravobranilac u vrijeme zaključenja ugovora bio ovlašten da cijeni zakonitost ugovora, odnosno pravilnu primjenu tada važećih propisa kojima je bio reguliran otkup vojnih stanova, te da je potvrđujući valjanost ugovora svojim potpisom i pečatom prednika tuženog garantirao da su prilikom sačinjavanja predmetnog ugovora propisi ispoštovani. Sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su obaveze iz predmetnog ugovora u cijelosti izvršene, da je apelantova prednica bila u posjedu predmetnog stana, da njegove posebne predaje nije ni bilo, te da je u stanu ostala sve do svoje smrti 26. oktobra 1997. godine. Sud je, također, naveo da bi apelantova prednica «da je živa imala pravo da se uknjiži kao vlasnica predmetnog stana, pa [apelantu] kako njenom nasljedniku [...] pripada ovo pravo», te da smrt apelantove prednice ne može biti razlog da ugovor izgubi pravno djelovanje. Sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i priznao valjanost zaključenog predmetnog ugovora.

10. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:2559/04 od 28. marta 2005. godine, žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da u prvostepenom postupku nije bilo bitnih povreda parničnog postupka, te da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, a da obrazloženje presude sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama. Naročito, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je nesumnjivo da je apelantova prednica živjela u spornom stanu sve do svoje smrti, da je podnijela i potpisala zahtjev za otkup spornog stana, da je između nje i prednika tuženog postignuta saglasnost volja i ugovor u cijelosti realiziran u toku februara 1992. godine, dakle prije 6. aprila 1992. godine, te da je nesumnjivo nadležni vojni pravobranilac ovjerio ovaj ugovor. Sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilno obrazložio primjenu izmijenjenog člana 46. st. 1. i

3. Zakona o prometu nepokretnosti, čime je priznao valjanost zaključenog kupoprodajnog ugovora koji je u cijelosti realiziran, ističući da se odredbe navedenog člana odnose na ugovore koji su zaključeni prije stupanja na snagu navedenog zakona i da se primjenjuje u zatečenim sudskim postupcima.

11. Osporenom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine revizija tuženog je usvojena, presuda Kantonalnog i Općinskog suda je preinačena i u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravni stav nižestepenih sudova da je ugovor o otkupu stana pravno valjan, iako ga nije potpisala apelantova prednica kao kupac stana, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari predmet spora vojni stan na kojem je pravo raspolaganja imao prednik tuženog, te da prema odredbama člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07) prodaju takvog stana vrši tuženi u skladu sa citiranim zakonom, koji je u ovom predmetu lex specialis. Vrhovni sud je zaključio da se u ovoj pravnoj stvari moraju primijeniti odredbe člana 39. citiranog zakona i odredbe člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama citiranog zakona („Službene novine FBiH“ broj 27/99). Vrhovni sud je konstatirao da iz odredbe člana 39. citiranog zakona proizlazi da se i osobe koje su zaključile ugovor o otkupu stana prema odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i dalje smatraju nosiocima stanarskog prava, te da sa tuženim moraju zaključiti novi ugovor o otkupu stana, a da će im se priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM.

12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo „ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane Federacije, taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. tog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu“. Međutim, Vrhovni sud je naveo da, «sve i kad bi se prihvatilo tačnim utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantova prednica prije 6. aprila 1992. godine zaključila sa prednikom tuženog pravno valjan ugovor o otkupu stana na kojem je bila nositeljica stanarskog prava», zato što apelantova prednica nije zaključila ugovor o otkupu stana sa tuženim, zbog čega je mogla biti samo nositeljica stanarskog prava na spornom stanu do svoje smrti (1997. godine). Stoga je Vrhovni sud zaključio da se nisu stekli uvjeti za uknjižbu apelantove prednice kao vlasnice stana, u kojem smislu je apelant, kao njen zakonski nasljednik, postavio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je također naveo da je apelant, nakon smrti svoje prednice, pravo na stan mogao ostvariti pod uvjetom da je u sudskom postupku dokazao da je bio član njenog porodičnog domaćinstva, te da stan legalno koristi. Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo i o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučili primjenom člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, umjesto primjenom člana 39. i 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

IV. Apelacija

13. Apelant navodi da je odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju događaja pred redovnim sudovima i Vrhovnim sudom i ističe da se Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja i suprotno ga utvrdio u odnosu na činjenice koje su nesporno utvrđene pred prvostepenim sudom. Apelant smatra da se odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na koje se pozvao Vrhovni sud ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju zbog toga što je ugovor o otkupu stana zaključen između prednika tuženog i njegovog prednika pravno valjan, kako su to i utvrdili redovni sudovi, a čije odluke nije prihvatio Vrhovni sud. Apelant, kao zakonski nasljednik svog prednika, smatra da predmetni stan predstavlja njegovu imovinu, te da mu je odlukom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na uživanje te imovine.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da apelantovi prigovori u odnosu na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nisu osnovani.

15. U odgovoru na apelaciju tuženi je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju predmet spora vojni stan na koji treba primijeniti Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji regulira pitanje vojnih stanova na kojima je pravo raspolaganja imala tužena, kao poseban zakon. Primjenom odredbi posebnog zakona Vrhovni sud je utvrdio da sve i kad bi se prihvatilo utvrđenje redovnih sudova da je apelantova majka prije 6. aprila 1992. godine zaključila sa SSNO pravno valjan ugovor o otkupu stana, u momentu smrti apelantova prednica nije bila u nadležnom sudu uknjižena kao vlasnica stana. Apelant je, kao njen nasljednik, mogao ostvariti pravo na uknjižbu stana samo pod uvjetom da je dokazao da je bio član njenog porodičnog domaćinstva i da stan koristi legalno. Međutim, apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice, nije koristio niti sad koristi predmetni stan, već stan koristi F.M., samohrana majka sa dvoje maloljetne djece, na temelju ugovora o korištenju stana zaključenim sa tuženim, kojoj je stan dodijeljen po osnovu službe u Armiji BiH za vrijeme rata i službe u vojsci Federacije BiH do 2007. godine, kada je demobilisana zbog reforme oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Kako apelantova prednica u momentu smrti nije bila vlasnica stana, apelant pravo vlasništva nije mogao izvesti iz prava svoje prednice, niti ga je mogao steći primjenom odredbe čl. 39.a i 39.e stav 3. citiranog zakona, zbog čega apelant ne uživa ni zaštitu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava i člana 8. Evropske konvencije tuženi je naveo da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice niti je predmetni stan koristio, odnosno nije imao bilo kakav pravni status na osnovu kojeg bi mogao steći stanarsko pravo, a koji bi mogao eventualno predstavljati dio prava na legalno korištenje stana.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) «Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.»

17. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA, koji je u navedenom periodu primjenjivan i na teritoriji Republike BiH («Službeni list SFRJ» broj 84/90), relevantne odredbe glase:

«Član 20.

Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.

[...] Član 23.

Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima.

Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom.»

18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH», br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01 i 15/02) «Član 15.

Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane – Federalno ministarstvo obrane. Član 39.

Nositeljima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu koji oni koriste ("Službeni list SFRJ", broj 84/90), prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana u skladu sa odredbama ovog zakona priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.b U slučaju kada nosilac stanarskog prava iz člana 39.a ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Ministarstvu odbrane Federacije.

Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u ratama, sačinit će se aneks ugovora kojim se reguliše isplata preostalih rata, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija u skladu sa ovim zakonom. Odredbe člana 39a. ovog zakona i st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. aprila 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda.

Član 39.c Odredbe čl. 39.a i 39.b primjenjuju se i na nosioca stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98. i 18/99). Član 39.d Lice koje ne ostvari kod Ministarstva odbrane Federacije pravo iz ovog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda.

Član 39.e Nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana ili ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama iz člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH.»

19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH» broj 18/94) «Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na pokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Član 46.

Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pisanoj formi punovažni su ako su ugovorene strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.

Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ove uredbe, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe.

Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjivat će se i u završenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta.»

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-737/05 protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. septembra 2006. godine a apelacija je podnesena 6. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je ta presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.»

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»

27. Ustavni sud ukazuje da riječ “imovina” uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 33/01). Nadalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, “posjed” koji se štiti može biti samo “postojeći posjed” (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima “opravdano očekivanje” da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud zapaža da je pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-2204/99 od 5. januara 2000. godine utvrđeno da zaostavštinu umrle apelantove prednice čine prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji-otkupu spornog stana. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant kao zakonski nasljednik ima „legitimno očekivanje“ da će ostvariti pravo na predmetni stan, koje predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporenom odlukom, usvajajući reviziju tuženog, Vrhovni sud preinačio presude redovnih sudova i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, odbio kao neosnovan.

29. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

30. Ustavni sud primjećuje da je postupak u ovom predmetu vođen po apelantovoj tužbi kojom je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu spornog stana, koji je zaključen između prednika tuženog i njegove prednice, pravno valjan. Prvostepeni i drugostepeni sud su, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da je ugovor o otkupu spornog stana sačinjen između apelantove prednice i prednika tuženog, pravno valjan u smislu odredbi člana 46. st. 1. i

3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Međutim, Vrhovni sud je, suprotno odlukama ovih sudova, na temelju činjeničnog utvrđenja izveo drugačiji pravni zaključak, smatrajući da pravnu valjanost predmetnog ugovora treba cijeniti prema odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je u ovom predmetu lex specialis.

31. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda, koji su poprimili utvrđenim da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, bez obzira što ga nije potpisala apelantova prednica kao kupac stana, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom pravcu Vrhovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari predmet spora vojni stan na kojem je pravo raspolaganja imao prednik tuženog, te da prema odredbama člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prodaju takvog stana vrši tuženi u skladu sa navedenim zakonom, koji je u ovom predmetu lex specialis. Vrhovni sud je zaključio da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, u ovoj pravnoj stvari nisu mogle primijeniti odredbe člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, budući da apelantova prednica prije 6. aprila 1992. godine nije zaključila pravno obavezujući ugovor sa SSNO u skladu sa odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste. Pored toga, Vrhovni sud je obrazložio da je apelant pravo na stan svoje prednice mogao ostvariti pod uvjetom da je dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice, te da i sada stan legalno koristi. Međutim, tokom postupka nije bila sporna činjenica (apelantovi navodi na raspravama održanim 9. jula i 24. septembra 2002. godine), da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, te da ni sada ne koristi predmetni stan, već da predmetni stan koristi druga osoba. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nisu stekli uvjeti za ostvarivanje apelantovih prava na predmetni stan ni po ovom osnovu.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije na arbitraran način primijenio relevantne odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbe člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dakle odredbe zakona koji je u ovom predmetu lex specialis, i odnosi se na stanove koji su na raspolaganju Ministarstvu odbrane FBiH, za koje su zaključeni pravno obavezujući ugovori o otkupu-kupoprodaji stanova prije 6. aprila 1992. godine. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, jer je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, kako je Vrhovni sud utvrdio da je nesporno da apelantova prednica nije zaključila pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO, to se nisu ni ispunili zakonski uvjeti da se udovolji apelantovom zahtjevu za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana i uknjižbi prava vlasništva na njegovu prednicu kod nadležnog suda. Također, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

34. U pogledu apelantovih navoda da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).

35. Ustavni sud je u prethodnom dijelu odluke već elaborirao da je u predmetnom parničnom postupku apelant tražio da sud utvrdi da je ugovor o otkupu predmetnog stana, zaključen između prednika tuženog i njegove prednice pravno valjan, te da mu kao zakonskom nasljedniku svoje prednice pripada pravo vlasništva na predmetnom stanu. Naime, apelant je u sudskom postupku ukazivao na pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, kojim je u ostavinskom postupku utvrđeno da zaostavštinu apelantove prednice čine prava i obaveze iz ugovora o otkupu predmetnog stana, te da on kao zakonski nasljednik zaostavštine svoje prednice ima pravo na zaštitu prava vlasništva na predmetnom stanu.

36. Iz predmeta spisa proizlazi da apelant nije živio u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva sa svojom prednicom, niti je predmetni stan bio njegov dom, te da je na predmetnom stanu nositeljica stanarskog prava do svoje smrti (1997. godine) bila njegova majka. Naime, Vrhovni sud je u revizionom postupku istakao da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice, nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te da predmetni stan nije koristio ni u vrijeme vođenja predmetnog sudskog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se osporena odluka Vrhovnog suda ne odnosi na pitanja u vezi sa predmetnim stanom kao apelantovog doma, odnosno da njome nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, te, shodno tome, niti povrede apelantovog prava na poštivanje doma. Zbog toga, s obzirom da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog Ustavom zaštićenog prava, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Vrhovni sud nije na arbitraran način primijenio materijalno pravo, te na taj način nije povrijedio ni princip «zakonitosti» miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud, također, smatra da odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenje o neslaganju sa odlukom sudija Valerije Galić, Mate Tadića, Davida Feldmana i Krstana Simića.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE POTPREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA BiH VALERIJE GALIĆ I SUDIJE USTAVNOG SUDA BiH MATE TADIĆA U PREDMETU

BROJ AP-2771/06 OD 25. SEPTEMBRA 2009. GODINE

Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda BiH («Službeni glasnik BiH» br. 60/05, 64/08 i 51/09) dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje suprotno Odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP-2771/06 od 25. septembra 2009. godine.

Za razliku od većine sudija Ustavnog suda BiH, smatramo da je u ovom predmetu osporenom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz sljedećih razloga:

1. Prvostepeni i drugostepeni sud su, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da je ugovor o kupoprodaji-otkupu spornog stana sačinjen između prednika apelanta i prednika tuženog, pravno valjan u smislu odredbi člana 46. st. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH» broj 18/94). Međutim, Vrhovni sud FBiH je, suprotno odlukama ovih sudova, na osnovu činjeničnog utvrđenja izveo drugačiji pravni zaključak, smatrajući da pravnu valjanost predmetnog ugovora treba cijeniti prema odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je u ovom predmetu po stajalištu Vrhovnog suda lex specialis.

2. Smatramo da je Vrhovni sud FBiH proizvoljno primijenio materijalno pravo zasnivajući svoju odluku na odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, iz koje proizlazi da se i osobe koje su zaključile ugovor o otkupu vojnog stana po odredbama Zakona o osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu, koji oni koriste i dalje smatraju nositeljima stanarskoga prava, koji sa Federalnim ministarstvom odbrane moraju zaključiti novi ugovor o otkupu stana, te da će im se prilikom zaključenja toga ugovora priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate. Prema našem mišljenju, Vrhovni sud je potpuno zanemario odredbu člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti, koji je regulirao slučajeve kao što je ovaj, a koji su primijenili prvostepeni i drugostepeni sud, s obzirom da je činjenično stanje ukazivalo na nužnost primjene te odredbe. S druge strane, Vrhovni sud je cijenio odredbu člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ali joj je dao značenje koje u toj odredbi nije navedeno. Naime, Vrhovni sud je zaključio da ''sve i kad bi se prihvatilo tačnim utvrđenje nižestepenih sudova da je prednik apelanta prije 6. aprila 1992. godine, zaključila sa prednikom tuženog pravno valjan ugovor o otkupu stana na kojem je bila nosilac stanarskog prava'', prednica apelanta ne bi imala pravo da se uknjiži na spornom stanu, jer ''nije zaključila ugovor o otkupu stana sa Federalnim ministarstvom odbrane''. Smatramo da je ovakvo tumačenje protivno eksplicitnoj odredbi navedenoga člana, pa je ovakvom interpretacijom navedene odredbe Vrhovni sud postupio arbitrarno, što je suprotno načelu ''zakonitosti'' sadržanom u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

3. Pored navedenog, zapažamo da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili činjenično stanje, odnosno da je prednica apelanta zaključila ugovor sa prednikom tužene prije 6. aprila 1992. godine, da je taj ugovor u cijelosti izvršen i da je stoga, slijedom odredbe člana 46. st. 1. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti, taj ugovor pravno valjan. Također, nesumnjivo je utvrđeno i da je prednica apelanta sporni stan koristila sve do svoje smrti, odnosno da je u njemu boravila ''legalno'' u smislu člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navedena odredba, kako je navedeno, ne propisuje obvezu osoba koje ispunjavaju ove uvjete, da moraju sa Federalnim ministarstvom odbrane zaključiti novi ugovor o otkupu stana, već samo da će Federalno ministarstvo odbrane izdati nalog da se takva osoba uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

4. Imajući u vidu navedeno, smatramo da je Vrhovni sud FBiH arbitrarno primijenio relevantne propise, zbog čega miješanje u apelantovo pravo nije ''u skladu sa zakonom'', pa ostali aspekti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu relevantni, te ih nije potrebno razmatrati. Smatramo da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. S obzirom na naše mišljenje u pogledu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, smatrali smo da nije neužno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Sudija Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Valerija Galić Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda BiH izdvajam mišljenje suprotno odluci u predmetu AP-2771/06 Žao mi je što ne dijelim mišljenje većine u Sudu jer je, po mom mišljenju, došlo do kršenja apelantovog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije pošto je presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je i dovelo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.

Naime, potpuno podržavam pravne stavove koje su u ovom predmetu zauzeli kako Općinski sud u Sarajevu, tako i Kantonalni sud u Sarajevu, kada su zaključili da je odluka suda rezultat potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo uz dato obrazloženje koje sadrži jasne i razumljive razloge kako u pogledu činjenica tako i u pogledu prihvaćenog pravnog osnova.

Ne dijelim pravni stav Vrhovnog suda FBiH koji je zaključio da na ovaj pravni odnos treba primijeniti odredbu člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07), jer je prodaja predmetnog stana izvršena na osnovu Zakona o stambenom osiguranju u JNA („Službeni list SFRJ“ 84/09) koji je u periodu otkupa stana primjenjivan na teritoriji BiH.

Upravo smatram da Zakon o stambenom osiguranju u JNA predstavlja lex specialis i da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Titulari prava na otkup stanova iz vojnog fonda imali su stanarsko pravo koje je, bez obzira na svoju prirodu, predstavljalo imovinsko pravo i navedeni Zakon stvorio je mogućnost otkupa tih stanova. Smatram da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. pristupnim ugovorima gdje lice koje ima pravo na otkup stana prihvata ili ne prihvata uvjete propisane zakonom. Samim činom obavještavanja davaoca stana da se prihvataju uvjeti smatram da je postignuta saglasnost volja učesnika u ovom pravnom poslu i da je pravni posao završen. Pogotovo kada se u tom kontekstu cijeni i posmatra činjenica da je, prema uvjetima otkupa takvih stanova, cijena već unaprijed u cijelosti bila isplaćena, te da je nadležno pravobranilaštvo ocijenilo u zakonom predviđenoj proceduri da su potpuno ispunjeni svi zakonski uvjeti za otkup predmetnog stana. Slijedeći svoj stav da se radi o tipičnom pristupnom ugovoru čije zaključenje ne proizlazi samo trenutkom zaključenja već i dodjelom stana, korištenjem stana, te izdvajanjem sredstava iz prihoda korisnika tog stana kao kupoprodajne cijene, smatram da se radi o realnom ispunjavanju uvjeta na osnovu kojih je izvršen otkup stana.

U tom pogledu smatram da je Vrhovni sud FBiH proizvoljno cijenio pravne propise relevantne za donošenje odluke, a kao posljedica takve odluke uslijedilo je i miješanje u apelantovu imovinu.

Momentom smrti prednika apelant je postao ex lege zakonski nasljednik prava na imovinu, a to pravo mu je i priznao nasljedni sud kad ga je proglasio nasljednikom te imovine.

Činjenica da je izostao potpis apelantovog prednika na predmetnom ugovoru je, po mom dubokom uvjerenju, tehničko pitanje realizacije zaključenog ugovora po pristupu apelantovog prednika i stoga je apelant i bio primoran da kod sudova osigurati ispravu koja bi otklonila taj tehnički nedostatak u realizaciji prava koje je potpuno legitimno ostvario u postupku otkupa stana.

Stoga zaključujem da je došlo do navedenih kršenja apelantovih ljudskih prava. Sudija Krstan Simić

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Predmet br. AP-2771/06, apelant D.T.

Izdvojeno mišljenje o slaganju sudije Davida Feldmana

1. U ovom predmetu sam glasao kao i sudije koji su smatrali da apelacija, koju je podnio D.T., treba biti odbijena. Ustavni sud smatra, većinom glasova, da Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Rev-737/05 od 30. maja 2006. godine, kojom su presude Općinskog suda I u Sarajevu br. P-1028/02 od 26. februara 2003. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu br. Gž- 2559/04 od 28. marta 2005. godine preinačene, nisu povrijeđena ustavna prava tužioca-apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

2. Ipak, moje obrazloženje u pogledu prava na imovinu se donekle razlikuje od onog koje je iznijeto u tački 32. Odluke Ustavnog suda. Čini mi se da ispravno tumačenje relevantnih zakona jeste teško pravno pitanje o kojem sudije mogu, opravdano i s pravom, zauzeti različita stajališta. Ja se stoga slažem sa Odlukom Ustavnog suda u tački 32. gdje se navodi da se ne može reći da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine postupio proizvoljno kada je usvojio apelaciju tuženog (tuženi pred Ustavnim sudom) i preinačio presude Općinskog suda i Kantonalnog suda.

3. Po mom mišljenju slijedi da Ustavni sud svoju odluku mora zasnovati na tvrdnji da je Vrhovni sud pravilno riješio predmet kao pitanje redovnih zakona (ostavljajući po strani bilo koje ustavno pitanje). Mi stoga trebamo dalje nastaviti sa pozicije da prednica tužitelja-apelanta, kao korisnica spornog stana, nikada nije ni stekla vlasništvo na tom stanu jer formalni uvjeti za prijenos vlasništva nisu bili ispunjeni. Budući da je tako, prednica tužitelja-apelanta na tom stanu nije nikada ni imala veće pravo od stanarskog prava, te nije imala vlasništvo na stanu (te ga tako nije ni mogla prenijeti na tužitelja-apelanta).

4. Ovo me vodi do zaključka da tužitelj-apelant nije ni imao ustavno pravo na imovinu koje je moglo biti povrijeđeno odlukom Vrhovnog suda, te da po tom osnovu nije održiva tvrdnja da mu je povrijeđeno imovinsko pravo. U zadnjem dijelu tačke 32. Odluke Ustavnog suda nije neophodno, niti relevantno, razmatranje da li je povreda opravdana, jer pravo koje je moglo biti povrijeđeno nije postojalo, a nekršenje prava ne traži opravdanje.

5. Konačno, trebam iznijeti da se u potpunosti slažem sa svim drugim dijelovima obrazloženja koje navodi Ustavni sud, uključujući i ono koje se odnosi na pravo na dom (tačke 33. do 35. Odluke).

Sudija David Feldman 11. februar 2010. godine