Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-677/07 (H. H.)
Odluka donesena 25. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-677/07
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 677/07, rješavajući apelaciju Halida Husagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Halida Husagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000069 od 5. decembra 2006. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Halid Husagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000069 od 5. decembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca «Tuzla-stana» DOO – Stambeno preduzeće za investiciono i tekuće održavanje zajedničkih dijelova zgrada, stanova i poslovnih prostorija, inženjering i usluge Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. marta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. aprila, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 5. aprila 2007. godine, a tužilac je odgovor na apelaciju dostavio 4. aprila 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. maja 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj P-2159/02 od 29. novembra 2004. godine apelant je obavezan da se iseli iz stana u Tuzli, Stupine B-7, ulaz V, stan broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa svim licima i stvarima i da ga ispražnjenog od lica i stvari preda tužiocu, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari 21. marta 1996. godine podnijela Osnovna zajednica stanovanja Tuzla, čiji je pravni sljednik tužilac. Dalje se navodi da je među strankama nesporno da se apelant u predmetni stan uselio na osnovu odluka i rješenja Rudnika lignita «Kreka» Tuzla (u daljnjem tekstu: Rudnik), da mu je predmetni stan bio dodijeljen kao naknada za njegove nekretnine u Lipnici, koje su ugrožene uslijed eksploatacije ovog rudnika. Sud je naveo da je nesporno i da je između tužioca i apelanta izvršena primopredaja predmetnog stana u decembru 1991. godine, te da je 1992. godine i 1996. godine pred nadležnim organima Općine Tuzla vođen postupak za apelantovo iseljenje iz predmetnog stana, ali da nije utvrđeno na koji način su ti postupci okončani. Dalje je navedeno da je 27. septembra 1990. godine prednik tužioca sa Rudnikom zaključio ugovor o udruživanju sredstava za stambenu izgradnju koji se odnosi i na predmetni stan, ali da je taj ugovor raskinut, što je utvrđeno pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj Ps-107/01 od 14. novembra 2001. godine. Sud je naveo da je među strankama nesporno i to da je tužilac vratio Rudniku novčana sredstva koja je svojevremeno Rudnik uplatio tužiocu, te da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Sud je pojasnio da se, u smislu člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo stječe zakonitim useljenjem u stan, a da je stavom 2. regulirano da se pod zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta. Sud nije prihvatio apelantov prigovor u vezi sa aktivnom legitimacijom tužioca. Također, sud je naveo da je Rudnik dopisom od 31. januara 1992. godine obavijestio prednika tužioca da odustaje od kupovine predmetnog stana prema ugovoru od 27. septembra 1990. godine, ističući da stan nije u mogućnosti finansirati, te da je za raskid ugovora apelant, prema vlastitoj izjavi, saznao još 1992. godine. Osim toga, sud je naveo da se pred istim sudom vodi postupak pod brojem P-1426/92 povodom apelantove tužbe pokrenute protiv Rudnika u kojem apelant traži da sud obaveže Rudnik da kupi stan u Tuzli, u naseljima Stupine, Zlokovac ili Komanda grada, i da ga preda apelantu u posjed.
7. Sud je, dalje, naveo da se iz provedenih dokaza vidi da Rudnik, na osnovu čijeg rješenja je apelant koristio predmetni stan, nije vlasnik tog stana. Iz toga proizlazi da apelant nema osnova da koristi predmetni stan, jer niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ih sâm ima. Dakle, iz provedenih dokaza sud je zaključio da izgradnju predmetnog stana nije finansirao Rudnik, niti je apelant ičim dokazao da je to on uradio, te je naveo da je izgradnju predmetnog stana finansirao upravo tužilac. Sud je, stoga, zaključio da tužilac, kao vanknjižni vlasnik-budući da u Tuzli nije uspostavljena knjiga etažnog vlasništva, ima jači pravni osnov od apelanta. Također, sud je naveo da se na odnos između vlasnika stana koji traži predaju i iseljenje lica koje se bez valjane pravne osnove nalazi u stanu primjenjuju odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te da je članom 43. stav 1. tog zakona propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Dalje je navedeno da sud nije prihvatio apelantove prigovore u vezi sa privatizacijom tužioca, te tvrdnje da je tužiočeva imovina prenesena na Općinu Tuzla. To apelant nije ničim dokazao, budući da je tužilac, koji je finansirao izgradnju predmetnog stana, aktivno legitimiran da traži apelantovo iseljenje. S druge strane, sud je prihvatio kao osnovane navode tužioca da se odnos između apelanta i Rudnika, koji se obavezao apelantu na ime naknade štete dati jedan stan, ne tiče tužioca, te naknadu štete za svoje nekretnine apelant može tražiti isključivo od Rudnika, a ne putem sredstava i imovine trećih lica, odnosno tužioca. Zbog navedenih razloga, sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca.
8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž. 214/05 od 4. oktobra 2005. godine uvažena je apelantova žalba, pa je prvostepena presuda preinačena i odbijen tužiočev tužbeni zahtjev da se apelant iseli iz predmetnog stana uz obavezu da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, tužilac nije dokazao da je on, odnosno njegov pravni prednik, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik predmetnog stana, niti je dokazao da ima jače pravo na posjed, što je preduvjet reivindikacijske i publicijanske zaštite. Taj sud je naveo da je prednik tužioca samo organizator usmjerene stambene izgradnje, da apelantovo iseljenje 1992, odnosno 1996. godine, nije vodio prednik tužioca (Osnovna zajednica stanovanja Tuzla, a zatim JSP Tuzla), te je ocijenio osnovanim prigovor o nedostatku aktivne legitimacije tužioca zbog čega je preinačio prvostepenu presudu.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000069 od 5. decembra 2006. godine uvažio reviziju tužioca, te preinačio presudu Kantonalnog suda na način da je apelantovu žalbu odbio i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-2159/02 od 29. novembra 2004. godine, uz apelantovu obavezu da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je prvenstveno konstatirao da je dopustio reviziju u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer bi odlučivanje o reviziji moglo biti značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje, sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda, pa je zaključio da Kantonalni sud, na osnovu dokaza provedenih u prvostepenom postupku, nije mogao donijeti zaključak da tužilac nije dokazao svoje vlasništvo na predmetnom stanu. Vrhovni sud je obrazložio da se Općinski sud bavio utvrđivanjem aktivne legitimacije tužioca, te, na osnovu izvedenih dokaza koje je ponudio tužilac (ugovor o udruživanju sredstava, dopis Rudnika o odustajanju od tog ugovora, knjižna obavijest o povratu uplaćenih sredstava, te uvid u presudu i spis istog suda broj Ps- 107/01), utvrdio da niko, osim tužioca, nije vlasnik predmetnog stana. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je upravo tužilac, odnosno njegov pravni prednik (Osnovna zajednica stanovanja Tuzla), investirao u izgradnju predmetnog stana, a da je teret dokazivanja da tužilac nije vlasnik predmetnog stana bio na apelantu. Dalje je navedeno da je svoje tvrdnje o nedostatku aktivne legitimacije tužioca apelant morao dokazati, odnosno ponuditi dokaze «da je neko drugi finansirao izgradnju tog stana, a on to čak i ne tvrdi, već samo poriče da su to bili pravni prednici tužioca». Konačno, sud je istakao da svoja prava apelant može ostvarivati samo u odnosu na Rudnik, koji se sudskim poravnanjem broj RII-626/89 od 15. augusta 1989. godine obavezao da će apelantu osigurati trosoban stan, a apelant, u odnosu na tužioca, sporni stan drži bez pravnog osnova, pa tužilac kao pretpostavljeni vlasnik ( nije se mogao uknjižiti kao vlasnik predmetnog stana, jer u Tuzli još ne postoji zemljišna knjiga etažnog vlasništva) ima pravo od njega da zahtijeva povrat stana prema odredbama člana 48. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Stoga je sud, na osnovu člana 249. stav 1. i člana 250. stav 1. ZPP, uvažio reviziju, te preinačio osporenu presudu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelacionih navoda svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, jer apelant tvrdi da tužilac nije vlasnik, niti pretpostavljeni vlasnik predmetnog stana, budući da stan, prema apelantovom mišljenju, nije ni mogao biti privatiziran. Apelant tvrdi da predmetni stan predstavlja njegov dom, te da je osporenom presudom on doveden u poziciju da bude izbjeglica u rodnom gradu. Dalje ističe da revizioni razlozi upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje, što je izričito zabranjeno članom 240. stav 2. ZPP, te navodi da je Vrhovni sud prihvatio nove dokaze dostavljene uz reviziju bez ikakve mogućnosti da apelant učestvuje u postupku.
b) Odgovor na apelaciju
11. Redovni sudovi su istakli da njihovim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava i da su u svojim odlukama dali jasne razloge i obrazloženja.
12. Tužilac je naveo da je osporena odluka Vrhovnog suda pravilna, da nisu povrijeđena apelantova prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te istakao da apelant ima neriješeno imovinsko potraživanje od trećih lica, konkretno od Rudnika, i da taj svoj zahtjev apelant ne može rješavati na račun tužioca.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o stambenim odnosima («Službene novine SRBiH» br. 14/84 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno djelovanje.
14. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 48. st. 1. i 3.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povrat i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-06-000069 od 5. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2007. godine a apelacija je podnesena 22. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
21. Ustavni sud smatra da je nesporno da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i stoga su član 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjivi.
22. Ustavni sud zapaža, a imajući u vidu navode iznesene u apelaciji, da se suština tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava. Također, Ustavni sud zapaža da se takve tvrdnje odnose i na navode da revizioni razlozi upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje, što je izričito zabranjeno članom 240. stav 2. ZPP, da je Vrhovni sud prihvatio nove dokaze dostavljene uz reviziju bez ikakve mogućnosti da apelant učestvuje u postupku.
23. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sâm relevantni zakon neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
24. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je uvažio reviziju tužioca, te preinačio presudu Kantonalnog suda tako da je apelantovu žalbu odbio i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-2159/02 od 29. novembra 2004. godine. Vrhovni sud je, također, pojasnio da je svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 249. stav 1. i člana 250. stav 1. ZPP. Navedenim odredbama je regulirano da revizioni sud ima ovlaštenje da, između ostalog, ukoliko utvrdi povredu odredaba parničnog postupka, može presudom preinačiti presudu drugostepenog suda, odnosno da može, ukoliko utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. Iz navedenog proizlazi, što je jasno i nedvosmisleno navedeno u osporenoj presudi, da Vrhovni sud nije, kako se to može zaključiti iz navoda apelacije, osporenu odluku donio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, zbog čega se revizija u skladu sa članom 240. stav 2. i ne može izjaviti, već zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
25. Ustavni sud smatra da su paušalni apelantovi navodi da je Vrhovni sud prihvatio nove dokaze dostavljene uz reviziju bez mogućnosti da on učestvuje u postupku, budući da je revizioni sud samo ponovio utvrđenja Općinskog suda, proistekla iz dokaza provedenih pred tim sudom, a koji su provedeni na zahtjev obje parnične stranke. U ovom kontekstu Ustavni sud naglašava i činjenicu da je apelant imao mogućnost, u smislu člana 245. stav 2. Zakona o parničnom postupku, dati odgovor na reviziju koju, prema stanju u spisu, nije koristio.
26. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da su u osporenoj presudi činjenice i dokazi ocijenjeni na način koji bi ukazivao na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S druge strane, u obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, te dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava (konkretno Zakona o vlasničkopravnim odnosima) koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Ustavni sud zapaža, mada apelant na to ne ukazuje, da je Općinski sud tužioca tretirao kao vlasnika (član 43), a Vrhovni sud kao pretpostavljenog vlasnika (član 48). Ali, Ustavni sud zaključuje da ova okolnost, u situaciji kad su sudovi pojasnili da u Tuzli nije uspostavljena knjiga etažnog vlasništva u koju bi bilo moguće izvršiti upis tužiočevog prava na predmetnom stanu, posmatrano sa apelantovog aspekta, nema utjecaja na rješenje konkretne pravne stvari.
27. S druge strane, nesporno je da apelant nije ni u kakvom obligacionom odnosu sa tužiocem. Naime, apelant svoja prava može crpiti isključivo iz sudskog poravnanja broj RII-626/89 od 15. augusta 1989. godine zaključenog sa Rudnikom, za čije poništenje apelant vodi parnični postupak pred istim sudom pod brojem P-1426/92 (vidi tačku 6. ove odluke). Predmetni postupak u kojem apelant traži da mu Rudnik preda u posjed odgovarajući stan, prema stanju spisa, još nije okončan, niti je predmet ove apelacije.
28. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
29. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
30. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na «dom», jer je osporenom odlukom doveden u poziciju da bude izbjeglica u rodnom gradu.
31. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
32. Iz činjenica predmeta proizlazi da apelant predmetni stan koristi od decembra 1991. godine, te da je u vrijeme zaključenja glavne rasprave, prema navodima Općinskog suda, bio u posjedu stana. S obzirom na stav Ustavnog suda prema kojem je, da bi se zaključilo da li se radi o apelantovom domu, relevantno faktičko, a ne pravno, stanje u odnosu na sporni prostor, odnosno jačina veze koju je pojedinac uspostavio sa određenim prostorom (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 323/04 od 17. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05), Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
33. Dalje, nesporno je da osporena odluka kojom je naloženo da se iseli apelant iz predmetnog stana predstavlja «miješanje» u apelantovo pravo na «dom», u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
34. Da bi se utvrdilo da li je miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li je ono izvršeno «u skladu sa zakonom» koji, u skladu sa Evropskom konvencijom, sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).
35. Ustavni sud, dakle, prvo treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno «u skladu sa zakonom». U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o stambenim odnosima, apelantu naloženo da se iseli iz predmetnog stana, budući da apelant, prema zaključku Vrhovnog suda, predmetni stan u odnosu na tužioca kao vlasnika, odnosno pretpostavljenog vlasnika, drži bez pravnog osnova. Apelant, dakle, nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer se nije, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, uselio u predmetni stan «na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan». Stoga se apelant nalazi u poziciji bespravnog korisnika predmetnog stana, jer stan ne koristi po osnovu akta vlasnika, niti ima zaključen ugovor o korištenju stana.
36. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantov dom zasnovano na zakonu, jer je tužbenom zahtjevu tužioca udovoljeno primjenom odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima, budući da je tužilac vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik predmetnog stana (s obzirom na to da u Tuzli nije uspostavljena knjiga etažnog vlasništva). Ustavni sud podsjeća da je Zakon o vlasničkopravnim odnosima donesen 1998. godine, da se odredbe koje reguliraju predmetnu materiju nisu mijenjale, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su navedene odredbe tog zakona dovoljno jasne i precizne. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je gotovo identične odredbe sadržavao i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa između tužioca i Rudnika (zaključivanje ugovora o udruživanju sredstava), odnosno između apelanta i Rudnika. S druge strane, u vezi sa apelantovom pozicijom, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o stambenim odnosima kojim je regulirano stjecanje stanarskog prava donesen prije skoro 25 godina, te da se odredbe tog zakona koje se odnose na stjecanje stanarskog prava nisu mijenjale osim što je 6. decembra 2000. godine prestala mogućnost da se stekne stanarsko pravo s obzirom na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (član 46). Stoga, Ustavni sud smatra da su predmetni zakoni bili «primjereno pristupačni», te da je apelant bio «upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet».
37. Budući da je, dakle, prema zaključku Ustavnog suda, miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno u skladu sa zakonom, daljnji zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je miješanje izvršeno radi ostvarivanja legitimnog cilja. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o opravdanom i legitimnom miješanju u pravo na dom, budući da je osporena presuda, kojom je naloženo da se iseli apelant, donesena u skladu sa odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud ističe da se ta odluka, također, smatra neophodnom u demokratskom društvu radi zaštite zakonitog vlasnika stana, odnosno da je takvo miješanje predviđeno zakonom i da predstavlja nužnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih.
38. Konačno, Ustavni sud treba utvrditi da li je miješanje u apelantovo pravo na dom neophodna mjera u demokratskom društvu, što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa putem primjene principa proporcionalnosti.
39. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom na apelanta nije stavljen pretjeran teret, odnosno da ovom odlukom nije narušen princip «proporcionalnosti» između apelantovog i općeg interesa. Naime, navedene odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima ispunjavaju i uvjet «proporcionalnosti», jer, s jedne strane, pružaju licima koja su savjesni posjednici zaštitu prava koja proizlaze iz tog statusa koji je, prema zaključku Ustavnog suda, apelant imao u momentu useljenja u predmetni stan. S druge strane, navedene odredbe osiguravaju licima koja imaju jače pravo (vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik) zaštitu njihovih prava koja proizlaze iz vlasništva, odnosno «prava na imovinu», u smislu da osiguravaju pravo na «neometano uživanje imovine» garantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo se osobito ističe imajući u vidu da je postupak za apelantovo iseljenje pred upravnim organima bio pokrenut još 1992. godine (dakle, neposredno nakon apelantovog useljenja u predmetni stan), zatim, 1996. godine, te da je apelant, prema vlastitoj izjavi, za raskid ugovora između tužioca i Rudnika saznao još 1992. godine. S obzirom na saznanje da je predmetni ugovor o udruživanju sredstava raskinut, te na činjenicu da se još od 1992. godine vodi postupak za apelantovo iseljenje, nesporno je da je i sâm apelant bio svjestan činjenice da se ne nalazi ni u kakvom obligacionom odnosu prema tužiocu, odnosno da tužilac nema obavezu da mu osigura stan. Naime, apelant je još 15. decembra 1992. godine podnio tužbu pod brojem P-1426/92 Osnovnom sudu Tuzla protiv Rudnika radi poništenja sudskog poravnanja (o naknadi za eksproprirane nekretnine), a kojom je apelant tražio da mu Rudnik, sa kojim se, dakle, nalazi u obligacionom odnosu, preda u posjed drugi odgovarajući stan. S obzirom na navedeno, nesporno je da je apelant istrajavao u tome da koristi predmetni stan premda je znao da, prema relevantnim odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o stambenim odnosima, nema pravni osnov za korištenje tog stana.
40. Dakle, iz navedenog proizlazi da nije narušen princip proporcionalnosti između apelantovog interesa, koji se ogleda u njegovom pravu da za eksproprirane nekretnine dobije stan na trajno korištenje, ali od lica koje je obavezno da mu taj stan osigura, i općeg interesa zajednice. Taj opći interes se ogleda u postizanju pravne sigurnosti na način da vlasnici stanova sami raspolažu svojom imovinom, odnosno u pružanju garancija da treća lica, u konkretnom slučaju apelant, sa kojim se vlasnici ne nalaze ni u kakvom odnosu, ne mogu na račun tuđe imovine stjecati prava koja proizlaze iz obaveza proisteklih iz međusobnih odnosa tih lica i lica koja nisu vlasnici te imovine, niti na nju polažu pravo zasnovano na zakonu. Suprotno tumačenje odredaba relevantnih propisa vodilo bi ohrabrivanju potencijalnih bespravnih korisnika da svjesno «uzurpiraju» tuđu imovinu, nadajući se da će na osnovu takvog korištenja ostvariti pravno jaču poziciju od samih vlasnika.
41. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
42. Pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno u slučaju kada se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kad je Vrhovni sud odluku o reviziji donio na osnovu zakonskih ovlaštenja i kad ništa ne ukazuje na to da je tom prilikom prozvoljno primijenjeno pravo, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu postojanja pravične ravnoteže između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović