Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/07 (Lamina d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 25. 09. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-518/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, David Feldman, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-518/07, rješavajući apelaciju Lamina d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lamina d.o.o. Mostar, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1346/05 od 26. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-15/05 od 20. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-219/04 od 19. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lamina d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Danka Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 6. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1346/05 od 26. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-15/05 od 20. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-219/04 od 19. novembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-219/04 od 19. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-15/05 od 20. septembra 2005. godine, apelant je obavezan da «UniCredit Zagrebačkoj banci» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu tužitelj) isplati na ime duga po osnovu kratkoročnog kredita iznos od 299.509,21 USD ili iznos od 539.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. novembra 2002. godine, pa do konačne isplate, te tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude istaknuto je da je tužitelj u tužbi, podnesenoj 26. novembra 2002. godine, naveo da je Komercijalna banka d.d. Tuzla, kao pravni prednik tužitelja, odobrila apelantu kredit u iznosu od 2.000.000,00 USD, a na osnovu zaključenog ugovora o kratkoročnom kreditu od 6. novembra 1997. godine sa kamatom od 4% mjesečno, uz primjenu konformnog metoda obračuna. Pored toga, pismenim podneskom od 28. maja 2003. godine tužitelj je naveo da je Odlukom privremenog upravnika Komercijalne banke dd Tuzla broj 622/2000 od 6. septembra 2000. godine, zbog štetnosti koju je prozrokovala za tužitelja, poništena Odluka upravnog odbora o vansudskom poravnanju od 9. februara 2000. godine. Navedena Odluka o vansudskom poravnanju je regulisala način otplate kredita, tako što bi apelant na ime duga banci isplatio ukupan iznos od 200.000,00 KM, te bi se time smatralo da apelant više nema neizmirenih obaveza prema tužitelju.
4. Dalje, Općinski sud je obrazložio da je apelant naveo da je pred Općinskim sudom I u Mostaru, po osnovu tužbe tužitelja, vođena parnica u toku koje je tužitelj Odlukom upravnog odbora od 9. februara 2000. godine otpustio dug po predmetnom kreditu iznad iznosa od 200.000,00 KM, uz uslov da apelant taj iznos uplati do 20. aprila 2000. godine. Nadalje, apelant je istakao da je navedenu obavezu izmirio 10. aprila 2000. godine, nakon čega je tužitelj povukao akceptni nalog, a na ročištu 18. aprila 2000. godine povukao tužbu i odrekao se bilo kakvog daljnjeg potraživanja, čime je predmetna parnica završena. Apelant je također istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, kao i prigovor zastare potraživanja. Apelant je naveo da je otplata predmetnog kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima, da je otplata kredita počela u januaru 1998. godine, a da je trebala završiti do kraja septembra 1998. godine. Obzirom da je tužba podnesena tek 26. novembra 2002. godine, apelant je smatrao da je nastupila zastara potraživanja u skladu sa članom 372. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO, «Službeni list SRBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03).
5. Općinski sud je obrazložio da je proveo dokazni postupak koji se sastojao od saslušanja svjedoka, čitanja nalaza i mišljenja vještaka, te uvida u ugovore i ostalu relevantnu dokumentaciju. Općinski sud je smatrao da je apelant ostao tužitelju u obavezi isplatiti iznos od 299.509,21 USD, jer je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je apelant 10. aprila 2000. godine izvršio zadnju uplatu duga po osnovu glavnice, te da je na taj dan stanje duga apelanta iznosilo 299.509,21 USD. Obzirom na navedeno Općinski sud je smatrao neosnovanim navode apelanta koji se odnose na osporavanje Odluke privremenog upravnika Komercijalne banke d.d. Tuzla o poništenju Odluke o vansudskom poravnanju sa apelantom, obzirom da je odredbom člana 57. stav 3. tačka 2. Zakona o bankama («Službene novine FBiH» broj 39/98) privremeni upravnik bio ovlašten poništiti ili jednostrano dopuniti ugovore koje je tužitelj sklopio, uključujući promjene kamatnih stopa, naknada i rokova dospijeća. Općinski sud nije prihvatio kao osnovan ni prigovor nedostatka aktivne legitimacije, obzirom da je u postupku utvrđeno da je UniCredit Zagrebačka banka dd Mostar pravni sljednik Komercijalne banke dd Tuzla.
6. Općinski sud je takođe smatrao neosnovanim prigovor apelanta koji se odnosi na tvrdnju da se radi o presuđenoj stvari. Naime, uvidom u rješenje Općinskog suda I u Mostaru broj Ps-
105/99 od 18. aprila 2000. godine, utvrđeno je da se tužba u toj pravnoj stvari smatra povučenom, te da se smatra kao da ista nije ni bila podnesena i da se može ponovo podnijeti. Nadalje, Općinski sud je smatrao neosnovanim prigovor apelanta o zastari potraživanja, pozivajući se na član 372. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZOO. Naime, navedenim članom je predviđeno da anuiteti kojima se u jednakim, unaprijed određenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Obzirom da je apelant 10. aprila 2000. godine izvršio uplatu iznosa od 70.000,00 KM na ime otplate duga po navedenom kreditu, time je u smislu odredbe člana 387. stav 2. ZOO kojom je propisano da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamate i dr., sud je zaključio da je na taj način prekinut tok roka zastarjevanja.
7. Općinski sud je dalje obrazložio da nije prihvatio apelantov prigovor otpusta duga, obzirom da prema odredbi člana 344. ZOO obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa time saglasi. Uvidom u Odluku o vansudskom poravnanju sa apelantom od 9. februara 2000. godine sud je utvrdio da se radi o ugovoru o nagodbi. Sud je ukazao da je članom 1089. ZOO propisano da ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obaveze. Kako se u konkretnom slučaju povjerilac-tužitelj odrekao svoga potraživanja, uz uslov da mu dužnik-apelant da određenu naknadu, to je sud bio mišljenja da se na ugovor o vansudskom poravnanju od 9. februara 2000. godine ne mogu primijeniti odredbe o otpustu duga, nego odredbe o nagodbi. Na osnovu iznesenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i apelanta obavezao na plaćanje duga, kako je to navedeno u izreci ove presude.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 277, 279. i 1065. ZOO kada je obavezao apelanta da tužitelju isplati dug po osnovu kratkoročnog kredita od 6. novembra 1997. godine. Kantonalni sud je smatrao neosnovanim navode apelantove žalbe da je prvostepeni sud trebao predmetnu tužbu odbaciti, jer se tužitelj u parnici broj Ps-105/99 pred Općinskim sudom I u Mostaru odrekao tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je utvrdio da, suprotno shvatanjima žalbe, iz sadržaja raspravnog zapisnika Općinskog suda I u Mostaru u navedenom parničnom postupku, proizlazi da je na ročištu doneseno rješenje kojim se smatra da je tužba povučena, te da se stranke odriču prava na žalbu. Osim toga, kako je dalje smatrao Kantonalni sud, da se zaista radilo o odricanju od tužbenog zahtjeva, taj postupak bi se okončao presudom i tada bi se radilo o presuđenoj stvari. Također, po mišljenju Kantonalnog suda neprihvatljivo je polemisanje žalbe apelanta da je na ročištu pred Općinskim sudom I u Mostaru od 18. aprila 2000. godine u navedenom parničnom postupku došlo do sporazuma stranaka o otpustu preostalog duga po predmetnom ugovoru o kratkoročnom kreditu, a da je ovaj sporazum u svakom slučaju nastao kada je tužitelj kod tadašnjeg ZAP Mostar povukao akceptni nalog, kao sredstvo obezbjeđenja predmetnog kredita. Kantonalni sud je zaključio da prema smislu i sadržini odredbe člana 344. ZOO niti jedna od navedenih radnji tužitelja nema karakter sporazuma o otpuštanju predmetnog duga, kako je pravilno obrazložio prvostepeni sud.
9. Kantonalni sud je također naveo da je apelant u žalbi izrazio shvatanje da privremeni upravnik Komercijalne banke dd Tuzla nije imao, niti je mogao imati ovlaštenje da u smislu odredbe člana 57. Zakona o bankama poništi Odluku o vansudskom poravnanju od 9. februara 2000. godine, jer bi takvo postupanje bilo protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da bi u slučaju kolizije domaćeg zakona i Evropske konvencije trebalo primijeniti Evropsku konvenciju. Po ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnoj situaciji, zbog otklanjanja značajne štete po pravnog prednika tužitelja nanesene donošenjem Odluke o vansudskom poravnanju od 9. februara 2000. godine, privremeni upravnik poslužio se svojim ovlaštenjem koje mu je dopuštala odredba člana 57. stav 3. tačka 2. tada važećeg Zakona o bankama. Uostalom sama činjenica uvođenja privremene uprave u tu banku od strane Agencije za bankarstvo i u tom smislu imenovanje privremenog upravnika, upućuje na ocjenu da je banka svojim poslovanjem prekršila zakon, propis ili odluku Agencije, čime su ozbiljno ugroženi interesi deponenata, te da je svojim poslovanjem prouzrokovala ili je mogla prouzrokovati značajno pogoršanje njenog kapitala ili finansijskog stanja ili druge ozbiljne rizike po interese deponenata. Kantonalni sud je ocijenio da zbog navedenog u konkretnom slučaju nisu povrijeđena navedena prava apelanta.
10. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1346/05 od 26. decembra 2006. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Prema mišljenju ovog suda, Odlukom privremenog upravnika o poništenju Odluke o vansudskom poravnanju od 6. septembra 2000. godine, prava apelanta nisu povrijeđena, jer je odredbom člana 57. stav 3. tačka 2. Zakona o bankama, propisano da je privremeni upravnik ovlašten da poništi i jednostrano dopuni ugovore koje je banka sklopila, uključujući i promjenu kamatnih stopa, naknada i rokova dospijeća. Vrhovni sud je smatrao da na ovaj način nisu povrijeđena prava apelanta, već da bi u suprotnom došlo do štete po pravnog prednika tužitelja, a banka bi takvim svojim postupanjem ozbiljno ugrozila interese deponenata. Zbog toga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno ocijenio da je ispravno poništena Odluka o vansudskom poravnanju od strane privremenog upravnika Komercijalne banke dd Tuzla. Također, Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 387. ZOO kada su odbili prigovor zastare koji je apelant istakao, jer je nesporno da je apelant 10. aprila 2000. godine platio dio duga i na taj način prekinuo to roka zastare.
11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je tužitelj, 18. aprila 2000. godine, pred Općinskim sudom I u Mostaru u predmetu broj Ps-105/99 povukao tužbu i odrekao se tužbenog zahtjeva, te da je ta izjava proizvela pravni učinak trajnog gašenja apelantove obaveze, zbog čega je po mišljenju apelanta, revizijski sud tužbu trebao odbaciti na osnovu člana 249. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pošto to nisu učinili nižestupanjski sudovi. Apelant je dalje naveo da bi u slučaju da se nisu stekli uvjeti za odbačaj tužbe, bili stečeni uvjeti za odbijanje tužbenog zahtjeva i to: 1) zbog otpusta duga u skladu s članom 344. ZOO kada je na zapisnik Općinskog suda od 18. aprila 2000. godine u parnici broj Ps-105/99 tužitelj izjavio da se odriče bilo kakvog potraživanja iz predmetne stvari i apelant se s time saglasio; 2) zbog otpusta duga također u skladu s članom 344. ZOO onda kada je tužitelj podneskom od 11. aprila 2000. godine izvijestio tadašnji ZAP u Mostaru da povlači akceptni nalog u iznosu od 2.232.962,89 KM s apelantovog transakcijskog računa, budući da je predmetni kreditni odnos reguliran; 3) zbog toga što odluka privremenog upravitelja o poništenju tužiteljeve Odluke o izvansudskom poravnanju od 9. februara 2000. godine nije na zakonu zasnovana odnosno što je odredbu člana 57. stav 3. tačka 2. Zakona o bankama trebalo tumačiti u njenom ciljnom odnosno teleološkom značenju, a ne u njenom jezičnom značenju što je po mišljenju apelanta protivno Ustavu Bosne i Heregovine i Evropskoj konvenciji; i 4) zbog zastare potraživanja u skladu s odredbama člana
372. ZOO.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, utvrdili da je na osnovu relevantnih odredbi zakona apelant dužan tužitelju na ime duga po osnovi kratkoročnog kredita isplatiti određeni iznos. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 14. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant također smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav
1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović