Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1589/07 (K.M.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Radni spor
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1589/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1589/07, rješavajući apelaciju K.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-

Rev-06-001222 od 13. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-06-000-130 od 12. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P-579/05 od 17. marta 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-

Rev-06-001222 od 13. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-06-000-130 od 12. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P-579/05 od 17. marta 2006. godine, u odnosu na pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. K.M. (u daljnem tekstu: apelant), podnio je 2. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001222 od 13. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-Gž-06-

000-130 od 12. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-579/05 od 17. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. decembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-579/05 od 17. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-130 od 12. juna 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant uposlenik JP „Hercegbosanske šume“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) počev od 4. juna 1998. godine pa ubuduće, te da je tuženi dužan sa apelantom sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme počev od 4. juna 1998. godine i da mu na ime neisplaćenih plaća isplati mjesečno iznos od 500,00 KM ili plaću prema pravilniku počev od 4. juna 1998. godine pa nadalje.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio uposlenik prednika tuženog Javnog preduzeća „Šume Herceg-bosne“ d.o.o. Mostar i da je prednik tuženog 20. jula 1998. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu po sili zakona zbog odlaska u mirovinu. Navedeno rješenje je prema samoj izjavi tužitelja bilo dostavljeno Šumariji Glamoč 31. avgusta 1998. godine, a apelantu uručeno 5. septembra 1998. godine (izjava apelanta data na zapisnik 25. januara 2006. godine). Prema navedenom rješenju apelantu je kao zaposleniku prednika tuženog raspoređenom na poslovima i radnim zadacima lugara u Šumariji Glamoč radni odnos je prestao po sili zakona zbog odlaska u mirovinu. Nadalje je u rješenju navedeno da će se apelantu zaključiti radna knjižica sa danom 9. juni 1998. godine s kojim danom je iskoristio odmor za 1998. godinu. U obrazloženju rješenje je navedeno da je apelant navršio 65 godina života i stekao uvjete za odlazak u mirovinu po sili zakona.

4. Općinski sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbu člana 85. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je vrijedio u vrijeme prestanka radnog odnosa apelanta, kojom je propisano da radniku prestaje radni odnos kada navrši 40 godina osiguranja ili 65 godina života. Prema Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 43/99 i 32/00), a koji je stupio na snagu nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta tj. 5. novembra 1999. godine ugovor o radu prestaje kada uposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja ako se poslodavac i uposlenik drugačije ne dogovore.

5. Na osnovu navedenog sud je zaključio da je apelantu prestao radni odnos kod prednika tuženog na zakonit način. Apelant je rješenje primio 5. septembra 1998. godine. Isto rješenje je postalo konačno po isteku roka od 8 dana za ulaganje prigovora Upravnom odboru preduzeća. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je na navedeno rješenje ulagao prigovor ili tužbu na rješenje po prigovoru, a u predmetnom postupku u kojem traži da se utvrdi da je uposlenik tuženog ne traži poništenje rješenja kojim mu je radni odnos prestao.

6. Navedeno je da je tužbenim zahtjevom postavljenim u tački I apelant tražio da se utvrdi da je uposlenik tuženog sa početkom od 4. juna 1998. godine pa ubuduće i da se naloži tuženom da sa apelantom sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa početkom 4. juni 1998. godine. Istaknuto je da je sud iz provedenih dokaza našao da je apelantu prestao radni odnos kod prednika tuženog sa danom 9. juni 1998. godine, da je rješenje o prestanku radnog odnosa postalo konačno jer apelant nije ulagao prigovor na navedeno rješenje što je preduvjet za podnošenje tužbe sudu za poništenje rješenja po prigovoru. Sud se pozvao na odredbu člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa prema kojoj zaposlenik koji nije zadovoljan konačnom odlukom poslodavca ili ako taj poslodavac ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Zaštitu prava pred nadležnim sudom zaposlenik ne može tražiti ako predhodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim tijelom poslodavca osim novčanih potraživanja. Kako je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos kod prednika tuženog sa danom 9. juni 1998. godine tuženi nije u obavezi sa apelantom zaključiti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa početkom 4. juni 1998. godine na radno mjesto šumara.

7. Sud je naveo da su prestankom radnog odnosa apelanta prestala i sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa pa je tužbeni zahtjev apelanta postavljen u tački II također neosnovan. S obzirom da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji se stavljaju u postupak (član 2. ZPP) sud nije raspravljao o razlozima prestanka radnog odnosa apelanta jer apelant tužbenim zahtjevom nije tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa prednika tuženog od 20. jula 1998. godine. Nadalje je navedeno da je rok za podnošenje tužbe zakonski i prekluzivni rok čijim istekom se gubi pravo na podnošenje tužbe, a prema ZPP sud po službenoj dužnosti pazi da li postoje smetnje za daljnje vođenje postupka i nakon predhodnog ispitivanja tužbe ukoliko utvrdi da je tužba podnesena neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe takvu tužbu odbacuje kao neblagovremenu.

8. Uzimajući u obzir navedene razloge sud nije prihvatio tvrdnje apelanta da je pred Općinskim sudom završen drugi parnični postupak koji je vođen po tužbi apelanta protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete kao posljedice koju je pretrpio u nezgodi koju je zadobio na radu i u vezi sa radom u kojem je donesena presuda P-854/03 koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-398/04 od 14. septembra 2004. godine jer ista presuda ne može uticati na radno-pravni status apelanta i na prestanak radnog odnosa apelanta po rješenju prednika tuženog od 20. jula 1998. godine, a sa danom 9. juni 1998. godine.

9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je nesporna činjenica, a što se vidi i iz dopisa apelantovog prednika od 25. novembra 1998. godine da je apelant imao u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa 28 godina, osam mjeseci i 15 dana radnog staža, te je navršio 65 godina života jer je isti rođen 30. marta 1932. godine. Prema tome utvrđeno je da su kumulativno ispunjeni uslovi za prestanak radnog odnosa po sili zakona i odredbama tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa tj. godine života i godine mirovinskog staža.

10. Pri tome je sud istakao da se apelant neosnovano poziva na presudu Općinskog suda broj P-

854/03 a koja je potvrđena presudom suda broj Gž- 398/04 od 14. septembra 2004. godine jer se ne odnosi na radno-pravni status apelanta i ista ne može uticati na prestanak radnog odnosa. Navedenom presudom apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete zbog povreda na radu koje je zadobio u nezgodi 31. avgusta 1996. godine.

11. Stoga kako je nesporna činjenica da je apelantu prestao radni odnos kod prednika tuženog po sili zakona zbog odlaska u mirovinu sa danom 9. juni 1998. godine jer je navršio 65 godina života i najmanje 25 godina mirovinskog staža apelantu prestaju i sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.

12. Prema tome po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud je raspravio sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo, te da nije napravio ni jednu povredu odredaba parničnog postupka.

13. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-001222 od 13. marta 2007. godine odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju revizijske presude se navodi da suprotno tvrdnjama revidenta drugostepeni sud nije povrijedio pravila postupka, te da je cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Pri tome je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno izveo zaključak da je prvostepeni sud svoju presudu temeljio na relevantnom činjeničnom stanju koje je utvrdio primjenom člana 8. ZPP, te da stoga nije osnovan prigovor da je pred drugostepenim sudom počinjena povreda parničnog postupka iz člana

209. ZPP-a.

15. Po mišljenju Vrhovnog suda u situaciji postojanja odluke prednika tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu nije postojala zakonska obaveza tuženog na zaključenje novog ugovora o radu sa apelantom. Takva obaveza je postojala samo u odnosu na radnike koji su u trenutku organizovanja i registracije tuženog bili u radnom odnosu sa njegovim prednikom odnosno obaveza da odluči o daljnjim pravima i radno-pravnom statusu tih uposlenika svog prednika.

16. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također navodi da su redovni sudovi na njegovu štetu povrijedili i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Smatra da je rješenje o umirovljenju apelanta donijeto od neovlaštene pravne osobe jer tada apelant nije bio uposlenik kod JP „Šume Herceg Bosne“ nego upravo kod tuženog. Po mišljenju apelanta navedeno potvrđuje i činjenica da je apelant odjavljen 18. avgusta 1998. godine sa socijalnog osiguranja pečatom tuženog, a ne ranijeg društva što upravo potvrđuje činjenicu da je apelant bio preuzet kao uposlenik kod tuženog.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primjenjeno materijalno pravo od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio takve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

21. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

22. Apelant se također žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskrimisan u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1589/07 (K.M.) | Sudska praksa | Aktio