Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-371/09 (A. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Revizija
- Razvod braka
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-371/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-371/09, rješavajući apelaciju Alme Bušatlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Bušatlić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001502 od 6. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1966/02-A od 2. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alma Bušatlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
001502 od 6. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-1966/02-A od 2. aprila 2004. godine. Apelantica je, 14. aprila 2009. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 077638/09 od 31. marta 2009. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po njenoj apelaciji.
2. Općina Stari Grad, svojim rješenjem broj 05/1-372-562/89-KD od 16. februara 1987. godine, dodjelila je na korištenje apelanticinom suprugu jednosoban stan, površine 31 m , u Sarajevu, u Ulici Muse Ćazima Ćatića broj 6/IV (u daljem tekstu: sporni stan). Ugovorom o korištenju stana broj 05/MB-1-1204787 od 19. marta 1987. godine na spornom stanu zasnovano je stanarsko pravo u korist apelanticinog supruga, kao nosioca stanarskog prava. U aprilu 1992. godine, apelantica je, uz saglasnost supruga, sa kćerkom napustila Sarajevo i otišla u Njemačku gdje je boravila do novembra 1998. godine.
3. Apelanticin suprug je 1. novembra 1995. godine pred Sekretarijatom za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Općine Stari Grad dao izjavu broj 05/1-372-561/95 o otkazivanju ugovora o korištenju spornog stana u skladu sa članom 43. Zakona o stambenim odnosima. Kao razlog za otkaz, apelanticin suprug je naveo prenos stanarskog prava sa njegovog umrlog oca na stanu koji se nalazi na u Sarajevu u Ulici Muse Ćazima Ćatića broj 6/III, površine 63 m . Uz izjavu o otkazu ugovora o korištenju spornog stana apelanticin suprug je priložio i izjavu prema kojoj članove njegovog porodičnog domaćinstva čine apelantica, u svojstvu supruge, i njihova kći. Apelanticin suprug je, 28. februara 1996. godine, zaključio ugovor o korištenju stana od 63 m , u kojem su kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva navedene apelantica, u svojstvu supruge i njihova kći.
4. Presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj P: 906/97-II od 19. decembra 1997. godine, na temelju prijedloga za sporazumni razvod braka, brak između apelantice i njenog supruga je razveden.
5. Apelantica je, 28. septembra 1999. godine, Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo, podnijela zahtjev za povrat spornog stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U svom zahtjevu je istakla da je sunosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je stan napustila 1992. godine i da želi povratak u posjed. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-327-2085/99 od 16. avgusta 2002. godine, potvrđeno je da je apelantica bila sunosilac stanarskog prava na spornom stanu i da joj pripada pravo na vraćanje u posjed. Apelantica je uvedena u posjed spornog stana 18. oktobra 2002. godine. Navedeno rješenje u više navrata osporavno je od strane Općine Stari Grad u periodu od avgusta 2002. godine do jula 2005. godine. Konačno, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo svojim rješenjem broj 23/1-327-
2085/99 od 4. jula 2005. godine, koje je postalo pravosnažno 30. novembra 2006. godine, potvrdila je apelanticno pravo kao sunosioca stanarskog prava na spornom stanu i naložila da joj se sporni stan vrati u posjed.
6. Općinski sud je presudom, broj P-1966/02-A od 2. aprila 2004. godine, postupajući po tužbi Općine Stari Grad (u daljem tekstu: tužilac), kao nosioca prava raspolaganja na spornom stanu, utvrdio da je apelantica sa svojim tadašnjim suprugom, zaključivanjem ugovora o korištenju stana broj 03/1-OH-1-252/96 od 28. decembra 1996. godine, postala nosilac stanarskog prava na stanu površine 63 m , u Ulici Muse Ćazima Ćatića broj 6/III u Sarajevu, te da im je tog dana prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Apelantici je naloženo da, kao nezakoniti korisnik spornog stana, napusti stan i slobodan od ljudi i stvari preda tužiocu u roku od 30 dana. U provedenom postupku apelantica je isticala da je ona, zajedno sa suprugom, bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, zbog čega njen suprug nije mogao samostalno raspolagati spornim stanom zbog čega je izjava njenog supruga o otkazu ugovora o korištenju spornog stana apsolutno ništava i ne može proizvoditi pravne posledice u odnosu na nju. Prema daljnjim apelanticinim navodima, njen bivši suprug je dao spornu izjavu bez njene saglasnosti u vrijeme kad ona nije bila u Sarajevu, nego u izbjeglištvu. Nadalje, apelantica je smatrala je da je, u skladu sa članom 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, ona ostala jedini nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Najzad, istakla je da joj nikad nije prestalo stanarsko pravo na spornom stanu jer nije otkazala ugovor o korištenju stana, niti se uselila u stan površine 63 m . U obrazloženju presude, sud je konstatovao da je apelantici i njenom tadašnjem suprugu, stanarsko pravo na spornom stanu prestalo ipso jure na dan 28. februara 1996. godine, tj. na dan zaključenja ugovora o korištenju stana površine 63 m . Naime, predmetnim ugovorom kao nosilac stanarskog prava označen je tadašnji apelanticin suprug, a kao članovi porodičnog domaćinstva decidno su navedene apelantica i njihova kći. Nadalje, ovu činjenicu nije osporila ni sama apelantica u vanparničnom postupku određivanja nosioca stanarskog prava na stanu površine 63 m , u kojem je presudom, broj R-1461/98 od 10. aprila 2000. godine, za nosioca stanarskog prava određen apelanticin suprug, a to svojstvo je prestalo aplelantici. U ovom postupku apelantica je učestvovala kao sunosilac stanarskog prava na stanu, te je gubitkom tog svojstva, stekla pravo da joj bivši suprug obezbijedi nužni smještaj. Općinski sud je svoj stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, konkretno člana 19. Zakona o stambenim odnosima prema kojem ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Nadalje stav Općinskog suda je zasnovan i na članu 21. stav 2. citiranog zakona prema kojem članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ne mogu ostvariti pravo nesmetanog i trajnog korištenja stana, kad nosilac stanarskog prava prestane da koristi stan na osnovu otkaza odnosno raskida ugovora o korištenju stana ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kad je nosilac stanarskog prava stekao stanarsko pravo na drugom stanu koji mu je dodjeljen i za članove porodičnog domaćinstva. Najzad, Općinski sud se pozvao i na čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima prema kojem nosiocu stanarskog prava koji u istom gradu stekne stanarsko pravo na drugom stanu, po sili zakona prestaje stanarsko pravo na stanu koji je do tad koristio i dužan je iz istog se iseliti sa svim korisnicima. Sud je ocjenio neosnovanim i apelanticine navode da, u skladu sa članom 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije prestalo njeno stanarsko pravo na spornom stanu, već da je prestao da važi ugovor o korištenju stana od 63 m . Naime, kako je obrazložio sud,u skladu sa citiranom odredbom prestali su važiti svi upravni, sudski ili drugi akti doneseni na osnovu Zakona o napuštenim stanovima, odnosno prestala su sva stanarska prava stečena u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine. Prema mišljenju suda, navedena odredba štiti prava onih čije je stanarsko pravo prestalo prema odredbama Zakona o napuštenim stanovima, a što nije apelanticin slučaj. Također, ugovor o korištenju stana od 63 mbroj 03/1-OH-1-252/96 od 28. februara 1996. godine, prema odluci revizione komisije broj 27-01-23-
14297/415/03 od 14. aprila 2003. godine u skladu je sa tačkom 8. alineja I Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
7. Kantonalni sud u Sarajevu presudom broj Gž-1686/04 od 27. februara 2007. godine žalbu apelantice ocjenio je kao osnovanu i preinačio prvostepenu presudu tako da se tužitelj u cijelosti odbija sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude, sud je naveo da je apelantica u toku cijelog postupka isticala da se u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana od 63 mona nalazila u Njemačkoj kao izbjeglica i da nikad nije živila u zajedničkom domaćinstvu na stanu od 63 m . Po mišljenju ovog suda, a u vezi sa člnaom 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, bilo je neophodno utvrditi da li su apelantica i njen suprug živjeli u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana od 63 m . U tom smislu, sud je cijenio da nije dovoljno da je apelantica u ovom ugovoru označena kao član porodičnog domaćinstva, te da se u posebnom postupku saglasila da je nosilac stanarskog prava na ovom stanu njen suprug. Nadalje, sud je ocijenio da se usljed ratnih dešavanja, razdvojenost apelantice i njenog supruga može smatrati privremenim prekidom zajedničkog življenja. Međutim, kako su nastavili živiti razdvojeno i nakon okončanja rata, što je rezultiralo i razvodom braka 1997. godine, ostalo je nerješeno pitanje apelanticine saglasnosti da njen bivši suprug zaključi ugovor o korištenju stana od 63 m , te da vlasniku vrati sporni stan. Također, sud je ukazao na nedostatak dokaza da je apelantica ikad uselila u stan od 63 m , da ga je koristila, da je postojala zajednica življenja između apelantice i njenog supruga u ovom stanu, odnosno da je postala sunosilac stanarskog prava na ovom stanu. Na drugoj strani, apelantica je predočila dokaze o vremenu provedenom u izbjeglištvu, te dokaze o ponovnom useljenju u sporni stan na temelju rješenja nadleženog organa uprave 2002. godine, a u kom je živila sa bivšim suprugom. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je, s obzirom na naprijed navedeno, pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantici prestalo pravo korištenja spornog stana ipso jure zaključivanjem ugovora o korištenju stana od 63 mod strane njenog supruga, obzirom da se nisu ispunili zakonski uslovi propisani članom 19. stav 2. a u vezi sa čl. 21. i 12. Zakona o stambenim odnosima.
8. Vrhovni sud presudom, broj 070-0-Rev-07-001502 od 6. novembra 2008. godine, uvažio je reviziju tužitelja, preinačio presudu Kantonalnog suda tako da je žalbu apelantice na presudu Općinskog suda u cijelosti odbio i istu potvrdio u dijelu kojim se utvrđuje da je apelantica postala nosilac stanarskog prava na stanu površine 63 m , a da joj je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, te da joj se nalaže da sporni stan preda tužiocu u roku od 30 dana. Vrhovni sud je zaključio da se za ostanak apelantice u spornom stanu nisu stekli uslovi propisani članom 21. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da je njen suprug, kao nosilac stanarskog prava, sporni stan prestao koristiti na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana. Nadalje, u tenutku kada je brak razveden, apelanticin suprug je već živio u stanu površine 63 m , a sporni stan je već vratio. U postupku vođenom radi određivanja nosioca stanarskog prava na stanu površine 63 mu skladu sa članom 20. Zakona o stambenim odnosima, apelantica se nije protivila da njen suprug bude određen za nosioca stanarskog prava na ovom stanu, s tim da joj obezbijedi nužni smještaj. Također, apelantica nikad nije pobijala otkaz ugovora o korištenju spornog stana koji je prestao postojati na temelju izjave njenog supruga od 1. novembra 1995. godine. Najzad, Vrhovni sud se osvrnuo i na rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-2085/99 od 16. avgusta 2002. godine kojim je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu na dan 30. aprila 1991. godine bio apelanticin suprug, a apelantica bila član njegovog porodičnog domaćinstva. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovo rješenje ne može biti pravni osnov po kom bi apelantica ponovno stekla stanarsko pravo na spornom stanu. Ovo iz razloga što je navedeno rješenje doneseno na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima,koji, u smislu Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, omogućava povratak izbjeglicama u prijeratne domove, ali ne obezbjeđuje trajno stanarsko pravo na istim, ako je ono u međuvremenu prestalo da postoji na osnovu pozitivnog propisa. U konkretnom slučaju apelanticino pravo na spornom stanu prestalo je postojati činjenicom da je njen tadašnji suprug dobio drugi stan, a ona u to vrijeme bila njegova supruga i živila u zajedničkom domaćinstvu s njim, te je postala sunosilac stanarskog prava na stanu koji je njen suprug dobio u skladu sa članom 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
9. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 65 0 I 077638 091 od 31. marta 2009. godine, apelantici naložio da sporni stan, slobodan od lica i stvari, preda tužiocu u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencija i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantici se ogleda u u činjenici da Vrhovni sud u svojoj presudi nije dao valjane razloge zašto izjavljenu reviziju smatra dopuštenom, tj. zbog kojih bi razloga odluka u ovom predmetu mogla biti značajna za primjenu prava u drugim slučajevima, već je samo pozivanjem na član 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku ocjenio da je revizija dopuštena. Apelantica također smatra da su sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo, te da su zanemarili odlučne činjenice koje su se ogledale u nepostojanju zajednice života između apelantice i njenog bivšeg supruga, zatim u samoinicijativnom otkazivanju ugovora o korištenju spornog stana od strane bivšeg supruga, kao i davanje lažne izjave o kućnoj listi. Apelantica smatra da je pravo na povrat spornog stana, kao jedinog doma koji ima, ostvarila upravo na temelju člana 8. Evropske konvencije. Vrhovni sud je, prema njenom mišljenju, u potpunosti zanemario odluke nadležnih organa koje su utemeljene na pravu na dom, te je činjenice utvrđene u predhodno vođenim postupcima cijenio suprotno osnovnim načelima Evropske konvencije. Na temelju ovakvog pristupa, Vrhovni sud je, kako je navela. izveo «parcijalan i neprirodan zaključak» da apelantica ima pravo na dom, ali da joj se u konkretnom slučaju to pravo mora ukinuti, imajući u vidu da je njen bivši suprug na više nego sumnjiv način, u toku rata, ostvario pravo na drugi stan. Također po apelanticinom mišljenju Vrhovni sud ne prihvata razloge koje je dao Kantonalni sud, nego daje «formalno, suhoparno i proizvoljno obrazloženje» u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima. Najazad, apelantica smatra da joj se presudom Vrhovnog suda kao nosiocu stanarskog prava na spornom stanu uskraćuje pravo na imovinu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelanticini navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma i prava na imovinu u osnovi se svode na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog zakona. S tim u vezi, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Apelantica smatra da je Vrhovni sud propustio da u obrazloženju svoje presude navede razloge zbog kojih smatra da je odlučivanje po reviziji u ovom slučaju relevantno za primjenu prava u drugim slučajevima. U odnosu na ovaj apelanticin navod Ustavni sud podsjeća na svoj ranije zuzeti stav da je element pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1401/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 7/07).
15. Primjenjujući navedeni princip na konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP, Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizilazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda koji predstavlja izuzetak, u situacijama kad Vrhovni sud procijeni da odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom na diskrecioni karakter ustanovljenog ovlaštenja, zakonodavac nije propisao obavezu na strani Vrhovnog suda da mora posebno obrazlagati razloge zbog kojih smatra da je odluka po reviziji u određenom predmetu značajna ili nije značajna za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud stoga smatra da se princip obrazložene odluke, odnosno obrazlaganja razloga za odlučenje, u značajno suženom obimu može primjeniti u odnosu na obavezu Vrhovnog suda kada primjenjuje ovu procesnu odredbu. Također, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud, kada odlučuje o dopustivosti revizije po članu 237. stav 3. ZPP-a, kao redovni sud najviše instance, u najboljoj poziciji da odluči kada je značajno za primjenu prava u drugim slučajevima dopustiti reviziju. Ustavni sud stoga smatra da su neosnovani apelanticini navodi koji se odnose na proizvoljnost u obrazloženju presude Vrhovnog suda u ovom dijelu.
16. Nadalje, u pogledu apelanticinih navoda da je Vrhovni sud previdio nepostojanje zajednice života između apelantice i njenog bivšeg supruga, samoinicijativno otkazivanje ugovora o korištenju spornog stana od bivšeg supruga, davanje lažne izjave o kućnoj listi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene presude dao jasne razloge zbog kojih reviziju smatra osnovanom, iste je utemeljio na činjeničnom stanju utvrđenom u predhodno vođenim postupcima, te iznio jasna i nedvosmislena tumačenja u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima. Iz obrazloženja odluke proizilazi da je Vrhovni sud dao jasne razloge zašto je ocjenio da je, u trenutku sticanja većeg stana od strane apelanticinog supruga, između njih postojala zajednica života. Naime, Vrhovni sud je istakao da se privremena razdvojenost za vrijeme izbjeglištva ne može smatrati prekidom zajednice života. Najzad, Vrhovni sud se osvrnuo i na rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-2085/99 od 16. avgusta 2002. godine, doneseno na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji, u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH omogućava povratak izbjeglicama u prijeratne domove, ali ne obezbjeđuje trajno stanarsko pravo na istim, ako je ono, u međuvremenu, prestalo da postoji na osnovu pozitivnog propisa. U presudi je obrazloženo da je, u apelanticinom slučaju, pravo na spornom stanu prestalo je postojati iz razloga što je njen tadašnji suprug dobio drugi stan, a ona u to vrijeme bila njegova supruga i živila u zajedničkom domaćinstvu s njim, te je postala sunosilac stanarskog prava na stanu koji je njen suprug dobio. Dakle, iz obrazloženja presude jasno proizilazi da Vrhovni sud nije previdio niti jednu od odlučnih činjenica na koju apelantica ukazuje, niti je propustio da iste cijeni u vezi s relevantnim zakonskim odredbama.
17. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaljučuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencija i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović