Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3611/08 (Š. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3611/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-3611/08, rješavajući apelaciju Šefika Trožića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Trožića podnesena zbog neizvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih licai izbjeglica (u daljem tekstu: CRPC) R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefik Trožić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ključa, podnio je 18. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: CRPC) R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine (u daljem tekstu: Odluka CRPC).

2. Apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva 1. aprila 1992. godine bili su nastanjeni u Prijedoru, Pećani C-4, u trosobnom stanu (u daljem tekstu: sporni stan). Sudski postupak otkaza ugovora o korištenju stana

3. Odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci broj Rs:I-453/87 od 10. novembra 1987. godine (u daljem tekstu: presuda iz 1987. godine) usvojen je zahtjev Osnovnog suda u Prijedoru o otkazu ugovora o korištenju spornog stana apelantu. Presudom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-1171/88 od 13. aprila 1988. godine (u daljem tekstu: presuda iz 1988. godine) potvrđena je presuda iz 1987. godine. Međutim, pravosnažna presuda iz 1987. godine nije izvršena, tako da je apelant 1. aprila 1992. godine živio u spornom stanu.

4. Apelant je 18. februara 1999. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Prijedor. Osnovni sud u Prijedoru je navedenom Odsjeku dostavio presude iz 1987. i 1988. godine kojim je usvojen zahtjev za otkaz ugovora o korištenju stana. Na temelju predočenih presuda, apelantov zahtjev za povrat spornog stana je odbijen, jer mu je stanarsko pravo prestalo prije 1. aprila 1992. godine. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), postupajući po apelantovoj tuži u upravnom sporu, presudom broj U-

1298/01 od 1. decembra 2004. godine, istu je odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, sud je istakao da je apelant nakon pravosnažnosti sudskih odluka iz 1987. i 1988. godine bio bespravni korisnik spornog stana, čiji je vlasnik Osnovni sud u Prijedoru. Nadalje, u pogledu Odluka CRPC koje je apelant naknadno priložio uz tužbu, sud je konstatovao da se iste odnose na savjesnog posjednika stana.

5. Apelant je protiv presude Vrhovnog suda, te provostepenog i drugostepenog rješenja Ministarstva za izbijeglice i raseljena lica uložio apelaciju Ustavnom sudu 21. februara 2005. godine. Odlukom o dopustivosti broj AP-264/05 Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie)neosnovanu. Ustavni sud je konstatovao da je apelant izgubio pravni osnov za korištenje predmetnog stana pravosnažnom sudskom odlukom iz 1987. godine, od kada je praktično bespravni korisnik spornog stana, pa stoga nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, s obzirom na činjenicu prestanka stanarskog prava, Ustavni sud je zaključio da apelant ne može „dokazati kako ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona predstavljala njegov posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“, te da shodno tome apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na provredu prava na imovinu iz člana iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Apelant je 16. oktobra 2006. godine podnio zahtjev za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, a na temelju Oduke CRPC broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine. Ustavni sud je zaključio da nema razloga koji bi opravdali razmatranje apelantovog zahtjeva, obzirom da navedena odluka nije bila predmet postupka pred upravnim organima u vrijeme od kada datiraju akti osporeni apelacijom, a niti predmet postupka pred Ustavnim sudom, pa ista nije ni elaborirana u odluci čije se preispitivanje traži. Postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica

7. Apelant je 3. novembra 1999. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: CRPC).

8. Odlukom CRPC broj 212-466-1/1 od 5. marta 2002. godine potvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Ministarstvo za izbijeglice i raseljena lica, Odsjek Prijedor donio je zaključak o dozvoli izvršenja Odluke CRPC broj S-05-050-34-104/02 od 10. maja 2002. godine.

9. Indira Došenović (u daljem tekstu: korisnica spornog stana), a na temelju ugovora o korištenju spornog stana broj Su-360/98 od 20. novembra 1998. godine, zaključenog sa Osnovnim sudom u Prijedoru, 28. maja 2002. godine uložila je CRPC zahtjev za ponovno razmatranje Odluke CRPC broj 212-466-1/1 od 5. marta 2002. godine. U zahtjevu je istaknuto da je apelantu stanarsko pravo na spornom stanu prestalo na temelju pravosnažne sudske odluke iz 1987. godine, da sporni stan nije imao tretman napuštenog, pa je, u skladu s tim, njegov vlasnik, Osnovni sud u Prijedoru, istim mogao slobodno raspolagati.

10. Odlukom CRPC broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine usvojen je zahtjev korisnice spornog stana i Odluka CRPC od 5. marta 2002. godine stavljena je van snage. Odlukom je potvrđeno da je apelant bio posjednik spornog stana na dan 1. aprila 1992. godine. Ministarstvo za izbijeglice i raseljena lica, Odsjek Prijedor donio je zaključak o dozvoli izvršenja Odluke CRPC broj S:05-050-34-194/99-CRPC-127/02 od 29. januara 2003. godine. Konstatovano je da korisnica spornog stana nema pravo na alternativni smještaj, izvršenje je zakazano za 3. mart 2003. godine, kao i da žalba na zaključak ne odlaže izvršenje Odluke CRPC. Ovaj zaključak zamjenjen je zaključkom broj S:05-050-34-194/99-CRPC-127/02 od 18. februara 2003. godine, a u skladu sa članom 7. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC), kojim je regulisano da, u situaciji kad je podnesen zahtjev za povrat stana kod nadležnog odsjeka ministarstva, a naknadno bude podnesena odluka CRPC, spajaju se postupci za izvršenje.

11. U međuvremenu korisnica stana je zaključila ugovor o otkupu spornog stana sa Osnovnim sudom u Prijedoru 16. jula 2006. godine i upisala je pravo svojine na spornom stanu u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa 1/1 dijela. U obrazloženju rješenja konstatovano je da je korisnica stana priložila sve potrebne dokaze i podatke potrebne za upis, u skladu sa članom 4. Pravilnika o vođenju Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova.

12. Apelant je dopisom od 2. januara 2008. godine tražio nastavak izvršenja Odluke CRPC. Do 23. aprila 2009. godine apelant se još tri puta obraćao urgencijama Odsjeku Prijedor, kao i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica u Banja Luci tražeći izuzimanje predmeta od nadležnog Odsjeka. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Prijedor, svojom obavijesti broj 05-050-

34-194/99-CRPC-127/02 od 9. aprila 2009. godine zakazalo je ročište za izvršenje za 20. april 2009. godine. Nakon toga, drugom obaviješću od 14. aprila 2009. godine ovo ročište je odloženo i do danas nije zakazano.

13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na «pravo na fer i korektan postupak (u razumnom roku)», a zbog nesprovođenja zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC broj S-05-050-34-194/99CRPC-127/02 od 18. aprila 2003. godine, odnosno radi neizvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: CRPC) R-212-466-1/1-

90-912 od 8. oktobra 2002. godine. Pošto je Odlukom CRPC potvrđeno da je bio u posjedu spornog stana, apelant smatra da mu se isti ima i predati u posjed.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant vodio dva paralelna postupka u povodu iste pravne stvari, povrata spornog stana. Postupak vođen u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ishodovao je negativnom odlukom po apelanta jer je u istom konstatovano da je apelantu stanarsko pravo na spornom stanu prestalo pravosnažnom sudskom odlukom iz 1987. godine. Ovaj postupak je oknočan presudom Vrhovnog suda broj U-1298/01 od 1. decembra 2004. godine u kojoj je konstatovano da je apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu 1987. godine i da je bio bespravni korisnik spornog stana. Najzad, ovaj postupak je bio predmet preispitivanja i pred Ustavnim sudom, koji je svojom odlukom o dopustivosti broj AP-264/05, apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu.

16. Na drugoj strani, Odlukom CRPC broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine, nakon provedenog postupka preispitivanja prvobitno izdate Odluke CRPC konstatovano je da je apelant bio u posjedu spornog stana. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Prijedor donijelo je zaključak o dozvoli izvršenja odluke od 8. oktobra 2002. godine, na dan 18. februara 2003. godine. Navedenim zaključkom, a u skladu sa članom 7. Zakona o izvršenju Odluka CRPC-a spojeni su postupci po zahtjevu za povrat stana i zahtjevu za izvršenje Odluke CRPC. Nadalje, korisnica spornog stana je zaključila ugovor o kuporodaji spornog stana 19. jula 2006. godine, te se na temelju istog uknjižila kao vlasnik u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, odnosno u vrijeme kada je na snazi bila odredba člana 7. stav 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC, a prema kojoj se postupak izvršenja odluke CRPC ima obustaviti kada lice, koje ima pravni interes na predmetnoj imovini ili stanu koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke CRPC, predoči važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava.

17. Nadležni organ, u ovom slučaju, u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku kojima se rješavaju predhodna pitanja, mora prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom s ciljem odlučivanja o navodima. S obzirom da je apelantu bilo poznato već u novembru 2006. godine da je sporni stan otkupljen, apelant je mogao pokrenuti parnični postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana, bez obzira na postojanje ili ne postojanje zaključka nadležnog organa izdatog u skladu sa članom 7. stav 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC. Pri ovakvom stanju stvari, neophodno je kao predhodno pitanje, raspraviti pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji koji je korisnica spornog stana zaključila u julu 2006. godine, te nakon odluke po ovom pitanju, okončati postupak po zaključku o dozvoli izvršenja Odluke CRPC u povodu kog se apelant obratio Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da bi drugačije tumačenje i primjena člana 7. stav 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC bili nepravilni i ne bi vodili zakonitom cilju.

18. Iz predočenog Ustavnom sudu očigledno je da apelant stanarsko pravo na spornom stanu izgubio još 1987. godine te da je ova činjenica potvrđena u vođenim sudskim i upravnim postupcima. Nadalje, nakon gubitka stanarskog prava, niti u jednom od vođenih postupaka u korist apelanta nije konstituisano neko drugo pravo u odnosu na sporni stan. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da posledice propusta procesne prirode u postuku izvršenja pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Prijedor, u odnosu na apelanta nisu rezultirale kršenjem njegovog prava u ondosu na sporni stan, s obzirom da je apelantovo stanarsko pravo prestalo da postiji, a nakon toga u njegovu korist nije konstituisano neko drugo pravo u odnosu na sporni stan. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na «pravo na fer i korektan postupak u razumnom rok, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3611/08 (Š. T.) | Sudska praksa | Aktio