Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1438/07 (M. Đ.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanbračna zajednica
- Invalidnina
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 17
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1438/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1438/07, rješavajući apelaciju Mirsade Đinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Đinović podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-U-06-
000713 od 14. marta 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-
03-41-1680/06 od 8. novembra 2006. godine i rješenja Službe za zaštitu branilaca i njihovih porodica broj UP-I 09-43-2140/06 od 1. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Đinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je 15. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000713 od 14. marta 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1680/06 od 8. novembra 2006. godine i rješenja Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj UP-I 09-43-2140/06 od 1. septembra 2006. godine.
2. Rješavajući po zahtjevu apelantice za priznanje prava na porodičnu invalidninu, prvostepeni organ uprave je donio rješenje broj UP-I 09-43-2140/06 od 1. septembra 2006. godine, potvrđeno rješenjem Ministarstva, kojim je apelanticin zahtjev za priznanje prava na porodičnu invalidninu iza smrti vanbračnog supruga, poginulog branioca Tahira Mekića, odbijen. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica ne ispunjava uslove za ostvarenje prava na porodičnu invalidninu jer je odredbom člana 17. stav 1. tačka 7 Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH» br. 33/04 i 56/05; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se članom porodičnog domaćinstva smatra i «vanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog, nestalog branioca s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno do stupanja u Oružane snage, ako je taj status dokazao u roku od 12 mjeseci od dana smrti te osobe». Apelantica je, kako je dalje navedeno, dokazala zajednicu života sa poginulim braniocem Tahirom Mekićem, ali kako s njim nije imala djecu, u smislu citiranog člana Zakona se ne smatra članom porodice poginulog branioca.
3. Ministarstvo je rješevajući po žalbi apelantice protiv prvostepenog rješenja, rješenjem broj UP-II-03-41-1680/06 od 8. novembra 2006. godine, žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je činjenično stanje u prvostepenom postupku pravilno i na Zakonu zasnovano te s obzirom da apelantica sa poginulom braniocem nije imala djecu, to ne ispunjava uslove za priznanje prava na porodičnu invalidninu.
4. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva od 8. novembra 2006. godine pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je postupajući po tužbi apelantice donio presudu broj 007-0-U-06-000713 od 14. marta 2007. godine, kojom je tužba apelantice odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica tokom postupka dokazala da je sa poginulom braniocem živjela u vanbračnoj zajednici u periodu od 6. decembra 1986. godine do 10. maja 1993. godine, dakle duže od godinu dana, ali kako s njim nije imala djecu to joj ne pripada pravo na porodičnu invalidninu.
5. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakla je da nije imala pravično suđenje jer sud i upravni organi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i nisu pravilno primijenili materijalno pravo. Ovo iz razloga što joj je iza poginulog branioca presudom priznato svojstvo vanbračne supruge, a njen zahtjev za priznanje prava na porodičnu invalidninu i pored te činjenice je odbijen.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica se u suštini žali da nije imala pravično suđenje zbog toga što su organi uprave i sud u upravnom sporu, rješavajući po njenom zahtjevu za priznanje prava na porodičnu invalidninu, pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne ostavljaja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti zahtjeva apelantice. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović