Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-907/07 (M. L.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-907/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-907/07 rješavajući apelaciju Milana Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Lukića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž- 06-000 139 od 6. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000 139 od 6. februara 2007. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), 15. jula 1998. podnio tužbu protiv „Dobojinvest“ AD Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), radi izvršenja ugovora o zakupu i naknade štete. Apelant je tražio da sud obaveže tuženog da ga uvede u posjed zakupljene javne površine označene sa k.č. 1411 k.o. Makljenovac površine 16 m², u ulici Nikole Tesle. Pismenim podneskom od 10. marta 1999. godine, punomoćnik apelanta je povukao dio tužbenog zahtjeva u dijelu izvršenja ugovora o zakupu radi predaje u posjed zakupljene javne površine, s obzirom da je 1. marta 1999. godine apelant ušao u posjed predmetne javne površine. Apelant je takođe, na završnom izlaganju precizirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu naknade štete, tražeći da sud obaveže tuženog da mu isplati ukupno iznos od 8.100,00 KM, i to ime naknade štete za izmaklu koristi za period od 24. juna 1998. godine do 1. marta 1999. godine, iznos od 7.500,00 KM i na ime isplaćene zakupnine iznos od 600,00 KM, sa pripadajućom kamatom od podnošenja tužbe kao i naknadu troškova postupka po ocjeni suda.

3. Osnovni sud je presudom, broj P-58/01 od 30. decembra 2005. godine, obavezao tuženog da apelantu zbog zakašnjenja u izvršenju ugovorene obaveze isplati naknadu štete u ukupnom iznosu od 7.028,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. marta 1999. godine kao dana preciziranja tužbenog zahtjeva u pogledu predmetne naknade štete pa do konačne isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.818,80 KM. Istom presudom apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu naknade štete.

4. Osnovni sud je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da je tuženi kao javno preduzeće objavio javni oglas o javnom nadmetanju putem prikupljanja pismenih ponuda za ustupanje u zakup javnih površina (u dajnjem tekstu: javne površine), radi postavljanje privremenih objekata na lokaciji u gradu Doboju i Stanarima. S obzirom da je apelantova ponuda ocijenjena kao najpovoljnija ponuda, tuženi je sa apelantom zaključio Ugovor o zakupu 24. juna 1998. godine uz obavezu apelanta na plaćanja mjesečne zakupnine u iznosu od 100,00 DM, što odgovara iznosu od 100,00 KM (u daljnjem tekstu: KM). Tačkom 5. ugovora je definisano da zakup po ovom ugovoru počinje da teče danom uvođenja u posjed apelanta i traje do 30. juna 1999. godine. Osnovni sud je istakao da je u smislu odredbe čl. 567., 569. i 573. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tuženi bio dužan izvršiti ugovor o zakupu tj. uvesti apelanta u posjed javne površine i omogućiti mu postavljanje gril objekta, i da činjenica da je apelant ušao u posjed iste površine bez zapisnika o primopredaji po mišljenju tog suda, ne predstavlja razlog za raskid predmetnog ugovora o zakupu, s obzirom da sačinjavanje zapisnika o uvođenju u posjed nije bitan sastojak ugovora, s obzirom da to ne proizilazi iz samog ugovora. Osnovni sud je na osnovu izvršenog uvida u priznanicu o izvršenoj uplati zakupnine utvrdio da je apelant tuženom isplatio zakupninu u iznosu od 600,00 KM, pa je stoga zaključio da je za apelanta nastala materijalna šteta jer je tokom 1998. godine imao zaključen ugovor o zakupu javne površine, da je plaćao zakupninu, a da mu nije bilo omogućeno da na dodijeljenu javnu površinu postavi gril objekat i otpočne sa radom. S tim u vezi, Osnovni sud je takođe utvrdio da je apelant u vrijeme kada nije radio, jer nije mogao postaviti gril objekat na dodijeljenu javnu površinu, pretrpio štetu i u izmakloj koristi, jer da je otpočeo sa radom, apelant bi po ocjeni tog suda ostvario dobit i to najmanje u iznosu koji je utvrdila Poreska uprava Područna jedinica Doboj. U konkretnom slučaju visinu štete po osnovu izmakle koristi prvostepeni sud je cijenio na osnovu uvjerenja Republičke uprave javnih prihoda Područna jedinica Doboj, (u daljnjem tekstu: Uprava javnih prihoda), a kojom je utvrđen prihod apelanta za period od 24. juna 1998. godine do 1. marta 1999. godine, u iznosu od 7.500,00 KM, koliko bi iznosila i njegova dobit nakon što se odbiju svi materijalni troškovi da je radio u navedenom periodu, a navedena dobit se prema odredbama ZOO mogla i očekivati. Osnovni sud je na osnovu navedenog zaključio da je tuženi dužan apelantu na ime naknade štete isplatiti ukupno iznos kao u dispozitivu presude, a kojim iznosom je obuhvaćena naknadu štete ne ime isplaćene zakupnine i naknada štete na ime izmakle koristi i to za period od 24. jula 1998. godine do 1. marta 1999. godine, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva na ime izmakle koristi za period od 24. juna do 24. jula 1998. godine apelant odbijen, jer taj period po ocjeni Osnovnog suda predstavlja objektivni rok od mjesec dana nakon zaključenja ugovora u kome je tuženi bio dužan predati apelantu kao zakupcu u posjed dodijeljenu javnu površinu.

5. Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-06-000 139 od 6. februara 2007. godine, žalbu tuženog djelimično uvažio, i presudu Osnovnog suda je preinačio, tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 600,00 KM, i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena i pobijana presuda potvrđena.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak da tuženi odgovora za štetu koju je apelant pretrpio zbog nemogućnosti apelanta da postavi gril objekat na javnu površinu koja mu je dodijeljena u zakup. Okružni sud je naveo da je u smislu odredbe čl. 124., 154., i 155 ZOO po ocjeni tog suda tuženi odgovoran zbog zadocnjenja u izvršenju ugovora o zakupu, i da je stoga imao pravo od tuženog zahtjevati naknadu štete koju je pretrpio. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant na ime zakupnine tuženom isplatio iznos od 600,00 KM, i da je za tu štetu odgovoran tuženi, pa je zaključio da je tuženi dužan apelantu naknaditi štetu na ime isplaćene zakupnine u iznosu od 600,00 KM. Okružni sud je takođe naveo da je osnovana žalba tuženog, da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je kao osnov za utvrđivanje štete apelanta na ime izmakle koristi, jer mu nije bilo omogućeno da na dodijeljenu javnu površinu postavi gril objekat i otpočne sa radom, cijenio na temelju uvjerenja Uprave javnih prihoda od 4. marta 1999. godine, kojom je apelantu kao poreska osnovica utvrđen iznos od 7.500,00 KM, i na osnovu koje je apelant zadužen porezom na dobit u iznosu od 1.125,00 KM. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja naknade štete apelantu na ime izmakle koristi, kao mjerodavan dokaz cijenio navedeno uvjerenje i utvrdio da bi apelantova dobit da je radio u periodu od 24. juna 1998. godine do 1. marta 1999. godine, iznosila 7.500,00 KM. S obzirom da je uvjerenje Uprave javnih prihoda stavljeno van snage, to je Okružni sud utvrdio da navedeno uvjerenje nije mjerodavan dokaz za određivanje predmetne naknade štete, i kako apelant tokom postupka nije predložio niti jedan drugi dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi kolika je njegova stvarna izmakla korist u navedenom periodu, odnosno kakvu je štetu pretrpio, to je Okružni sud zaključio da je njegov zahtjev u dijelu naknade štete na ime izmakle koristi neosnovan. Osim toga po ocjeni Okružnog suda apelant je i sam bio dužan da smanji štetu i da u tom pravcu poduzme sve potrebne radnje, ali iz sadržaja spisa predmeta ne proizilazi da je on poduzeo bilo kakvu radnju kojom bi tu štetu smanjio, tim više što je imao na raspolaganju gril objekat, pa je samim tim imao mogućnost da ostvari zaradu obavljajući ugostiteljske usluge sa istom. S obzirom na navedeno Okružni sud je u smislu člana 229. stav 1. tačka 2. a u vezi sa članom 224. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu štete na ime izmakle koristi, jer poresko uvjerenje koje je kasnije stavljeno van snage nije mjerodavan dokaz za takvu odluku kao i obzirom da apelant nije predložio druge dokaze.

7. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud osporenu odluku donio na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Ističe da Okružni sud nije pravilno cijenio činjenice od kojih zavisi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Postupanje Okružnog suda u pogledu storniranja, uvjerenja Uprave javnih prihoda od 4. marta 1999. godine smatra neprihvatljivim, jer kako navodi nije sporno da je predmetno uvjerenje prestalo da važi, ali da je njegova dokazna snaga u tome da se iz nje vidi da bi on da je radio u gril objektu postavljenom na zakupljenoj javnoj površini, zaradio iznos od 7.500,00 KM. Samim tim što je drugostepeni sud uvjerenju Uprave javnih prihoda anulirao dokaznu snagu, smatra da je Okružni sud radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu naknade štete na ime izmakle koristi bio dužan postupiti u skladu sa odredbom člana 217. ZPP, odnosno izvesti nove dokaze. Osim toga apelant navodi da je drugostepeni sud imao mogućnost i da sam provede raspravu, u svakom slučaju smatra da nije mogao na osnovu člana 229. ZPP preinačiti prvostepenu presudu na način kako je to učinio, budući da u konkretnom slučaju nije ostvaren nijedan od razloga, koji su po tom članu potrebni za preinačenje odluke. Apelant povredu prava na imovinu nije posebno obrazložio.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glase:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..

10. U vezi sa apelantovm navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. S obzirom na prethodno iznesen stav da Ustavni sud nije nadležan da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, odnosno da sam vrši ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je Okružni sud za svoju odluku dao obrazloženje koje ne ukazuje na proizvoljnost u postupanju tog suda. Općenito nema elemanata koji ukazuju na nepravičnost postupka budući da je apelant uživao sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant je također naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ove navode nije posebno obrazožio nego se na kršenje ovog prava pozvao u kontekstu navoda o kršenju prava na pravično suđenje o čemu je Ustavni sud već dao svoj zaključak. Osim toga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-907/07 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio