Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-809/07 (S. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-809/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-809/07, rješavajući apelaciju Slavke Vujović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavke Vujović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000116 od 28. novembra 2006.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2384/03 od 1.
jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavka Vujović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 15. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-06-000116 od 28. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-2384/03 od 1. jula 2004. godine.
2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv «Željeznice FBiH» (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa broj 3159-51/02 od 15. augusta 2002. godine, u kojoj je pored zahtjeva za utvrđenje da je predmetna odluka nezakonita, postavila i zahtjev da se tuženi obaveže da je vrati na posao i naknadi joj troškove postupka. Svoj zahtjev zasnovala je, kako je dalje navedeno, na članu 143. stav 7. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) insistirajući na činjenici da je tuženi nije pozvao na rad zbog navodne nemogućnosti radnog angažovanja, iako je istovremeno na njeno radno mjesto primljen drugi uposlenik. Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj Pr-2384/03 od 1. jula 2004. godine kojom je tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti odbio kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je zaključio da je prilikom donošenja odluke o prestanku radnog odnosa apelantici, tuženi postupao u skladu sa odredbama člana 143. stav 4. ZOR-a. Odluka o prestanku radnog odnosa, kako je dalje navedeno, donesena je iz razloga što tuženi nije imao mogućnost za radno angažovanje apelantice u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, kako je propisano u članu 143. ZOR-a. U vrijeme kada su bili ispunjeni zakonski uslovi za otkazivanje ugovora o radu apelantici, kako je naveo sud, tuženi nije imao sredstava za isplatu otpremnine, koja činjenica je navedena u odluci, zbog čega radni odnos apelantici nije otkazan prije ispunjenja uslova za isplatu otpremnine, tj. 31. augusta 2002. godine, a otpremnina isplaćena 11. oktobra 2002. godine. Općinski sud je zaključio da je odluka o prestanku radnog odnosa apelantici donesena u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, jer tuženi nije imao mogućnosti njenog daljnjeg radnog angažmana a na njeno mjesto nije zaposlio drugo lice kako je apelantica tužbom tvrdila. Naime, na tu okolnost sud je proveo dokaze uvidom u dosije zaposlenika Dž.Lj. i utvrdio da je taj zaposlenik kod tuženog zasnovao radni odnos 15. januara 1999. godine na osnovu odluke o prijemu pripravnika, a to kako je zaključio sud znači da je zasnovao radni odnos mnogo prije nego što je apelantici radni odnos prestao po osnovu odluke čije je poništenje tražila.
4. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj Gž-1850/04 od 15. septembra 2005. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i utvrdio da je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa i tuženog obavezao da apelanticu vrati na rad uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je žalba osnovana jer je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog pogrešnog utvrđenja da tuženi nije u roku od godine dana od prestanka radnog odnosa apelantici zaposlio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju i stepen stručne spreme.
5. Tuženi je protiv drugostepene presude izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000116 od 28. novembra 2006. godine, uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu apelantice odbio i presudu Općinskog suda broj P-2384/03 od 1. jula 2004. godine potvrdio. Vrhovni sud je dozvolio reviziju iako se radi o nenovčanom potraživanju, na osnovu odredbe iz člana 237. stav 3 Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju revizijske presude navedeno je da drugostepena presuda nije pravilna i zakonita i da je Kantonalni sud neosnovano utvrdio da je povrijeđena odredba člana 143. ZOR-a. Osnovan je s druge strane, kako je dalje obrazloženo, prigovor tuženog da je apelantici kao radnici na čekanju posla po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, jer je tuženi prije isteka ovog roka nije pozvao na rad (član 143. stav 1. ZOR-a), a njegova dobra volja je bila da joj kasnije donese odluku o prestanku radnog odnosa kako bi regulisala pravo na otpremninu. Drugi zaposlenik Dž.Lj. koji je primljen na radno mjesto koje je prije otkaza pripadalo apelantici, kako je utvrđeno u prvostepenom postupku, primljen je na to radno mjesto 15. februara 2002. godine pa je u odnosu na datum 5. maj 2000. godine kada je apelantici po sili zakona morao prestati radni odnos proteklo više od godine dana.
6. Apelantica je u navodima apelacije istakla da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se žali što joj je u postupku pred Vrhovnim sudom uskraćeno pravo da iznese sve činjenice i dokaze kojima bi dokazala svoja prava iz radnog odnosa, čime su joj grubo povrijeđena prava iz radnog odnosa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U pogledu navoda apelantice da joj je u postupku pred Vrhovnim sudom onemogućeno da iznese činjenice i dokaze, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud također naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po pravnom lijeku nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost pravnog lijeka ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). U konkretnom slučaju apelantica je u postupku pred prvostepenim sudom imala pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, i na temelju dokaza koje je ona predložila. Iz odredbe člana 246. ZPP-a proizilazi da o reviziji odlučuje revizijski sud bez rasprave, a iz odredbe člana 250. stav 1 ZPP-a da ukoliko revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Imajući u vidu činjenicu da je apelantici bila omogućena javna rasprava pred prvostepenim sudom, a da se trećestepeni sud bavio isključivo pitanjem primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu, zbog čega je zaključio da su navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović