Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-20/07 (M. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-20/07
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 20/07, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija M. D.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 086 od 24.
aprila 2007. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76.
stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, M.D., u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se apelacija M.D. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-252/05 od 10. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-40/02 od 11. februara 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 29. decembra 2006. godine (registrirana u upisniku za 2007. godinu) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-252/05 od 10. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-40/02 od 11. februara 2005. godine, te zbog dužine trajanja postupka koji je okončan pobijanim presudama. Apelant je 11. juna 2007. godine dopunio apelaciju i obavijestio Ustavni sud da je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 086 od 24. aprila 2007. godine revizija koju je izjavio protiv navedene Presude Okružnog suda odbačena kao nedozvoljena
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Općine Trebinje, SOD Jahorina-Osiguranje Filijala Trebinje i Nikole Vučurevića zatraženo je 10. januara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 8. maja 2009. godine zatraženo da dostavi i spis broj P-40/02.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. marta 2007. godine, Općina Trebinje i SOD Jahorina-Osiguranje Filijala Trebinje 1. februara 2007. godine, Nikola Vučurević 24. januara 2007. godine. Osnovni sud je 25. maja 2009. godine dostavio traženi spis, ali nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda, Općine Trebinje, SOD Jahorina-Osiguranje Filijala Trebinje i Nikole Vučurevića dostavljeni su apelantu 18. augusta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 24. marta 1997. godine podnio tužbu protiv Nikole Vučurovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), SOD Jahorina-Osiguranje Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: trećetužena) koju je zastupao republički javni pravobranilac, radi naknade štete.
7. Općinski sud je nakon podnošenja tužbe, 24. marta 1997. godine, prvo ročište za glavnu raspravu zakazao za 2. juli 1997. godine, ali je odloženo na neodređeno vrijeme zbog pribavljanja zapisnika o uviđaju i ostale prateće dokumentacije u vezi sa predmetnom saobraćajnom nezgodom. Na ročištima (9. oktobra i 7. novembra 1997) konstatirano je da je Centar javne sigurnosti Trebinje dostavio izvještaj od 14. jula 1997. godine, a Sud za prekršaje Trebinje spis broj I-1860, saslušan je svjedok A.K. i zaključeno da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme. Sljedeće ročište je održano 28. decembra 1998. godine, a naredna tri 29. januara, 10. februara i 22. februara 1999. godine. Na navedenim ročištima kao parnične stranke saslušani su svjedoci tuženih i apelant, a na ročištu od 22. februara 1999. godine sud je odredio vještačenje saobraćajne nezgode. Ročište zakazano za 21. februara 2000. godine radi provođenja uviđaja je odloženo na apelantov zahtjev zbog njegove spriječenosti da prisustvuje uviđaju. Uviđajne radnje su obavljene 27. aprila 2000. godine, a nalaz i mišljenje vještaka su dostavljeni Osnovnom sudu 24. novembra 2000. godine. Apelant je na ročištu održanom 1. marta 2001. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što je umjesto 17.000 dinara zatražio naknadu štete u iznosu od 5.151,50 KM. Također je istakao primjedbe na nalaz vještaka i zatražio da se vještak sasluša. Sud je na ročištu od 22. marta 2001. godine odbio apelantov prijedlog za subjektivno preinačenje tužbe, saslušao je vještaka saobraćajne struke, te ostvario uvid u spis Suda za prekršaje Trebinje i ostale dokaze pribavljene u toku postupka i dokumentaciju. Nakon toga, sud je zaključio glavnu raspravu i donio presudu koju je izradio istog dana.
8. Presudom Osnovnog suda broj P-60/97 od 22. marta 2001. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da solidarno isplate apelantu na ime naknade štete iznos od 5.151,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. februara 1997. godine pa sve do konačne isplate, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
9. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-404/01 od 25. decembra 2001. godine, apelantova žalba izjavljena na navedenu presudu Osnovnog suda je uvažena, pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Sud je obrazložio da je prvostepenu presudu ukinuo zbog nepropisnog sastava suda, i naglasio da se nije upuštao u apelantove žalbene navode u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.
10. Okružni sud je spis predmeta dostavio Osnovnom sudu na ponovni postupak 25. januara 2002. godine. Osnovni sud je u ponovnom postupku prvu procesnu radnju preduzeo 11. juna 2002. godine. Sud je održao 11 rasprava na kojima je izvodio dokaze saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka, te naredio i proveo vještačenje. Na ročištu od 9. jula 2002. godine apelantov punomoćnik je predložio da se predmet broj P-40/02 spoji sa predmetom P-263/02. Sud je na ročištu od 11. marta 2003. godine donio rješenje o spajanju predmeta. Na ročištu od 22. januara 2004. godine trećetužena je prema odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) istakla prigovor zastare potraživanja jer se štetni događaj desio 6. novembra 1996. godine, a tužba protiv Općine Trebinje je podnesena 12. juna 2002. godine. Na ročištu od 11. januara 2005. godine sud je zaključio raspravljanje i obavijestio parnične stranke da će presuda biti donesena 11. februara 2005. godine kada je i donio presudu. Iz spisa predmeta proizlazi da je apelant bio prisutan na svim zakazanim ročištima u ponovnom postupku pred Osnovnim sudom.
11. Presudom Osnovnog suda broj P-40/02 od 11. februara 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da solidarno isplate apelantu na ime naknade štete iznos od 5.151,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. februara. 1997. godine pa sve do konačne isplate, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.902,75 KM. Apelant je obavezan da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.130,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 1.815,00 KM.
12. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 10. marta 2005. godine, koja je nakon dostavljanja tuženim na odgovor, Okružnom sudu proslijeđena 15. aprila 2005. godine. Okružni sud je Presudom broj GŽ-252/05 od 10. novembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon dostavljanja drugostepene presude apelantu i tuženima, spis je vraćen Osnovnom sudu 5. decembra 2006. godine.
13. Apelant je protiv presude Okružnog suda 27. decembra 2006. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koja je dostavljena na odgovor tuženim 28. decembra 2006. godine. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 086 od 24. aprila 2007. godine, prema odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelantova revizija je odbačena kao nedozvoljena jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nakon donošenja revizione presude cio spis je dostavljen Okružnom sudu na daljnje postupanje 9. maja 2007. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku navodeći da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao više od 10 godina. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava zbog toga što su sudovi utvrdili da prvotuženi nije pasivno legitimiran, da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, te da je odluka o troškovima parničnog postupka proizvoljna. Apelant je naveo da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, jer pretrpljena materijalna šteta na vozilu je njegova imovina koje je on lišen suprotno uvjetima predviđenim zakonom. Apelant prigovara i na dosuđenu naknadu troškova postupka prvotuženom. Konačno, apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli kompenzaciju od 5.000.00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod svojih razloga datih u obrazloženju osporene presude, i smatra da su navodi apelacije neosnovani. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da su apelantovi navodi o povredi ustavnih prava neosnovani i predložilo je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
16. Općina Trebinje, koju je zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske, u odgovoru na apelaciju je istakla da ostaje kod odgovora datog u postupku pred prvostepenim sudom, i smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
17. SOD «Jahorina» Filijala Trebinje je u odgovoru na apelaciju istakla da su apelantovi navodi koji se odnose na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu potpuno paušalni. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da su pravilno donesene i na zakonu zasnovane, te da su sudovi pravilno prihvatili istaknuti prigovor zastare potraživanja i odbili apelantov tužbeni zahtjev. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Nikola Vučurević je u odgovoru na apelaciju istakao da nema nikakve veze sa objektom u kojem je bila smještena apoteka, te da se iz dokumentacije može vidjeti ko je angažirao farmaceuta jer je taj vlasnik apoteke plaćao i kiriju. Smatra da nije ni na koji način odgovoran za eventualna kršenja apelantovih prava.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:
„Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Član 53.
[...] (2) Tužba mora da sadrži:
[...] 7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. [...] Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva, ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba) [...], sud će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.
Član 75.
(1) Nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište.[...] (2) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, [...] Član 94.
[...](2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.[...] Član 112.
(1) Sud može, na prijedlog stranke, odgoditi započeto ročište (odgađanje ročišta) samo iz sljedećih razloga:
1) ako bez krivice stranke koja predlaže odgađanje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke; [...] Član 113.
Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz i iznesu navodi u vezi s njim.
Član 115.
[...](2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog zakona. [...] Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 184.
(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.[...] Član 334.
[...](2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Naročito treba da sadrže: [...] predmet spora [...]“.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda broj GŽ-252/05 od 10. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda broj P-40/02 od 11. februara 2005. godine, u kojoj se pored povreda navedenih prava žalio i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je 11. juna 2007. godine dopunio apelaciju i obavijestio Ustavni sud da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 086 od 24. aprila 2007. godine revizija koju je izjavio protiv navedene presude Okružnog suda odbačena kao nedozvoljena.
23. U konkretnom slučaju apelantova revizija je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dakle konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj GŽ-252/05 od 10. novembra 2006. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 29. decembra 2006. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[.. ]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
„1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]“
a) Relevantni principi
27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
29. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Predmetni postupak je pokrenut podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 24. marta 1997. godine i okončan je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 086 od 24. aprila 2007. Dakle cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe trajao je preko 10 godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju se radilo o postupku koji je apelant pokrenuo radi utvrđivanja prava na naknadu materijalne štete za oštećenje PMV marke «Mercedes 190 D» u saobraćajnoj nezgodi. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
32. Dalje, Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, uviđa da, iako je jedno ročište pred Osnovnim sudom odloženo zbog toga što apelantov punomoćnik nije pristupio iz objektivnih razloga, o čemu je sud uredno obavijestio, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo razlog zbog kojeg je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao oko sedam godina.
33. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo skoro četiri godine da donese prvostepenu presudu, i tri mjeseca da apelantu dostavi presudu. Nadalje, Osnovnom sud je trebalo oko tri godine da u ponovnom postupku donese odluku. Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud ničim nije opravdao ovako dug period za odlučivanje u ovom predmetnom postupku, dakle u prvom i ponovljenom postupku oko sedam godina. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju s obzirom da nije u posjedu spisa predmeta, ali iz daljnjeg toka postupka Ustavni sud zaključuje da nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale ovako dugo nepostupanje prvostepenog suda. S druge strane, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant na bilo koji način u konkretnom slučaju doprinio dužini postupka. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se ni Okružni sud nije kretao u okviru rokova propisanih ZPP-om, naime u prvom žalbenom postupku mu je trebalo četiri mjeseca da odluči o žalbi na prvostepenu presudu, dok je u drugom žalbenom postupku odlučio tek nakon sedam mjeseci. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće vezane za kadrovske probleme, veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih predmeta. S tim u vezi Ustavni sud je u stavu 27. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
34. Cijeneći sve navedeno, uključujući ukupnu dužinu postupka više od 10 godina, značaj postupka za apelanta, kao i činjenicu da se odugovlačenje postupka u najvećoj mjeri može pripisati Osnovnom sudu, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Apelant je zatražio da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od iznosu od 5.000,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).
36. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
37. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava zato što apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da ne postoji pasivna legitimacija prvotuženog, da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, te da je odluka o troškovima parničnog postupka proizvoljna. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza utvrdio da prvotuženi nije vlasnik apoteke na koju se odnosio pano sa naznakom „Apoteka“ a koji je, prema apelantovoj tvrdnji, umanjivao preglednost raskrsnice gdje se desila saobraćajna nezgoda. Također, sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja prema odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO istekom kako subjektivnog, tako i objektivnog roka. Sud je obrazložio da se zbog osnovanosti prigovora prvotuženog o nedostatku pasivne legitimacije, i drugotuženog o zastari potraživanja, nije ni upuštao u uzroke saobraćajne nezgode. Nadalje, sud je na jasan i argumentiran način obrazložio i odluku o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni apelantu, budući da je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Ovakve zaključke Osnovnog suda je potvrdio i Okružni sud, navodeći da prilikom ispitivanja prvostepene presude nije utvrdio da je prvostepeni sud povrijedio procesno i materijalno pravo u smislu odredbi člana 221. ZPP-a. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i rezultatom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već iznosio u žalbi na prvostepenu odluku. Ove žalbene navode je detaljno razmotrio Okružni sud, a svoju odluku je na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložio, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud, stoga, smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
40. Apelant također smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da kada postupak u predmetu u kojem se utvrđuje naknada štete traje punih 10 godina a nije složen. Ta dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnim sudovima i to većinom Osnovnom sudu, a ti sudovi nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu u dijelu u kojem se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu.
42. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović