Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1068/07 (E. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Privatizacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1068/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1068/07, rješavajući apelaciju Edina Muharemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Muharemovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000062 od 30. januara 2007. godine, Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-836/2005 od 18. oktobra 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P.183/04 od 6. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Fatima Đukić-

Bajramović, advokat iz Zenice, podnio je, 12. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj, 070-0-Rev-06-000062 od 30. januara 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj, GŽ-836/2005 od 18. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj, P.183/04 od 6. maja 2005. godine.

2. Apelant je 21. maja 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv, Općine Zavidovići, IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići, Mirsada Šabanovića i Fatime Šabanović (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja ništavosti Ugovora o zamjeni stana, zaključenog između tuženih Općine Zavidovići i IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići 27. aprila 2000. godine, brisanja uknjižbe i iseljenja. U tužbi je naveo da je nosilac prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 657 „Kuća i zgrada“ - kuća, zgrada 9 klase površine 179 m², dvorišta 9 klase površine 105 m², upisane u pl. broj 1846 k.o. 420 Zavidovići, sa dijelom 1/1. Pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini je stekao na temelju zaključenog diobni ugovora sa prethodnim vlasnikom Izetom Hadžićem, broj Ov-1151/03 od 15. aprila 2003. godine, koji je predmetne nekretnine kupio u postupku privatizacije preduzeća TDD Centar iz Zavidovića, putem tendera koji je provela Agencija za privatizaciju Zeničko-Dobojskog kantona. Dalje navodi, da je Općinski sud pod brojem Dn.212/03 od 22. aprila 2003. godine donio rješenje o upisu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u njegovu korist, sa dijelom 1/1, a rješenjem broj Dn II 453/03 od 6. novembra 2003. godine, upis prava vlasništva na istoj nekretnini u korist tuženih Mirsada i Fatime Šabanović, sa dijelom ½, i to kako navodi na temelju netačnih podataka u pogledu ranijeg vlasništva, da je predmetna nekretnina u A listu upisana kao dosadašnje vlasništvo tuženog IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići. Apelant tvrdi da stan koji je upisan u korist tuženih Mirsada i Fatime Šabanović, nije nikad bio vlasništvo tuženog IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići, niti su u postupku privatizacije preduzeća TDD Centar iz Zavidovića kupljene nekretnine koje su predstavljale stan, na kojem neko ima stanarsko pravo.

3. Općinski sud je presudom broj, P.183/04 od 6. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj, Gž-836/2005 od 18. oktobra 2005. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza, iskaza svjedoka, uvidom u prospekt tendera za privatizaciju preduzeća TDD Centar iz Zavidovića (tendera broj T-19-319), utvrdio da je nakon zaključene tenderske procedure 30. juna 2000. godine zaključen ugovor o kupoprodaji, između preduzeća TDD Centar iz Zavidovića kao prodavca i Izeta Hadžića kao kupca, nekretnine označene kao k.č. broj 657 „Kuća i zgrada“ - kuća, zgrada 9 klase površine 179 m², dvorišta 9 klase površine 105 m², upisane u pl. broj 1846 k.o. 420 Zavidovići, a što u naravi čini poslovni prostor, prodavnicu broj 12, u Ulici Stjepana Radića bb. Kupac Izet Hadžić je svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini iz Ugovora o kupoprodaji prenio na apelanta, na temelju diobnog ugovora, broj Ov-

1151/03 od 15. aprila 2003. godine. Prema tome Općinski sud je utvrdio, da je apelant stekao pravo vlasništva parcele 657, „prodavnice klasične gradnje u funkciji u centru grada na asfaltnom putu uz željezničku prugu, obezbjeđenu potrebnom infrastrukturom i asfaltnim prilazom, prodajnog prostora u sistemu samoposluživanja, površine 179 m², i zemljišta površine 105 m²“, da je predmet kupoprodaje tenderom bila prodavnica, odnosno da predmetom kupoprodaje nije bio stan koji se nalazi iznad prodavnice koju je apelant kupio. Općinski sud je takođe utvrdio, da je stvarna namjena prostora koji se nalazi iznad prodavnice vlasništvo apelanta, stan, koji se kao takav nalazi u evidenciji SIZ-a stanovanja za stambenu oblast Općine Zavidovići, na kojem su nosioci stanarskog prava tuženi Mirsad i Fatima Šabanović. Tuženi IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići je Mirsadu Šabanoviću kao svom uposleniku predmetni stan dodijelio rješenjem broj GD:869/00 od 25. septembra 2000. godine, i na kojem je on stanarsko pravo stekao u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, danom zakonitog useljenja u stan. Naime, predmetni stan je dodijeljen tuženom Mirsadu Šabanoviću nakon što su tuženi Općina Zavidovići i IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići, 27. aprila 2000. godine zaključili ugovor o zamjeni stana, kojim je Općina kao vlasnik stana u Zavidovićima, u ulici Stjepana Radića broj 1. sprat I, površine 77 m² isti zamjenila za stan u ulici Patriotske lige blok B sprat V stan 21, površine 56 m², vlasništvo IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići.

4. Općinski sud je zaključio su neosnovani navodi apelanta da je putem tendera kupio i prostor, stan iznad prodavnice, i s tim u vezi je podsjetio, da predmetni stan nije niti mogao biti predmet prodaje u postupku privatizacije, jer je članom 8. stav 1. Zakona o privatizaciji preduzeća (preduzeća („Službene novine Federacije BiH“, broj 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02 i 28/04), propisano da se u početnom bilansu preduzeća za privatizaciju, neće iskazivati vrijednost stanova čija se privatizacija vrši po posebnom zakonu. Općinski sud je takođe utvrdio, da apelant nije dokazao da je vlasnik stana čiju predaju u posjed traži, pa stoga nije ni aktivno legitimisan da zaštitu svojih prava traži primjenom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Iz tih razloga Općinski sud je zaključio, da dio nekretnina na spratu zgrade izgrađene na k.č. 657, koji je po svojoj prirodi stan, nije mogao biti predmetom ugovora o kupoprodaji u postupku privatizacije, niti je u postupku tendera bilo stana za prodaju, niti je mogao biti predmetom početnog bilansa ni tendera preduzeća koje se privatizira, pa samim tim apelant nije mogao postati vlasnikom stana, odnosno dijela nekretnine, koja je predmet tužbenog zahtjeva apelanta. Isto tako ovaj sud je zaključio, da apelant nije aktivno legitimisan da traži utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni stana zaključenog između tuženih IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići i Mirsada i Fatime Šabanovića, te mu stoga ne pripada niti pravo da zahtjeva brisanje uknjižbe pod rednim brojem 249/03, na osnovu rješenja DN II. 453/03 od 6. novembra 2003. godine, niti da traži predaju u posjed navedenih nekretnina. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno pravo. Po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta, jer je članom 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivne strane. U konkretnom slučaju teret dokazivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva je bio na apelantu kao tužitelju, koji u toku čitavog postupka sudu nije ponudio niti jedan dokaz da prostor na spratu iznad prodavnice predstavlja jednu građevinsku cjelinu sa prodavnicom, kupljenom putem ugovora o kupoprodaji predmeta tendera.

5. Vrhovni sud je presudom broj, 070-0-Rev-06-000062 od 30. januara 2007. godine, odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj Gž:836/2005. Vrhovni sud je ocijenio kao pravilan stav nižestepenih sudova da stan nije niti mogao biti predmet prodaje u postupku privatizacije, jer je članom 8. stav 1. Zakona o privatizaciji preduzeća propisano, da se u početnom bilansu preduzeća za privatizaciju neće iskazivati vrijednost stanova čija se privatizacija vrši po posebnom zakonu. Kako predmet ugovora o kupoprodaji nije bio sporni stan, te kako apelant nije dokazao da je vlasnik istog, a čiju predaju u posjed traži, po ocjeni Vrhovnog suda apelant nije aktivno legitimisan da zaštitu svog prava traži primjenom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, broj 6/98 i 29/03).

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s pravom na pravično suđenje, apelant tvrdi da sudovi osporene presude temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer je nekretnina koju je kupio bila predmet tendera kao cjelina, i u kojoj u vrijeme prodaje nije niko drugi bio u posjedu, osim prodavca. S tim u vezi smatra da je sud pogrešno utvrdio da nije aktivno legistimisan u ovom postupku. Dalje navodi da nekretnina koju je kupio nije bila nikakav stan, na kojem neko ima stanarsko pravo, i da je prodavac na njega valjanim pravnim poslom prenio sva vlasnička prava, bez bilo kakvih ograničenja. U vrijeme ovjere kupoprodajnog ugovora u Općinskom sudu bio je upisan kao vlasnik sa dijelom 1/1, a Mirsad i Fatima Šabanović su svoj ugovor kako navodi ovjerili naknadno. Smatra da je u sudskom postupku dokazao da je vlasnik cjelokupne nekretnine koja je bila predmetom prodaje putem tendera, da se presude sudova temelje na ništavim pravnim aktima, i da su sudovi provođenjem subjektivnih dokaza utvrdili da sporna nekretnina koja je predmet njegovog tužbenog zahtjeva predstavlja stan. Takođe tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je lišen prava na neometano uživanje svoje imovine, kao i da je diskriminiran, jer svi akti koji su prethodili zaključenju ugovora i rješenja čije je poništenje tražio, protivni Zakonu o prometu nepokretnosti i odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Budući da Općina Zavidovići nije dokazala da je bila vlasnik sporne nekretnine, stana, to su Mirsad i Fatima Šabanović odlukama sudova dovedeni u povlašten položaj, jer im je potvrđeno da su nosioci stanarskog prava na spornim nekretninama, stanu

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, zbog toga što je u postupku pred Vrhovnim, Kantonalnim i Općinskim sudom pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Naime, redovni sudovi su dali jasna i nedvosmislena obrazloženja, da prema odredbi člana 8. stav 1. Zakona o privatizaciji preduzeća, sporni stan nije mogao biti predmetom prodaje u postupku privatizacije preduzeća, jer se u početnom bilansu preduzeća za privatizaciju, nije mogla iskazivati vrijednost stanova, jer se privatizacija stanova se vršila po posebnom zakonu. Kako apelant kao tužitelj u predmetnom postupku, u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima nije dokazao da je vlasnik stana čiju je predaju u posjed tražio, da je stan sastavni dio nekretnine koju je kupio i da je stan bio predmetom ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, stoga je pravilan zaključak redovnih sudova da apelant nije aktivno legitimiran da zaštitu svojih prava traži primjenom navedenog člana. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-157/06od 19. aprila 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Dalje, apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim ne obrazlaže kršenje ovog prava, jer svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je međutim razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U odnosu na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).

15. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

16. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14., u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1068/07 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio