Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1218/07 (N. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 6
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 34
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 6
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
Predmeti (1)
AP-1218/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1218/07, rješavajući apelaciju Nebojše Dragovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Dragovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-247/05 od 24. januara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-3757/04 od 6. januara 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/6-372-
419/98 od 16. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nebojša Dragović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Demir Hamdija, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-247/05 od 24. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova), broj 27/02-23-3757/04 od 6. januara 2005. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23/6-372-419/98 od 16. novembra 2004. godine.
2. Uprava za stambena pitanja je rješenjem, broj 23/6-372-419/98 od 16. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova, broj 27/02-23-3757/04 od 6. januara 2005. godine, odbila kao neosnovan zahtjev apelanta za povrat u posjed stana u Ulici Avde Smajlovića broj 1a.
3. U obrazloženju rješenja Uprave za stambena pitanja je navedeno, da je apelant 27. novembra 2002. godine podnio zahtjev ovom organu, da mu se kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava svog oca Dušana Dragovića omogući povrat u posjed stana u Ulici Avde Smajlovića broj 1a (bivša Petrovačka broj 1a). Uprava za stambena pitanja je postupajući po zahtjevu apelanta, a nakon izvršenog uvida u ugovor o korištenju stana, broj: 05/V7-1-1725/87 od 19. maja 1987. godine utvrdila da je nesporno da je otac apelanta bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a uvidom u izvod iz matične knjige umrlih izdat od strane Opštine Srbinje, broj: 03-202-253/98 od 25. augusta 1998. godine, da je otac apelanta umro 17. jula 1996. godine, i da je bio oženjen Radojkom Dragović, sa kojom je zaključio brak 17. januara 1953. godine (dokaz izvod iz matične knjige vjenčanih Općine Kalinovik, broj 03-202-173/98 od 15. maja 1998. godine). Iz uvjerenja policijske uprave Novo Sarajevo broj 03/3-7.3-13-6-1-3556/04 od 11. juna 2004. godine, utvrđeno je da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine bio prijavljen na adresi 6 Proleterske brigade broj 6. (sada Bulevar Meše Selimovića broj 6), a uvidom u zahtjev apelanta od 11. juna 1987. godine podnesen stambenoj komisiji preduzeća „Jugokomerc“ Sarajevo, u kojem je apelant bio zaposlen, vidljivo je da je apelant u zahtjevu izjavio, da mu je prebivalište na adresi Kordunska broj 4, gdje živi kao podstanar sa tri člana porodičnog domaćinstva. Uprava za stambena pitanja je dalje iz potvrde Radio Televizija BiH, broj 4110-223 od 18. oktobra 1988. godine, utvrdila da je apelant od 4. decembra 1987. godine TV pretplatu plaćao na adresi Trg djece Dobrinje broj 3/IV a iz evidencije obračuna doprinosa za PIO BiH za 1990 i 1991. godinu, da je apelant doprinose uplaćivao za Općinu Novi Grad, dok je njegov otac navedene doprinose uplaćivao prema mjestu stanovanja, Opštini Novo Sarajevo. Dalje, Uprava za stambena pitanja je na okolnost mjesta življenja i stanovanja apelanta takođe saslušala brojne svjedoke, stanare zgrade u ulici Avde Smajlovića broj 1a, i zgrade Trga Djece Dobrinje broj 3/IV, na temelju čijih izjava je takođe utvrdila, da je apelant sa suprugom i dvoje djece živio u stanu vlasništvo njegove majke u Ulici Trg Djece Dobrinje broj 3/IV, (majka apelanta je etažni vlasnik stana u Ulici Trg Djece Dobrinje broj 3/IV, što je vidljivo iz potvrde o vlasništvu stana JPS „Sarajevostan“ Sarajevo), dok su apelantov otac i majka živjeli na adresi u Ulici Avde Smajlovića broj 1a. Shodno navedenom, Uprava za stambena pitanja je zaključila da apelant na dan 30. aprila 1991. godine nije bio član porodičnog domaćinstva svoga oca u smislu člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, broj 11/98, 38/98 12/99 i 19/99), i da stoga proizilazi da apelant nije lice iz člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U obrazloženju rješenja Ministarstva za stambena pitanja je navedeno da je po ocjeni ovog organa prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, pa je stoga postupajući prema odredbi člana 237. Zakona o upravnom postupku, žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, odbilo kao neosnovanu.
4. Kantonalni sud u Sarajevu je presudom broj U-247/05 od 24. januara 2007. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova, broj 27/02-23-
3757/04.
5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno, da je ovaj sud zakonitost osporenog rješenja cijenio u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 9/05), pa je odbio kao neosnovanu tužbu apelanta, jer je zaključilo da su rješenja organa uprave pravilna i utemeljena na zakonu. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije faktički živio i stanovao u stanu svoga oca kao član njegovog porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju, pa se stoga ne može smatrati licem iz člana 3. stav 1. i 2. istog zakona. Kantonalni sud je postupajući na temelju člana 175. i 176. Zakona o upravnom postupku, odbio kao neosnovane navode apelanta da Ministarstvo stambenih poslova nije prihvatilo pismene izjave svjedoka V.B. i R.P., jer je utvrdilo da je navedenim članovima zakona propisan način saslušanja svjedoka, s tim da izjava mora biti usmena i neposredno data pred organom uprave. Takođe, Kantonalni sud nije prihvatio navode apelanta da Ministarstvo u osporenom rješenju netačno navodi činjenicu da je porodica Dragović nastanjena u Ulici Avde Smajlovića broj 1a, plaćala vodu za dva člana domaćinstva, jer je on u spis predmeta priložio dvije potvrde Kućnog savjeta stambene zgrade za mjesec februar 1990. godine i mart 1991. godine, iz kojih se navodno vidi da je njegova porodica vodu plaćala za četiri člana porodičnog domaćinstva. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da navedene potvrde ne mogu poslužiti kao dokaz da je apelant živio i stanovao u predmetnom stanu, jer iz istih sud nije mogao utvrditi, ko je od članova porodice živio u stanu u Ulici Avde Smajlovića broj 1a, a pri tome imajući u vidu i ostale izvedene dokaze.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda i kao rješenjima organa uprave povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe, da se odluke organa uprave i Kantonalnog suda temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi apelant se žali, da sud nije cijenio dokaze koje je priložio u spis predmeta, dvije potvrde o plaćanju vode za mjesec februar 1990. godine i mart 1991. godine, izdate od strane Kućnog savjeta zgrade u Ulici Avde Smajlovića broj 1a, iz kojih je kako navodi vidljivo da je porodica Dragović plaćala vodu za četiri člana porodičnog domaćinstva. Takođe, u vezi iskaza svjedoka na kojima kako navodi sud temelji svoju odluku, apelant smatra da su njihovi iskazi pristrasni, neprecizni i sračunati da mu naškode a da omoguće bespravnom korisniku da i dalje koristi stan. Mišljenja je da je u postupcima pred organima uprave i sudom dokazao činjenicu da je na dan 30. aprila 1991. godine živio i stanovao na adresi Avde Smajlovića broj 1a.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
10. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda «dom» je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05). Također, prema praksi Evropskog suda da bi se određeni prostor smatrao «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tim prostorom kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije).
11. U kontekstu navedenog, ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da po utvrđenju organa uprave i Kantonalnog suda, apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, svog oca na stanu u Ulici Avde Smajlovića broj 1a, jer nije živio i stanovao u predmetnom stanu kao član njegovog porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o prestanku primjene, pa se ne može smatrati ni licem iz člana 3. stav 1. i 2. istoga zakona. Dakle, apelant u upravnom postupku nije uspio dokazati da je bio član porodičnog domaćinstva oca Dušana Dragovića, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, na dan 30. april 1991. godine, odnosno da je trajno i neprekidno živi sa svojim roditeljima u predmetnom stanu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su organi uprave kao i redovni sud, jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih činjenica i iz kojih razloga su utvrdili da apelant nije živio sa nosiocem stanarskog prava u porodičnom domaćinstvu, te da se ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva i da ne može ostvariti pravo na vraćanje stana u posjed, a koje pravo imaju članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava prema članu 15 Zakona o prestanku primjene. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim «domom», u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
12. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na «dom» zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
13. Apelant takođe smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u prethodnom dijelu odluke, koji se tiče pitanja postojanja povrede prava na poštivanje doma. Imajući u vidu utvrđenja i konstatacije u pogledu toga prava, slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer predmetni stan kojeg apelant traži u posjed, ne predstavlja zaštićeni posjed u smislu navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuju da su navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović