Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1253/07 („Krajinapromet“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1253/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1253/07, rješavajući apelaciju „Krajinapromet“ a.d. Banja Luka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Krajinapromet“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj: 011-0-Ž-07-000 140 od 15. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-2385/97 od 4. januara 2007. godine zbog toga što je očito (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Krajinapromet“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ružica Topić, advokat iz Banja Luke, podnio je 4. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljenjem tekstu: Okružni sud), broj: 011-0-Ž-07-000 140 od 15. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljenjem tekstu: Osnovni sud), broj P-2385/97 od 4. januara 2007. godine.

2. Milan Stanković (u daljnjem tekstu: tužitelj), je protiv apelanta pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 22. septembra 1997. godine, radi naknade inflatorne štete u visini od 1.664,15 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-2385/97 od 4. januara 2007. godine, koja je u potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-07-000 140 od 15. marta 2007. godine, naloženo je apelantu kao pravnom sljedniku RO „Šipad komerc“, OOUR „Krajina promet“ Banjaluka, da tužitelju na ime inflatorne štete isplati novčani iznos od 1.664,15 KM, i na ime troškova postupka iznos od 2.250,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 4. januara 2007. godine do isplate. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj tužbu ovom sudu podnio zbog nezakonite odluke o suspenziji sa radnog mjesta. Odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Banjaluci broj, Rs-V-548/89 od 10. oktobra 1990. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada BiH broj, Ž-517/91 od 12. juna 1991. godine, RO „Šipad komerc“ OOUR „Krajina promet“ Banja Luka, je bio dužan da tužitelju na ime izgubljenog ličnog dohotka za period od 20. februara 1987. godine do 5. juna 1989. godine isplati iznos od 1.375,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, i na ime troškova parničnog postupka iznos od 6.457,00 dinara. Kako tuženi nije dobrovoljno ispunio svoju obavezu, tužitelj je ovom sudu podnio je prijedlog za prinudno izvršenje, koji je rješenjem broj, I-28151/91 od 26. decembra 1992. godine dozvolio prinudno izvršenje, a koje zbog rata i velike inflacije nije provedeno. Dopisom Osnovnog suda, broj I-28151/91 od 28. marta 1997. godine, tužitelj je upućen da sporno potraživanje ostvari putem inflatorne tužbe

4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je dalje navedeno da je ovaj sud ocijenio neosnovanim apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, iz izvedenih dokaza, rješenja o registraciji Osnovnog suda, broj U/I-1905/92 utvrđeno je da je apelant pravni sljednik preduzeća „Šipad komerc“ OOUR „Krajinapromet“ Banjaluka, koje je odlukom Osnovnog suda udruženog rada broj, Rs-V-548/89 od 10. oktobra 1990. godine, obavezano na isplatu tužitelju. Takođe, ovaj sud je ocijenio da su neosnovani navodi apelanta o nepostojanju diobenog bilansa između njega i njegovog prednika, jer po ocjeni ovog suda isti navodi nisu od uticaja na rješenje ovog spora, već da ta činjenica može biti od uticaja u parnici povodom regresnog zahtjeva tužitelja. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor apelanta da je sporno poraživanje zastarjelo, iz razloga što je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. septembra 1997. godine, a u konkretnom slučaju se radi o tužbenom zahtjevu za naknadu štete za koji je rok zastarjelosti prema odredbi člana

376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tri godine. S tim u vezi sud je zaključio, da su prije podnošenja tužbe bile vanredne okolnosti, zbog čega je 1992. godine bila proglašena neposredna ratna opasnost, a kasnije i ratno stanje koje je trajalo do 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto Odlukom Narodne Skupštine RS („Službeni glasnik RS“, broj 15/96). Prema tome ovaj sud je zaključio da su zbog rata i posljedica ratnih dejstava, postojali opravdani razlozi za propuštanje podnošenja tužbe. Visinu spornog potraživanja Osnovni sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka S.Đ., na koji nalaz parnične stranke nisu imale prigovor, a o zakonskoj kamati je odlučio prema članu 277. ZOO, dok je troškove parničnog postupka dosudio na temelju člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud pravilno i zakonito postupio kada je pozivajući se na odredbu člana 190. ZOO zaključio da se u konkretnom slučaju radi o opravdanom zahtjevu tužitelja za naknadu inflatorne štete zbog gubitka supstance potraživanja dosuđenog ranijom pravosnažnom odlukom suda, a da apelant ničim nije dokazao da je predmetno potraživanje izmirio. Takođe, po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer pravno sljedništvo između apelanta i njegovog prednika koji je bio u obavezi na isplatu tužitelju, jasno proizilazi iz rješenja o registraciji Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci broj, U/I-

1905/92, prema kojem osnivač „Šipad-komerc“ Sarajevo OOUR „Krajinapromet“ Banjaluka osniva preduzeće u društvenoj svojini „Krajinapromet“ preduzeće za promet i usluge, export-import Banjaluka d.o.o.. Kod postojanja ovakvog upisa u sudski registar, teret dokazivanja je bio na apelantu, da kod istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije dokazuje da je obaveza iz konkretnog materijalno-pravnog odnosa prešla na neki drugi subjekt. Okružni sud je dalje ocijenio kao neosnovane žalbene navode apelanta zbog odluke prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka, jer je utvrdio da za odluku o troškovima parničnog postupka nije od značaja to što je tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev, i opredjelio se u odnosu na vrijednost spora do 5.000,00 KM. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojivši tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu glavne stvari i kamata, primjenom člana 386. stav 1. ZPP-a („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03 i 74/05), usvojio i zahtjev tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM.

6. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer tužitelj ničim nije dokazao da je on pravni sljednik prvobitno označenog tuženog RO „Šipad-Komerc“ Sarajevo OOUR „Krajinapromet“ Banja Luka. S tim u vezi apelant navodi da su sudovi pogrešno primjenili odredbe ZPP-a na njegovu štetu. U pogledu određivanja iznosa troškova parničnog postupka apelant se žali da su sudovi u osporenim presudama pogrešno primjenili odredbe ZPP-a, na način da je obavezan da na ime tih troškova tužitelju isplati iznos od 2.250,00 KM. Smatra da je tužitelju mogao biti dosuđen samo iznos troškova postupka, koji je srazmjeran uspjehu u parnici, a što između ostalog bio i predmet njegovog prigovora na prvostepenu presudu. Tvrdi da je tužitelj trebao svoj troškovnik sačiniti shodno prvobitno označenoj vrijednosti spora od 15.000,00 KM i važećoj advokatskoj tarifi, a sud je od tog iznosa, zavisno od uspjeha u parnici na temelju člana 386 stav 2. ZPP-a, trebao tužitelju procentualno dosuditi troškove postupka. Apelant je dalje istakao da mu je ovakvim ponašenjem sudova povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud, konstatuje da se suština apelantovih navoda odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, te proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da tužitelj ničim nije dokazao da je pravni sljednik preduzeća RO „Šipad komerc“ OOUR „Krajinapromet“ Banjaluka, kao i pogrešnu primjeni odredaba ZPP-a u pogledu dosuđenog iznosa na ime troškova parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja prvostepene odluke u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja radi naknade inflatorne štete, zauzeo stav da je neosnovan prigovor apelanta nedostatka pasivne legitimacije i pravno sljedništvo između apelanta i preduzeća RO „Šipad komerc“ OOUR „Karajina promet“ Banjaluka koji je prvobitno bio u obavezi na isplatu prema tužitelju, po odluci Osnovnog suda udruženog rada u Banjaluci broj Rs-V-548/89 od 10. oktobra 1990. godine, utvrdio uvidom u rješenja o registraciji Osnovnog suda u Banja Luci. Uvidom u rješenje o registraciji, broj U/I-1905/92 od 12. juna 1992. godine, utvrđeno je da je „Šipad-komerc“ Sarajevo OOUR „Krajinapromet“ Banja Luka osnivač preduzeća u društvenoj svojini „Krajinapromet“ preduzeća za promet i usluge, export-import d.o.o. Banja Luka, u rješenje, broj I-

3743/00 od 8. juna 1994. godine, da je izvršeno pripajanje preduzeća „Šipad komerc namještaj“ preduzeću „Krajinapromet“ preduzeća za promet i usluge, export-import d.o.o. Banja Luka, a prema rješenju, broj I-3743/00 od 6. septembra 2004. godine, sadašnji naziv preduzeća je „Krajinapromet“ a.d. za promet i usluge export-import“ Banjaluka. Takođe, ovaj sud je uvidom u Statut apelanta utvrdio da apelant kao pravni sljednik preduzeća „Krajinapromet“ preduzeća za promet i usluge, export-import d.o.o. Banja Luka, nasljeđuje sva njegova sredstva, kapital, prava i obaveze, pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi u zbirci isprava apelanta prema rješenju Osnovnog suda od 6. septembra 2004. godine. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, proizašao je zaključak o neosnovanosti prigovora apelanta nedostatka pasivne legitimacije, i utvrđena njegova obaveza kao pravnog sljednika prvobitno tuženog prema odluci Osnovnog suda udruženog rada broj, Rs-V-548/89. Osnovni sud je u osporenoj odluci dao razloge o svim odlučnim činjenicama i osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, čije stanovište je potvrdio i Okružni sud dajući takođe jasne i logične razloge zbog kojih je odlučeno da je žalba apelanta neosnovana, a prvostepena presuda potvrđena. Ustavni sud nalazi da je obrazloženje osporenih presuda jasno i logično i da se ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Vezano za navode apelanta da su sudovi osporenim presudama pogrešno primjenili odredbe ZPP-a u vezi određivanja iznosa troškova parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant prigovarao na odluku o troškovima postupka i tokom postupka pred drugostepenim sudom, koji je ovaj sud odbio kao neosnovan, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojivši postavljeni tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i kamata, primjenom člana 386. stav 1. ZPP-a usvojio zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka. Budući da nije utvrdio elemente proizvoljnosti, a imajući u vidu stavove navedene u tački 11. ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su su sudovi utvrdili činjenično stanje, primjenili materijalno pravo, te izvršili ocijenu dokaza, i stoga, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.

12. Apelant, se takođe žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant posebno svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stavak 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1253/07 („Krajinapromet“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio