Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1083/07 (Z. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 240
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 195
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 195
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1083/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1083/07, rješavajući apelaciju Zijada Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Muratovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000089 od 16. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Varoške Rijeke, Općina Bužim, kojeg zastupa Ibrahim Kadić advokat iz Velike Kladuše, podnio je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000089 od 16. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
912/01 od 15. maja 2003. godine obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu zbog protivpravnog lišenja slobode i pretrpljenih duševnih bolova isplati novčanu satisfakciju u iznosu od 40.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Tužena je, također, obavezana da apelantu naknadi troškove provedenog postupka medicinskog vještačenja u iznosu od 300 KM. Osim toga, navedenom presudom preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu preko dosuđenog je odbijen. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant bilo optužen da je počinio krivično djelo teške krađe iz člana 148. stav 3. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine te da je, s tim u vezi, lišen slobode i da je bio u pritvoru od 11. septembra 1996. godine pa sve do 30. novembra 1998. godine. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-83/98 od 26. novembra 1998. godine apelant je oslobođen optužbe i pušten na slobodu. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelant prije podnošenja tužbe podnio zahtjev Federalnom ministarstvu pravde kojim je tražio da mu se putem vansudske nagodbe isplati naknada za pričinjenu štetu zbog protivpravnog pritvaranja. Međutim, Federalno ministarstvo pravde je navedeni zahtjev odbilo i uputilo apelanta na parnicu radi naknada štete. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant u vrijeme pritvaranja bio mlađa osoba (24 godine) oženjen i da je do tada bio neosuđivan. Osim toga, Općinski sud je, nakon provedenog vještačenja od strane vještaka medicinske struke, utvrdio da je nesporno da je pritvaranje i suđenje na apelanta ostavilo duboke tragove te da je obolio od PTSP-posttraumatskog stresnog poremećaja. S tim u vezi, a na temelju člana 195. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03- u daljnjem tekstu: ZOO) Općinski sud je utvrdio da apelantu pripada naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu u iznosu od 40.000 KM.
3. Protiv navedene presude i apelant i tužena su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj GŽ-689/03 od 2. juna 2005. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su obe žalbe u dijelu koji je vezan za visinu utvrđene naknade neosnovane. Ovo stoga jer je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud prilikom određivanja visine iznosa naknade uzeo u obzir sve relevantne činjenice iako se pogrešno pozvao na odredbu člana 195. ZOO umjesto na odredbu člana 200. st. 1. i 2. ZOO. Međutim, Kantonalni sud je naveo da pogrešno pozivanje na odredbu ZOO nije dovelo do pogrešnog presuđenja jer «dosuđena naknada u svakom slučaju ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom».
4. Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-06-000089 od 16. januara 2007. godine reviziju djelimično uvažio i obe nižestepene presude preinačio tako što je tužena obavezana da apelantu umjesto iznosa od 40.000KM isplati iznos od 15.000KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je revizija tužene osnovana u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđene naknade budući da po mišljenju tog suda, a uzimajući u obzir «sve okolnosti slučaja (dužinu trajanja pritvora i izdvajanja od porodice, reakcije sredine, jačinu i trajanje duševnih bolova tužitelja, te nastale posledice), značaj povrijeđenog dobra i cilj kome služi ta naknada, ovaj sud nalazi da tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 15.000KM.»
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u prekoračenju ovlaštenja Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o reviziji tužene. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud, suprotno odredbama čl. 240. stav 2. i 250. stav 1. Zakona o parničnom posutupku («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06- u daljnjem tekstu: ZPP) rješavao pitanje vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Ovo stoga jer apelant smatra da je dio revizije koji se odnosi na visinu nematerijalne štete de facto pitanje pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, apelant smatra da Vrhovni sud nije mogao preinačiti i prvostepenu presudu jer protiv te presude revizija nije ni bila izjavljena.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni time što je Vrhovni sud mimo zakonskih ovlaštenja usvojio reviziju tužene u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđene naknade za nematerijalnu štetu, budući da smatra da visina materijalne štete predstavlja utvrđivanje činjeničnog stanja, te da Vrhovni sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu jer protiv nje nije revizija izjavljena. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 200. stav 2. ZOO propisano da će «prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i visini njene naknade, sud voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društevnom svrhom». Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 240 stav 2. ZPP-a propisano «da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.» S tim u vezi Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da u revizionom postupku nije ponovno utvrđivano činjenično stanje, niti se revizioni navodi odnose na činjenično stanje. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi preinačio obje nižestepene presude na taj način što je samo utvrdio drugi iznos visine naknade nematerijalne štete, te da je razloge zbog kojih je iznos promijenio nedvosmisleno i jasno obrazložio. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno kao i stav naveden u tački 10. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović