Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1086/07 (H. L.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1086/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1086/07, rješavajući apelaciju Hasibe Letić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasibe Letić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000064 od 18. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-1064/01 od 4. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasiba Letić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, podnijela je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000064 od 18. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1064/01 od 4. februara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1064/01 od 4. februara 2005. godine obavezana je Kantonalna bolnica u Zenici (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati naknadu nematerijalne štete i to na ime bola zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 50.000 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 10.000KM, na ime straha iznos od 10.000KM i na ime naruženosti iznos od 5.000KM, što je ukupno iznosilo 75.000KM. Osim toga navedenom presudom je odbijen preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva. U postupku pred Općinskim sudom, nakon provedenog dokaznog postupka čiji sastavni dio je bilo i medicinsko vještačenje, je utvrđeno da je apelantica operirala matericu kod tužene te da je prilikom vađenja materice načinjena greška od strane operatora-ginekologa i to tako što je apelantici oštećena mokraćna bešika na način koji je pobliže opisan u obrazloženju navedene presude, pa je s tim u vezi, apelantica imala još dvije operacije radi saniranja povrede. Nadalje, Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke utvrdio da je zbog nastale povrede i daljnjih brojnih komplikacija usljed te povrede, kod apelantice došlo do umanjenja životne aktivnosti od 100%, da je apelantica trpjela fizičke bolove, veoma intenzivan strah od neposredne-konkretne i realne životne opasnosti, te da je kod apelantice došlo do izmjena prvobitnog izgleda (naruženosti) u znatnom stepenu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da će sud «ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti i straha. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilja kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koji nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom». Imajući u vidu navedene utvrđene činjenice kao i citirane odredbe ZOO-a, Općinski sud je zaključio da apelantici pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 75.000KM.
3. Protiv navedene presude i apelantica i tužena su izjavile žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj GŽ-404/05 od 29. septembra 2005. godine žalbu apelantice djelimično uvažio tako što joj je za pretrpljene fizičke bolove umjesto iznosa od 10.000KM dosudio iznos od 15.000KM, za pretrpljeni strah umjesto iznosa od 10.000KM iznos od 20.000KM za zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 4.926,40KM. Osim toga, navedenom presudom je odbijen preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kao i žalba tužene u cjelosti. Također, ovom presudom Kantonalnog suda prvostepena presuda je u preostalom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud apelantici dosudio adekvatnu novčanu naknadu za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime naruženosti, ali da smatra da nije dosuđena pravična naknada za pretrpljeni strah i bolove. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da je potrebno apelantici dosuditi iznose od 15.000KM za pretrpljene fizičke bolove i iznos od 20.000KM za pretrpljeni strah umjesto prvostepenom presudom dosuđenih iznosa.
4. Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-06-000064 od 18. januara 2007. godine reviziju djelimično uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako što je žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepenu presudu, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je osnovan revizijski navod tužene vezan za utvrđenje Kantonalnog suda da je apelantici trebalo dosuditi veće iznose nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah. Ovo stoga jer Vrhovni sud smatra da je naknada nematerijalne štete samo satisfakcija a ne potpuno materijalno obeštećenje, pa je s tim u vezi i preinačio drugostepenu presudu tako što je potvrdio prvostepenu presudu.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Pri tom se apelantica poziva na presudu Kantonalnog suda kojom joj je bio dosuđen znatno veći iznos naknade za nematerijalnu štetu od onog iznosa koji joj je dosuđen prvostepenom presudom, a koja je presudom Vrhovnog suda potvrđena. Apelantica, također, smatra da Vrhovni sud u svojoj presudi nije dao valjane razloge zbog kojih je drugostepenu presudu preinačio.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i život, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Apelantica smatra da su joj pravo na pravično suđenje i s tim u vezi i pravo na život povrijeđeni pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane Vrhovnog suda jer je Vrhovni sud smanjio iznos naknade za nematerijalnu štetu koji joj je dosuđen presudom Kantonalnog suda i potvrdio prvostepenu presudu, a da pri tom nije dao valjane razloge za takvu odluku. U vezi sa ovim navodima apelantice Ustavni sud podsjeća na već citirane odredbe člana 200. ZOO, te s tim u vezi primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, pozivajući se na te odredbe ZOO-a, preinačio drugostepenu presudu tako što je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kome je apelantici dosuđen iznos od 75.000KM na ime naknade nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razloge zbog kojih je tako postupio nedvosmisleno i jasno obrazložio. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo da je primijena odredbi materijalnog prava od strane Vrhovnog suda bila proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje ili prava na život, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na život odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo Imajući u vidu navedeno kao i stav naveden u tački 10. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i u vezi s njim i prava na život iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović