Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1099/07 (B. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1099/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1099/07, rješavajući apelaciju Bože Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Perića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000071 od 20. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Božo Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 16. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000071 od 20. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

1494/03-I od 18. novembra 2004. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos kod Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) na radnom mjestu vodnik-instruktor u Specijalnoj jedinici policije u Policijskoj upravi Mostar. Presudom je, također, naloženo tuženom da apelanta rasporedi na pomenuto radno mjesto te da apelantu isplati neisplaćene plaće za periode navedene u dispozitivu presude. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant 9. marta 1995. godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske republike Herceg Bosne (u daljnjem tekstu: MUP HR HB) te da je raspoređen na radno mjesto vodnik-instruktor u specijalnoj jedinici policije PU Mostar, te da mu je sve do decembra 2001. godine vršena isplata plaća. Osim toga, u postupku je utvrđeno da apelant nakon stupanja na snagu Zakona o unutrašnjim poslovima FBIH («Službene novine F BIH» broj 1/96-u daljnjem tekstu: Zakon) nije dobio nikakav dokument kojim bi bio potvrđen njegov radno-pravni status, odnosno kojim bi bilo potvrđeno da li je ili ne, shodno odredbama čl. 77. i 81. stav 3. Zakona, preuzet u radni odnos kod tuženog ili stavljen na raspolaganje Federalnom MUP-u. Također je utvrđeno da apelant nakon što mu je obustavljena isplata plaća od decembra 2001. godine, nije dobio nikakvo rješenje o prestanku radnog odnosa niti je na bilo kakav drugi način obaviješten o razlozima prestanka isplate plaća. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelant od tuženog 1. decembra 2003. godine dobio i potvrdu iz koje je proizlazilo da je i dalje u radnom odnosu kod tuženog. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su neosnovani prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, budući da iz odredaba čl. 77. i 81 jasno proizlazi da je bio dužan preuzeti sve radnike MUP-a HR HV ili ih staviti na raspolaganje Federalnom MUP-u, odnosno da je slijedom navedenih zakonskih odredbi, a u vezi sa članom 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BIH («Službene novine F BIH» broj 13/98-u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima uprave), bio dužan donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa u roku od sedam dana od dana kada su nastale okolnosti koje se smatraju razlogom za prestanak radnog odnosa apelanta. Osim toga, Općinski sud je naveo da je članom 106. Zakona o radu (Službene novine F BIH», broj 32/00) propisano da novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju za tri godine Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i činjenicu da je apelant podnio tužbeni zahtjev 10. decembra 2003. godine, Općinski sud je zaključio da je neosnovan i prigovor tuženog vezan za neblagovremenost tužbenog zahtjeva apelanta budući da je nesporno da je apelant sve do decembra 2001. godine primao plaću od tuženog, odnosno da je u evidenciji tuženog vođen kao zaposlenik i u toku 2003. godine. S tim u vezi, Općinski sud je donio navedenu presudu.

3. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom broj GŽ-112/05 od 13. oktobra 2005. godine žalbu uvažio i preinačio prvostpenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tuženi nije bio obavezan da preuzme radnike MUP-a HR HB jer je član 81. Zakona proglašen neustavnim od strane Ustavnog suda Federacije BiH. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je članom 15. Zakona o radnim odnosima uprave propisano da se radni odnos zasniva na temelju rješenja o prijemu u radni odnos i rasporedu na određeno radno mjesto. Kako je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da u konkretnom slučaju apelant nije dobio rješenje tuženog kojim bi zasnovao radni odnos, niti rješenje da je preuzet u radni odnos, Kantonalni sud je zaključio da nema osnova za utvrđenje da je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog niti osnova da mu tuženi isplati zaostale plaće. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da «činjenica što je tužitelj u organima tužene radio izvjesno vrijeme i primao naknadu nije od utjecaja jer se takav rad smatra faktičkim radom. Isplate po osnovu takvog rada, a bez postojanja rješenja kojim je tužitelju u tim organima zasnovan radni odnos, ne mogu zakonito uspostaviti radni odnos jer se iz ne prava ne može steći pravo.»

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj broj 070-0-Rev-06-000071 od 20. marta 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je čl. 135-137. Zakona o radnim odnosima uprave propisana obaveza donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, rokovi za prigovore na ta rješenja i za zaštitu prava kod nadležnih sudova, ali da nije propisana situacija kada takvo rješenje nije doneseno, te je s tim u vezi, na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbu člana 7. tog zakona koja upućuje na primjenu općih propisa o radu. Vrhovni sud je nadalje naveo da je «članom 103. stav 3. Zakona o radu propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Po mišljenju ovog suda tužitelj je za povredu svojih prava saznao u momentu kada je «poslan kući» odnosno kada mu je tuženi prestao isplaćivati lični dohodak 1. decembra 2001. godine godine, a najkasnije u toku januara 2002. godine, pa kako je tužbu sudu podnio dana 10. decembra 2003. godine, to je propustio Zakonom o radnim odnosima uprave propisani rok od 30 dana za sudsku zaštitu a i rok od jedne godine propisan članom 103. stav 3. Zakona o radu.» Nadalje, Vrhovni sud je istakao, da imajući u vidu navedeno, smatra da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je i dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se ticao isplate plaća za sporni period, neosnovan. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je «iz navedenih razloga, a ne iz razloga drugostepene presude, a imajući u vidu da je konačan ishod za tužitelja isti, ovaj sud primjenom odredbi člana 248. ZPP-a reviziju tužitelja odbio kao neosnovanu.»

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evopsku konvenciju te pravila Pakata o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina. Apelant smatra da su mu prava na pravično suđenje i imovinu povrijeđena time što Vrhovni sud nije dao odgovarajuće obrazloženje u osporenoj presudi, te što nije citirao niti uzeo u obzir svoju presudu broj Rev.77/02 od 12. decembra 2002. godine i odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 koje je apelant naveo u prilog svojim navodima iz revizije. Apelant također smatra da Ustavni sud treba usvojiti njegovu apelaciju budući da je u predmetu AP 2478/06 u kojem je činjenična i pravna situacija identična apelantovoj apelaciju usvojio. Nadalje, apelant smatra da Vrhovni sud u njegovom slučaju nije mogao primijeniti član 7. Zakona o radu jer apelant nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa, pa zbog toga apelant smatra da mu i nije prestao radni odnos. Apelant, također, smatra da je ovakvim odlučenjem Vrhovni sud povrijedio i pravila Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina jer je ga je trebao saslušati kako bi apelant mogao da iznese dokaze u svoju korist.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i s tim u vezi i pravo na imovinu povrijeđeni pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane Vrhovnog suda jer je utvrdio da je njegov tužbeni zahtjev neblagovremen i time što Vrhovni sud nije u osporenoj presudi dao valjane razloge za takvu odluku, te što je u vezi sa činjenicama predmeta trebao biti saslušan a Vrhovni sud je propustio da to učini. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud podsjeća na već citirane odredbe člana 7. Zakona o radnim odnosima uprave i člana 103. stav 3. Zakona o radu, prema kojima je moguće da zaposlenik zatraži sudsku zaštitu zbog povrede prava iz radnih odnosa u roku od 30 dana odnosno jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, pozivajući se na navedene odredbe zakona, utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neblagovremen, odnosno neosnovan u dijelu koji se odnosio na naknadu plaća. Pri tom je Vrhovni sud imao u vidu da je apelantu prekinuta isplata plaća od decembra 2001. godine a da je apelant podnio tužbu nadležnom sudu 10. decembra 2003. godine, dakle nakon proteka roka i od 30 dana i od godinu dana od dana saznanja za učinjenu povredu prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razloge zbog kojih je donio takvu odluku nedvosmisleno i jasno obrazložio, te da u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo da je primijena odredbi materijalnog prava od strane Vrhovnog suda bila proizvoljna, pa Ustavni sud smatra ove navode apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U vezi sa apelantovim navodima da nije bio pozvan i saslušan od strane Vrhovnog suda i da zbog toga nije mogao da brani svoje interese pa da je Vrhovni sud na taj način povrijedio pravo na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštiniisti kao i navodi apelacije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća i na odredbe čl. 240. i 246. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05, 19/06) kojima je propisano da se «revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja» odnosno da «o reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave». Iz navedenog proizlazi da prisustvo apelanta na sjednici Vrhovnog suda nije bilo obavezno jer obaveza prisustva stranaka na sjednicama na kojima se odlučuje o reviziji nije zakonom ustanovljena, niti je apelant morao biti saslušan o činjenicama koje su već utvrđene u postupku pred nižestepenim sudovima budući da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi Ustavni sud smatra i ove navode apelanta neosnovanim.

13. Nadalje, apelant navodi da Vrhovni sud nije citirao niti uzeo u obzir odluke koje je apelant priložio u svoju korist (između ostalog i odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine), te da bi Ustavni sud trebao usvojiti njegovu apelaciju shodno svojoj odluci broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine kojom je usvojena apelacija kod istovjetnog i činjeničnog stanja kao kod apelanta. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da se u predmetima broj AP 39/03 i AP 2478/06 ne radi o istovjetnoj situaciji budući da su u tim predmetima apelanti tražili sudsku zaštitu u rokovima navedenim u citiranim članovima zakona iz oblasti radnih odnosa, te da s tim u vezi Vrhovni sud nije niti mogao citirati navedene odluke budući da je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neblagovremen. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani.

14. Konačno, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu sve navedeno kao i stav naveden u tački 10. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i u vezi s njim i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1099/07 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio