Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1139/07 (M. J.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1139/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavruć i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1139/07, rješavajući apelaciju Miholjke Janković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miholjke Janković podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
315/04 od 21. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj R-115/03 od 30. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miholjka Janković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Nebojša Rudan advokat iz Trebinja, podnijela je 19. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-315/04 od 21. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-115/03 od 30. juna 2003. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj R-115/03 od 30. juna 2003. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantice da sud donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Trebinju, ulica Dušanova broj 16, sprat II (u daljnjem tekstu: predmetni stan) . U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelantica sa Vojno-građevinskom direkcijom Sarajevo 15. februara 1992. godine zaključila ugovor o kupoprodaji nepokretnosti-stana iz stambenog fonda JNA i to dvosobnog stana koji se nalazi u Trebinju, ulica JNA broj 7 sada Dušanova broj 5. Osim toga, utvrđeno je da je apelantica sa nadležnim organom Ministarstva odbrane Republike Srpske zaključila Aneks Ugovor broj 8/1-07-372-664/02 od 5. jula 2002. godine kojim je izvršena revalorizacija kupoprodajne cijene stana u Dušanovoj broj 5 te je nakon toga apelantica u potpunosti isplatila ugovorenu cijenu. Nakon toga apelantica je navedeni ugovor ovjerila u Osnovnom sudu te dobila saglasnost za uknjižbu prava vlasništva na stanu. Apelantica je, također, 9. septembra 2002. godine zaključila Ugovor o poklonu sa svojim sinom kojim mu je taj stan poklonila. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelantici na osnovu rješenja Ministarstva odbrane Republike Srpske, Vojna pošta 7229 Trebinje (u daljnjem tekstu: Vojna pošta 7229) od 1. septembra 1998. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan, te da je rješenjem Osnovnog suda broj R-332/02 od 4. oktobra 2002. godine prihvaćen apelanticin prijedlog i naloženo Vojnoj pošti 7229 da sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana uz napomenu da će u suprotnom biti donosena presuda koja će zamjenjivati takav ugovor. Kako Vojna pošta 7229 nije postupila prema nalogu iz navedenog rješenja apelantica je podnijela prijedlog Osnovnom sudu za donošenje presude koja bi zamijenila ugovor o otkupu predmetnog stana. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je članom 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova (»Službeni glasnik RS» br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02 -u daljnjem tekstu: Zakon) koji je stupio na snagu 28. jula 2001. godine, propisano da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH te da će ugovor zaključen suprotno ovoj odredbi biti ništav. Imajući u vidu navedene odredbe Zakona, te da je nesporno utvrđeno da je apelantica već otkupila stan u Dušanovoj broj 5, Osnovni sud je zaključio da apelantica nema pravo na otkup predmetnog stana.
3. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je rješenjem broj GŽ.448/03 od 16. januara 2004. godine žalbu uvažio i preinačio prvostpeno rješenje tako da je usvojio apelanticin prijedlog i utvrdio da to rješnje zamjenjuje ugovor o otkupu stana i obavezao Vojnu poštu 7229 da u roku od 30 dana takav ugovor zaključi. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da smatra da je pravni stav prvostepenog suda u potpunosti pogrešan budući da je Zakon stupio na snagu 2001. godine, a apelantica stan u Dušanovoj broj 5 otkupila još 1992. godine. S tim u vezi Okružni sud je naveo da se na apelanticu ne mogu primijeniti odrebe člana 14. Zakona budući da zakoni ne mogu djelovati retroaktivno i da se navedene odrebe mogu odnositi samo na slučajeve u budućnosti. Pri tom je Okružni sud naveo da nije bitno što je apelantica tek 2002. godine zaključila Aneks ugovor o otkupu stana u Dušanovoj broj 5 i tek tada otplatila ukupnu otkupnu cijenu i uknjižila pravo vlasništva na tom stanu a budući da ugovor proizvodi dejstvo već od dana zaključenja.
4. Protiv navedenog rješenja Vojna pošta 7229 je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj Rev-315/04 od 21. marta 2006. godine reviziju uvažio i preinačio rješenje Okružnog suda tako što je žalbu apelantice izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio i to rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je pravno shvatanje Okružnog suda da se član 14. Zakona ne može primijeniti na apelanticu jer bi se radilo o retroaktivnoj primjeni zakona pogrešan. Ovo stoga jer Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj već o doslovnoj i pravilnoj primjeni navedenog člana budući da je apelantica već otkupila jedan stan na kojem je bila nositeljica stanarskog prava i čiji je otkup započela 1992. godine, a završila 2002. godine.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i prvostepenog suda. Naime, apelantica smatra da u njenom slučaju nije mogao biti primjenjen član 14. Zakona jer je otkup stana u Dušanovoj 5 započeo njen pokojni suprug, a ona je samo dovršila otkup stana nakon njegove smrti. Osim toga apelantica smatra da je «deplasirana tvrdnja prvostepenog suda, kao i njeno potvrđenje od strane Vrhovnog suda da je tek nadon nadovjere ovog ugovora od strane Vojnog pravobranioca u Banja Luci dana 05.05.2002.godine (dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova RS) ugovor o otkupu iz 1992. godine konvalidirao te da je predlagateljica tek nakon te nadovjere mogla da izvrši otkup stana u ul.JNA 7 a da onda, samim tim nije više mogla da se pojavi u ulozi otkupioca bilo kojeg stana pa ni stana u ul. JNA broj 16 (predmetnog stana).»
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane Osnovnog suda i Vrhovnog suda jer je Osnovni sud utvrdio, a Vrhovni sud potvrdio, da apelantici ne pripada pravo na otkup predmetnog stana jer je već prije toga otkupila stan u Dušanovoj 5, a koji je nekada bio dijelom stambenog fonda JNA. U vezi sa ovim navodima apelantice Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, a prije njega i prvostepeni sud, razloge zbog kojih je donio odbijajuće rješenje nedvosmisleno i jasno obrazložio, te da u osporenim rješenjima ne postoji ništa što bi ukazivalo da je primijena odredbi materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i Osnovnog suda bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, također, primjećuje da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje već da se radi o navodima koje je apelantica već isticala u toku postupka pred navedenim sudovima i koje su ti sudovi detaljno ispitali i stav o njima obrazložili u svojim odlukama. Imajući u vidu sve navedeno kao i stav naveden u tački 10. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantaice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović