Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1197/07 (J. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1197/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1197/07, rješavajući apelaciju Jelisavke Starović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelisavke Starović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-109/05 od 26. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-2273/03 od 1. oktobra 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-

2164/98 od 26. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelisavka Starović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podgorice, Crna Gora, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Edine Jahić i Tanje Ćorluka iz Sarajeva, podnijela je 25. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-109/05 od 26. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-2273/03 od 1. oktobra 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2164/98 od 26. marta 2003. godine.

2. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2164/98 od 30.oktobra 2001. godine odbijen je apelanticin zahtjev za povrat stanarskog prava na stanu u ulici Skenderija broj 22/V (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno da je apelantica bila prijeratna nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da je 30. aprila 1991. godine bila u aktivnoj službi u SSNO-JNA te da je i nakon 14. decembra 1995. godine ostala u aktivnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije.Osim toga u rješenju je navedeno da je i u vrijeme donošenja navedenog rješenja apelantica bila u profesionalnoj službi u Vojsci Jugoslavije. S tim u vezi, Uprava je utvrdila da apelantica ne ispunjava uvjete iz čl. 3a. i 18d. stav 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon) pa je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana odbila kao neosnovan.

3. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 27/02-23-3195/02 od 27. decembra 2002. godine žalbu usvojilo i poništilo navedeno rješenje Uprave, te predmet vratilo Upravi na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da je u tom postupku pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je prvostpeni organ činjenicu ostanka u vojnoj službi Vojske Jugoslavije nakon 14. decembra 1995. godine utvrdio samo na osnovu izjave punomoćnika podnositelja zahtjeva za povrat stana, što prema mišljenju Ministarstva ne može biti prihvaćeno kao argumentovan dokaz. Osim toga, Ministarstvo je navelo da osporeno rješenje glasi na apelanticino ime a da je iz spisa predmeta vidljivo da je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnijela apelantica na osnovu punomoći svog supruga Milenka Starovića. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ osporenim rješenjem odlučio o zahtjevu za povrat stanarskog prava iako takav zahtjev nije podnesen prvostpenom organu već je podnesen zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Imajući u vidu sve navedeno, Ministarstvo je vratilo predmet prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

4. U ponovljenom postupku Uprava je 26. marta 2003. godine donijela rješenje broj 23/1-

372-2164/98 kojim je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed njenog supruga Milenka Starovića odbila kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica, kao punomoćnik supruga 13. augusta 1998. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed te da je u zahtjevu istakla da je član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava na tom stanu. Nadalje, Uprava je navela da je utvrđeno da je apelanticin suprug predmetni stan koji je bio dio stambenog fonda JNA otkupio 27. februara 1992. godine, kao i da je predmetni stan rješenjem Generalštaba armije BiH 25. maja 1996. godine proglašen napuštenim. Osim toga, Uprava je u rješenju navela da je utvrđeno da je apelanticin suprug 30. aprila 1991. godine bio aktivno vojno lice u JNA-SSNO te da je i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u Vojsci Jugoslavije i to u činu zastavnika, pa da se s tim u vezi apelanticin suprug ne može smatrati izbjeglicom. Imajući u vidu navedeno kao i odredbe člana 3a. Zakona, Uprava je odbila zahtjev za povrat predmetnog stana.

5. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 27/2-23-2273/03 od 1. oktobra 2003. godine poništilo prvostepeno rješenje i odbilo zahtjev apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u prvostpenom postupku utvrđeno da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana na osnovu punomoći svog supruga. Međutim, Ministarstvo je utvrdilo da iz spisa predmeta proizlazi da se u spisu nalazi izjava advokata-punomoćnika apelantice koja je data na usmenoj raspravi 20. marta 2002. godine kojom je precizirano da je zahtjev za povrat stana u konkretnom slučaju podnijela apelantica kao član porodičnog domaćinstva, a ne njen suprug koji je bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Osim toga, Ministarstvo je navelo da se u smislu člana 3a. Zakona pravo člana porodičnog domaćinstva na povrat stana temelji na pravu nositelja stanarskog prava i cijeni prema uvjetima koje nositelj treba da ispuni. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i da je postupku utvrđeno da je apelanticin suprug kao nositelj stanarskog prava ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan BIH i nakon propisanog datuma, Ministarstvo je odbilo zahtjev za povrat predmetnog stana.

6. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj U-109/05 od 26. januara 2007. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je članom «3a. Zakona («Službene novine F BIH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03) propisano da izuzetno od odredbi člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji F BIH a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, a čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije BiH ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u FBIH izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštiti koji odgovara takvom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u FBIH ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo koje odgovara tom pravu.» Imajući u vidu navedne zakonske odredbe kao i činjenice utvrđene u postupku pred upravnim organima-da apelanticin suprug niti članovi njegovog porodičnog domaćinstva nisu imali status izbjeglice i da je apelanticin suprug ostao u službi u oružanim snagama i nakon datuma propisanog Zakonom, Kantonalni sud je utvrdio da apelantici ne pripada pravo na povrat predmetnog stana već samo pravo na materijalnu naknadu od FBiH koja se utvrđuje u skladu sa članom 18. Zakona i umanjuje za amortizaciju.

7. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava odnosno člana 3a. Zakona od strane upravnih organa i Kantonalnog suda budući da ona nije vojno lice te da je, shodno odredbama člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, bila solidarni nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelantice, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci broj AP 2725/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP 2725/06 od 12. februara 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 26/09). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada je odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je apelanticin suprug, kao raniji nositelj stanarskog prava, nakon datuma propisanog Zakonom ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. Pored toga, Ustavni sud je zaključio da je miješanje u pravo na dom i pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, imalo legitiman cilj od općeg interesa, kao i da je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava i općeg interesa. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na istovjetnu pravnu i činjeničnu situaciju, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanatice nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se pozvala.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1197/07 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio