Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1124/07 (DOO «Jurist i Poliylott» Bihać kao pravnog sljednika DJL «Atajić Comerc» Bihać)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1124/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1124/07, rješavajući apelaciju DOO «Jurist i Poliylott» Bihać kao pravnog sljednika DJL «Atajić Comerc» Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Jurist i Poliylott» Bihać kao pravnog sljednika DJL «Atajić Comerc» Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1297/05 od 16. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Pž-285/02 od 8. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-199/01 od 5. jula 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Jurist i Poliylott» Bihać kao pravni sljednik DJL «Atajić Comerc» Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 16. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1297/05 od 16. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-285/02 od 8. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-199/01 od 5. jula 2002. godine. Apelant je 26. aprila 2007. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-199/01 od 5. jula 2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi Zavod zdravstvenog osiguranja USK Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos od 31.545,30 KM na ime refundacije isplaćene naknade ličnog dohotka Zahidu Atajiću za vrijeme spriječenosti za rad u periodu od 1. januara 1997. do 31. decembra 1999. godine. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u podnesak Zavoda za zapošljavanje BiH – Biro u Bihaću utvrđeno da je Zahid Atajić, kojem je apelant isplatio naknadu plaće za navedeni period, bio prijavljen kao nezaposleno lice u periodu od 30. jula 1997. do 3. jula 2000. godine kada je brisan zbog nejavljanja. Takođe, sud je naveo da je utvrđeno da je Zahid Atajić 23. septembra 1998. godine od strane Zavoda za zapošljavanje BiH – Biro u Bihaću prijavljen na zdravstveno osiguranje kod tuženog kao nezaposleno lice. S druge strane, sud je naveo da je utvrđeno da je apelant 24. avgusta 2000. godine istovremeno izvršio prijavu i odjavu Zahida Atajića na zdravstveno osiguranje kod tuženog i to za period od 1. januara 1996. do 23. marta 2000. godine. Sud je dalje naveo da je uvidom u rješenje Penzijskog i invalidskog osiguranja BiH Filijala Bihać od 24. maja 2000. godine utvrđeno da je Zahid Atajić penzionisan dana 23. marta 2000. godine kao invalid rada.

3. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud se pozvao na odredbe člana 55. st. 1. i 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 30/97 i 7/02) kojima je propisano da doktor medicine utvrđuje privremenu spriječenost za rad i da o tome obaviještava kantonalni zavod osiguranja. U vezi s tim, sud je naveo da nije mogao utvrditi da li je Zahid Atajić zaista bio na bolovanju i zbog čega, jer zdravstveni karton za navedeno lice nije pronađen u Domu zdravlja u Bihaću. Takođe, sud se pozvao na odredbe člana 54. Zakona o zdravstvenoj zaštiti («Službeni list SR BiH» broj 18/96) kojima je propisano da prava iz zdravstvene zaštite radnici ostvaruju na osnovu posebne isprave koju izdaje zajednica zdravstvene zaštite, a da se isprava izdaje na osnovu prijave o osiguranju na zdravstvenu zaštitu koju podnose obveznici obračuna i uplate doprinosa utvrđeni ovim zakonom u roku od osam dana od dana sticanja prava na zdravstvenu zaštitu. U vezi s tim, sud je naveo da apelant nije u propisanom roku izvršio prijavu radnika na zdravstveno osiguranje, već da je istu podnio nakon penzionisanja radnika i to retroaktivno za tri godine. Sud je istakao da je u tom periodu Zahid Atajić bio prijavljen na zdravstveno osiguranje kod tuženog, ali kao nezaposleno lice od strane Zavoda za zapošljavanje BiH – Biro u Bihaću. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelant postupio suprotno relevantnim zakonskim odredbama kada je retroaktivno prijavio na zdravstveno osiguranje Zahida Atajića, te istakao da navedeno lice ne može ostvarivati zdravstvenu zaštitu po dva osnova i kao nezaposleno i kao zaposleno lice.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Pž-285/02 od 8. septembra 2005. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da se Zahid Atajić vodio u evidenciji nezaposlenih lica u periodu od 30. jula 1997. do 3. jula 2000. godine, te da je od strane Zavoda za zapošljavanje BiH – Biro u Bihaću 23. septembra 1998. godine prijavljen na zdravstveno osiguranje kod tuženog. S obzirom da se Zahid Atajić u periodu od 30. jula 1997. do 3. jula 2000. godine vodio kao nezaposleno lice, te po tom osnovu bio prijavljen na zdravstveno osiguranje, Kantonalni sud je naveo da isti nije mogao istovremeno biti zaposlen kod apelanta i po osnovu zaposlenosti ostvarivati zdravstvenu zaštitu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju za odlučenje po žalbi bez važnosti da li je apelant u navedenom periodu vršio eventualno neke isplate Zahidu Atajiću.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-1297/05 od 16. novembra 2006. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 19. stav 1. tačka 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da se osiguranikom u smislu ovog zakona smatra lice koje je u radnom odnosu u preduzeću, ustanovi i drugim oblicima organizacija. Kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da Zahid Atajić nije imao status osiguranika u smislu člana 19. navedenog zakona, odnosno da nije bio u radnom odnosu kod apelanta u periodu za koji se traži refundacija naknade isplaćene za vrijeme bolovanja za istog, Vrhovni sud je naveo da samim tim apelantu ne pripada pravo na tu naknadu. Pored toga, sud je naveo da je odredbama člana 5. Zakona o doprinosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/98, 54/00, 16/01 i 1/02) propisano da je obveznik plaćanja doprinosa iz člana 4. ovog zakona fizičko lice, dok je odredbama člana 11. navedenog Zakona propisano da obračun, obustavu i uplatu doprinosa po ovom osnovu vrši isplatilac plaće – poslodavac prilikom svake isplate. U vezi s tim, sud je naveo da apelant nije postupao na način kako je to propisano citiranim zakonskim odredbama, jer Zahid Atajić nije bio njegov uposlenik, kako to proizlazi iz činjeničnog utvrđenja, već je u tom periodu bio prijavljen Birou za zapošljavanje. Pri tome, sud je naveo da je apelant istog dana izvršio prijavu i odjavu Zahida Atajića sa zdravstvenog osiguranja i to nakon što je to lice ostvarilo pravo na penziju, ali da ta činjenica ne daje za pravo apelantu da traži refundaciju naknade od tuženog. Što se tiče ostalih apelantovih prigovora, Vrhovni sud je naveo da su isti usmjereni na činjenično utvrđenje, međutim da te prigovore apelant nije istakao u žalbi, te da stoga isti i nisu mogli biti predmet ocjene od strane drugostepenog suda.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da prvostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, nije cijenio sve provedene dokaze, niti je za takvo propuštanje dao bilo kakve razloge. Takođe, apelant navodi da ni Kantonalni sud nije dao razloge o žalbenim navodima, odnosno da Vrhovni sud nije dao razloge za odbijanje revizije, već su samo prihvatili neosnovano i površno utvrđenje prvostepenog suda. Apelant navodi da sud mora posebno cijeniti dokaze od suštinske važnosti i obrazložiti to u svojoj presudi kako bi presuda imala obrazloženje saglasno standardima propisanim članom 6. Evropske konvencije. S obzirom da je u osporenim presudama izostala ocjena suštinskih dokaza, apelant smatra da to ukazuje na neusaglašenost navedenih odluka sa standardima iz člana 6. Evropske konvencije. Takođe, apelant navodi da su osporene presude donesene na štetu njegove imovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što, po njegovom mišljenju, prvostepeni sud, pri donošenje svoje odluke, nije cijenio sve provedene dokaze, niti je dao valjane razloge za svoje odlučenje, kao i da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu dali valjane razloge za odbijanje njegove žalbe, odnosno revizije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

11. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 9. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

12. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1124/07 (DOO «Jurist i Poliylott» Bihać… | Sudska praksa | Aktio