Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1049/07 (M. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1049/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1049/07, rješavajući apelaciju Milije Vlahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milije Vlahovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-194/05 od 26. januara 2007. godine, Rješenja Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 27/02-23-181/04 od 28. aprila 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-

1552/98 od 8. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milija Vlahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šapca, Republika Srbija, podnio je 12. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-194/05 od 26. januara 2007. godine, Rješenja Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-181/04 od 28. aprila 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1552/98 od 8. oktobra 2003. godine. Apelant je 11. septembra 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1552/98 od 8. oktobra 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Merhemića trg broj 11/I (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na kojem pravo raspolaganja ima Federalno ministarstvo odbrane. Takođe, Uprava je navela da je uvidom u Rješenje o razrješenju Komande 3 korpusa broj 60/583-2 od 17. jula 1992. godine utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj vojnoj službi bivše JNA, te u Vojsci Jugoslavije do 30. septembra 1992. godine, što apelant i ne osporava. S obzirom da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, Uprava je zaključila da apelant nema pravo na povrat predmetnog stana u posjed shodno odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-181/04 od 28. aprila 2004. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana.

4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-194/05 od 26. januara 2007. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, postupilo u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Naime, sud je naveo da je odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene propisano da izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i

2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. U vezi s tim, sud je naveo da je član 3a. Zakona o prestanku primjene bio predmet ispitivanja u postupku kontrole ustavnosti pred Ustavnim sudom u predmetu U-83/03, te da je Ustavni sud zaključio da je isti u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu apelantovih navoda da je predmetni stan otkupljen, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno zaključili da to nije od uticaja za rješavanje predmetne upravne stvari. Naime, sud je naveo da apelantu ostaje mogućnost, ukoliko je zaključio pravno obavezujući ugovor, da traži naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u smislu člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02 i 54/04).

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je 15. februara 1992. godine otkupio predmetni stan, da je kupoprodajna cijena u potpunosti isplaćena, čime je predmetni stan postao njegovo vlasništvo. Apelant navodi da je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom predviđena obaveza državnih organa da štite imovinu i pravo na dom svakog građanina, kao i da u postupcima omoguće svakom građaninu pravičan postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2837/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 15. januara 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da primjena člana 3a. Zakona o prestanku primjene nije bila proizvoljna, budući da je utvrđeno da je otac apelantice, kao nosilac stanarskog prava, ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, te da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani. Takođe, Ustavni sud je zaključio da osporene odluke, koje su zasnovane na članu 3a. Zakona o prestanku primjene, predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava i da nije narušen princip proporcionalnosti, te da su stoga i apelantičini navodi o povedi prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani. Pored navedenog, Ustavni sud je naglasio da je ranije utvrdio da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 29/03).

9. S obzirom da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1049/07 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio