Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1069/07 (Ž.I.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1069/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1069/07, rješavajući apelaciju Ž.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž.I. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-600/05 od 23. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž.I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-600/05 od 23. januara 2007. godine. Apelant je 8. septembra 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
2438/98 od 17. oktobra 2002. godine obavezana je tužena Republika Srpska, Ministarstvo odbrane, Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu preda u posjed traktor marke «Zetor» 4991 registarski broj BL-213 i kosačicu bočnu sa remenjem, s tim da se te obaveze tužena može osloboditi isplatom apelantu iznosa od 3.883 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnog traktora i kosačice, te da su isti 6. jula 1995. godine oduzeti od apelanta po naredbi tužene. Takođe, sud je naveo da je nesporno utvrđeno da se predmetna sredstva trenutno nalaze u krugu Poljoprivrednog instituta u Banjaluci, kao i da je predmetni traktor u neispravnom stanju. Pri tome, sud se pozvao na odredbe člana 37. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/93) kojima je propisano da vlasnik može zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Takođe, sud se pozvao na odredbe člana 70. stav 2. navedenog zakona kojima je propisano da posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je po osnovu plodouživanja, ugovora o korištenju, zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla dala stvar u neposredan posjed (posredna državina). S obzirom da su predmetni traktor i kosačica oduzeti apelantu radnjama tužene i protivpravno zadržani, sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed tih sredstava u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi.
3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj Gž-2696/02 od 23. februara 2005. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te na isto pravilno primijenio odredbe člana 37. st. 1 i 2. i člana 70. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. U pogledu prigovora tužene da li iznos od 3.883 KM predstavlja pravilno utvrđen ekvivalent vrijednost stvari čija se predaja traži, sud je naveo da je to irelevantno za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, sud je naveo da je odredbama člana 327. Zakona o parničnom postupku propisano da ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi izvjesna stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari, ako plati taj novčani iznos. U vezi s tim, sud je naveo da je tužena obavezana na predaju određenih stvari, a da novčani iznos naveden uz tu obavezu predstavlja alternativno ovlaštenje tužene da po svom slobodnom izboru, umjesto da preda u posjed stvari, isplati navedeni novčani iznos.
4. Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-600/05 od 23. januara 2007. godine reviziju djelimično uvažio, pa je nižestepene presude preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tužena da mu preda u posjed predmetni traktor i kosačicu. U prostalom dijelu revizija tužene je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da se predmetne pokretne stvari, koje su oduzete apelantu, nalaze u krugu Poljoprivrednog instituta u Banjaluci, dakle iste nisu u faktičkoj vlasti tužene. S obzirom na to, sud je zaključio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima da se udovolji zahtjevu apelanta za predaju u posjed predmetnih pokretnih stvari. Međutim, kako je apelant tražio i novčanu protivvrijednost predmetnih stvari, čija vrijednost je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Drage Talijana u iznosu od 3.883 KM, sud je zaključio da je pravilna odluka nižestepenih sudova u odnosu na plaćanje navedenog iznosa u smislu odredbi člana 185. st. 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je presuda Vrhovnog suda zasnovana na «izmišljenim navodima da je mašina kod Poljoprivrednog instituta u Banjaluci, a ne kod tužene». Takođe, apelant navodi da je u konkretnom slučaju revizija izjavljena nakon isteka zakonskog roka od 30 dana.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Vrhovni sud, odlučivao o reviziji koja je neblagovremeno izjavljena, te što je, suprotno odlučenju nižestepenih sudova, zaključio da se predmetne pokretne stvari ne nalaze u faktičkoj vlasti tužene. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, apelant je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tužena preda u posjed oduzete pokretne stvari, s tim da ostavlja mogućnost tuženoj da umjesto obaveze predaje u posjed tih stvari, isplati apelantu novčani iznos od 3.883 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za predaju u posjed predmetnih stvari, te obavezao tuženu na isplatu navedenog novčanog iznosa u skladu sa odredbama člana 185. st. 2. i 3. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant osim paušalnih navoda da je Vrhovni sud odlučivao o neblagovremeno izjavljenoj reviziji, nije dostavio nijedan dokaz kojim bi potkrijepio te navode. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Takođe, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović