Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1147/07 (R. V., M. M., S. M. i M. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1147/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1147/07 rješavajući apelaciju Roberta Vajlera i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Roberta Vajlera, Mirjane Maslov, Stele Maslov i Miroslava Vajlera podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-104/05 od 23. januara 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-

481/03 od 9. jula 2004. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-378/01 od 5. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Robert Vajler, Mirjana Maslov, Stela Maslov i Miroslav Vajler (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Berlina, Savezna Republika Njemačka, koje zastupa Sanda Zubanović, advokatica iz Prijedora, podnijeli su 17. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-104/05 od 23. januara 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-481/03 od 9. jula 2004. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-378/01 od 5. novembra 2002. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-378/01 od 5. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-481/03 od 9. jula 2004. godine, odbijen je kao neosnovan u cjelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili poništenje ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 14. augusta 2000. godine između N.J. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanata Roberta Vajlera i Miroslava Vajlera, broj 1433/2000 ovjeren od strane Općinskog suda u Sanskom Mostu, i ugovora zaključenog 14. augusta 2000. godine između P.J. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelanata Mirjane Maslov i Stele Maslov, pod brojem OV-3965-00 ovjeren kod javnog bilježnika u Zadru, 22. augusta 2000. godine. Također, je odbijen zahtjev apelanata da se izvrši brisanje upisa u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Prijedoru u ZK ul. Broj 310, KO Prijedor suvlasničkih dijelova prvotuženog sa ½ dijela i drugotuženog sa ½ dijela, i uspostavi zemljišno knjižno stanje koje je postojalo prije provedbe ugovora, što su tuženi dužni trpjeti. Odbijen je također, zahtjev apelanata da sud odredi privremenu mjeru kojom se zabranjuje prvotuženom bilo kakvo uznemiravanje apelanata ili drugih lica koja po ovlaštenju apelanata koriste predmetne nekretnine u Prijedoru, do konačnog rješenja ovog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da apelanti pobijaju ugovore o zamjeni nekretnina zbog mana volje - prevare i zablude na strani apelanata iz čl. 61. i 65. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je podsjetio da u smislu člana 61. ZOO bitna zabluda postoji onda kada se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice s kojim se zaključuje ugovor, ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine. Osnovni sud je naveo da apelant Miroslav Vajler tvrdi da su apelanti dovedeni u zabludu od druge ugovorne strane u pogledu bitnih okolnosti pod kojima je ugovor zaključen, odnosno da apelanti ne bi zaključili ugovor o zamjeni nekretnina da su znali da ne mogu uknjižiti pravo vlasništva na nekretninama u Obrovcu u Republici Hrvatskoj. Osnovni sud je utvrdio da apelanti ničim nisu dokazali da se nisu mogli uknjižiti kao vlasnici na predmetnim nekretninama, jer su imali državljanstvo Republike Hrvatske, što je jedan od uvjeta za sticanje i uknjižbu vlasništva. Pored toga Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da apelanti nisu podnijeli zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na nekretnine u Republici Hrvatskoj nadležnom zemljišno knjižnom uredu u Obrovcu. Osnovni sud je istakao da se iz utvrđenih činjenica može zaključiti da je zaključenju spornih ugovora o zamjeni nekretnina prethodio dugi period dogovora, obilazak nekretnina, te da su apelanti provjerili sve okolnosti odlučne za zaključenje ugovora. Osnovni sud je smatrao da zbog navedenih razloga apelanti ne mogu tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude. Osnovni sud se pozvao na član 61. stav 2. ZOO kojim je propisano da strana koja je u zabludi ne može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude ako pri zaključenju ugovora nije postupala sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

4. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti niti o prevari u smislu člana 65. ZOO kao razlogu za poništenje ugovora o zamjeni, jer prevara uvijek pretpostavlja nesavjesnost na strani onoga ko se njome služi. Osnovni sud je smatrao da u formiranju netačnog uvjerenja o mogućnosti uknjižbe vlasništava apelanata tuženi u ovom slučaju nisu imali nikakvog udjela, bar ne svjesnog. U zaključku Osnovni sud je naveo da se u konkretnom predmetu ne može govoriti o manama volje na strani apelanata koji bi imali za sankciju poništenje ugovora, pa je njihov zahtjev neosnovan.

5. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da su apelanti tvrdili da su od strane tuženih dovedeni u pravnu zabludu. Pri tome apelanti kao pravnu zabludu u koju su dovedeni prevarom podrazumijevaju nepoznavanje zakona Republike Hrvatske u pogledu sticanja prava vlasništva na nekretninama od strane stranih državljana. Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Okružni sud je smatrao da je tokom postupka pravilno utvrđeno da tuženi nisu apelante doveli u zabludu da se mogu na osnovu predmetnih ugovora o razmjeni upisati sa pravom vlasništva na nekretninama tuženih u Kruševu, opština Obrovac, Republika Hrvatska. Okružni sud je dalje obrazložio da je u toku postupka utvrđeno da je apelant Miroslav Vajler, koji je ujedno bio i punomoćnik ostalih apelanata, zajedno sa prvotuženim od strane šefa uprave prihoda u opštini Obrovac upoznat sa odredbama Zakona o sticanju prava vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj. Pored toga u postupku je utvrđeno da su apelanti Miroslav, Robert i Mirjana Vajler državljani Republike Hrvatske, što proizilazi iz uvjerenja u državljanstvu (domovnica) koja se nalaze u spisu. Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o neispričivoj zabludi. Okružni sud je takođe utvrdio da na strani tuženih nije bilo prevare kojom su apelanti dovedeni u zabludu o zakonskim propisima države čiji su oni državljani, a koji propisi se javno objavljuju i koji su svim građanima dostupni.

6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-104/05 od 23. januara 2007. godine odbijena je revizija koju su apelanti uzjavili protiv drugostepene presude Okružnog suda broj Gž-481/03 od 9. jula 2004. godine.

7. Vrhovni sud je naveo da je odluka nižestepenih sudova pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da se navodi apelanata svode na znanje ili neznanje zakona, što nije uslov važenja ugovora o zamjeni nepokretnosti. Vrhovni sud je zaključio da i pod pretpostavkom da apelanti nisu znali za zakonske propise o sticanju prava vlasništva na nepokretnostima, ne radi se o ispričivoj zabludi koja je izazvana prevarom tuženih, a kako su to u pobijanim presudama nižestepeni sudovi pravilno zaključili.

8. Vrhovni sud je dalje obrazložio da prigovor revizije apelanata da su predmetni ugovori ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO i da su nižestepeni sudovi po službenoj dužnosti bili dužni odlučiti o ništavosti predmetnih ugovora, nije osnovan. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. U konkrenom slučaju, kako je smatrao Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su odlučivali u granicama zahtjeva apelanata, da se ponište predmetni ugovori zbog mana volje, zablude odnsono prevare. Po ocjeni Vrhovnog suda, odlučeno je o stavljenom zahtjevu u postupku, čime nižestepeni sudovi nisu učinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. u vezi sa članom 2. stav 1. ZPP. Pozivanje apelanata, da sud po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 103. ZOO pazi na ništavost predmetnog ugovora, kako je zaključio Vrhovni sud, ne isključuje primjenu odredbi člana 2. stav 1. ZPP, jer je riječ o materijalno pravnom propisu koji ne može mijenjati pravila postupka sadržanog u odredbi člana 2. stav 1. ZPP.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Pored toga apelanti ističu da su kao pripadnici manjinskog njemačkog naroda na teritoriji opštine Prijedor diskriminisani u uživanju navedenih prava u odnosu na pripadnike većinskog srpskog naroda. Takođe su naveli da su sporne ugovore o zamjeni nekretnina zaključili u namjeri da svoju porodičnu kuću u Prijedoru zamijene za dvije vikend kuće tuženih blizu mora u opštini Obrovac u Republici Hrvatskoj. Međutim tuženi su ušli u posjed njihove kuće u Prijedoru i uknjižili svoje vlasništvo u zemljišnim knjigama u Prijedoru, dok apelanti nisu ušli u posjed imovine u Republici Hrvatskoj, niti su postali vlasnici te imovine. Također su istakli da su kratko vrijeme bili državljani Republike Hrvatske, te da su tražili otpust iz hrvatskog državljanstva kako bi stekli njemačko državljanstvo. Smatraju da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno nisu razmatrali navode da su sporni ugovori suprotni moralu shodno članu 103. ZOO.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što su nezadovoljni ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 12. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelanti se takođe žale da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na dom i imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i II/3.k ) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelanti se žale da je povrijeđeno i njihovo pravo da ne bude diskriminisani zbog svoje nacionalne pripadnosti. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelanti ne navode eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije su diskriminirani, a osim paušalnog navoda da su diskriminirani zbog svoje nacionalne pripadnosti, nisu dostavili ni bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantovano pravo iz Evropske konvencije ili nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1147/07 (R. V., M. M., S. M. i M. V.) | Sudska praksa | Aktio