Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-993/07 (Ž. B.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-993/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-993/07, rješavajući apelaciju Željka Bodlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Bodlovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-

U-06-000 036 od 11. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Kantona Središnja Bosna broj 04-23-1777/99 od 24. januara 2006. godine i rješenja Službe za obnovu, izbjeglice, raseljena lica i stambene poslove Općine Travnik broj 04/VII-372-660/98 od 28. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Bodlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prigrevice, Republika Srbija, koga zastupa Safeta Sojtarić iz Travnika, podnio je 3. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-U-06-000 036 od 11. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Kantona Središnja Bosna (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 04-23-1777/99 od 24. januara 2006. godine i rješenja Službe za obnovu, izbjeglice, raseljena lica i stambene poslove Općine Travnik (u daljnjem tekstu: Služba), broj 04/VII-

372-660/98 od 28. novembra 2005. godine.

2. Apelant je 28. aprila 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, koji se nalazi u Travniku i na kome je apelant nosilac stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana od 14. februara 1992. godine. Apelant je predmetni stan napustio 6. maja 1992. godine kada je prekomandovan u aktivnu vojnu službu u Sentu, SR Jugoslaviju, gdje je u aktivnoj vojnoj službi ostao do 17. oktobra 1995. godine.

3. Odlučujući o apelantovom zahjtevu za povrat stana, Služba je donijela rješenje 30. septembra 1999. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 04-23-1777/99 od 8. septembra 2000. godine, a kojim je odbijen zahtjev apelanta kao neosnovan. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor, u kojem je Kantonalni sud donio presudu broj U-183/00 od 6. aprila 2001. godine, kojom je tužba apelanta odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao na član 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, („Službene novine FBIH“, broj 27/99; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), navodeći da je apelantov zahtjev neosnovan jer je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO ili JNA (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu, odnosno JNA) i nije imao odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji je identičan ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

4. Na navedenu presudu Kantonalnog suda od 6. aprila 2001. godine, apelant je uložio žalbu Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjme tekstu: Vrhovni sud), koji je svojim rješenjem broj Už-

190/01 od 10. aprila 2002. godine uvažio žalbu apelanta i ukinuo navedenu presudu Kantonalnog suda. Nakon toga Kantonalni sud, postupajući po rješenju Vrhovnog suda je donio presudu broj U-

50/02 od 20. juna 2002. godine, kojom je uvažio tužbu apelanta, poništio rješenje drugostepenog i prvostepenog upravnog organa i predmet vratio prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je pošao od stava i upute Vrhovnog suda, da je u konkretnom predmetu nužno razjasniti činjenicu da li je apelant zaključio sa bivšom JNA ugovor o otkupu predmetnog stana prema Zakonu o stambenom obezbjeđivanju u JNA. Budući da ova relevantna činjenica od koje zavisi osnovanost apelantovog zahtjeva za povrat stana nije utvrđena u upravnom postupku, Kantonalni sud je predmet vratio prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak.

5. U ponovnom postupku Služba je donijela rješenje broj 04-/VII-372-660/98 od 27. januara 2003. godine kojim se potvrđuje da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i naložila privremenom korisniku da stan oslobodi od lica i stvari i preda ga u posjed apelantu. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene ima smatrati izbjeglim i raseljenim licem prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a uz primjenu međunarodnih standarda i posebno člana 8. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i Odluke Doma za ljudska prava, CH/97/60, Andrija Miholić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 9. decembra 2001. godine.

6. Apelant je 28. marta 2003. godine od strane Službe uveden u posjed stana.

7. Žalba Federalnog ministarstva odbrane FBiH – Odjel za odbranu Travnik (u daljnjem tekstu: FMO) protiv navedenog prvostepenog rješenja od 27. januara 2003. godine je odbačena rješenjem Ministarstva broj 04-23-1777/99 od 11. jula 2003. godine. Presudom Kantonalnog suda broj U-96/03 od 21. jula 2004. godine tužba FMO je uvažena, poništeno je rješenje Ministarstva od 11. jula 2003. godine i predmet vraćen Ministarstvu na ponovni postupak. Ministarstvo je u ponovnom postupku žalbu Federalnog ministarstva odbrane odbilo rješenjem broj 04-23-1777/99 od 1. septembra 2004. godine i potvrdilo prvostepeno upravno rješenje od 27. januara 2003. godine.

8. Kantonalni sud, rješavajući u upravnom sporu po tužbi FMO protiv drugostepenog upravnog rješenja od 1. septembra 2004. godine, donio je presudu broj U-114/04 od 4. oktobra 2005. godine kojom je tužbu uvažio, poništio pobijano rješenje Ministarstva i rješenje Službe od 27. januara 2003. godine i predmet vratio na ponovni postupak prvostepenom upravnom organu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se u ponovnom postupku treba utvrditi činjenica da li je apelant imao status izbjeglice u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03).

9. Rješenjem Službe broj 04/VII-372-660/98 od 28. novembra 2005. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 04-23-1777/99 od 24. januara 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana kao neosnovan i naloženo mu da predmetni stan slobodan od lica i stvari vrati valsniku stana FMO/ Vojsci FBiH na raspolaganje. U obrazloženju rješenja Služba se pozvala na član 3a. Zakona o prestanku primjene («Službene novine FBiH» broj 29/03) kojim je propisano: «Iznimno od odredaba člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriju FBiH, a kojima raspolaže FMO čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije BiH, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u FBiH, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine». Služba je u obrazloženju istakla da je nepobitno utvrđeno da se apelant ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene, jer je i poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, zbog čega je njegov zahtjev za povrat stana neosnovan.

10. Apelant je 14. aprila 2006. godine napustio predmetni stan u postupku izvršenja konačnog i izvršnog rješenja Službe od 28. novembra 2005. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-U-06-000 036 od 11. januara 2007. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 24. januara 2006. godine. Kantonalni sud je obrazložio da je apelantu vraćen stan u posjed u postupku izvršenja na osnovu konačnog i izvršnog rješenja Službe od 27. januara 2003. godine, ali je ovo rješenje poništeno presudom Kantonalnog suda od 4. oktobra 2005. godine, te su po ocjeni Kantonalnog suda pravilno postupili prvostepeni i drugostepeni organ uprave kada su ponovo odlučivali o zahtjevu apelanta za povrat stana, nakon čega su zaključili da u skladu sa sada važećom zakonskom odredbom apelant nema pravo na povrat stana.

12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su upravni organi i sudovi trebali da vode računa da predmetni postupak traje više od osam godina, te da je trebao biti završen ranije i u korist apelanta. Takođe se žali da FMO nije postupilo po zahtjevu apelanta za otkup stana kada je on već bio u posjedu stana. Tokom trajanja postupka član 3a. Zakona o prestanku primjene je izmijenjen na štetu apelanta i na njemu su zasnovane konačne i pravomoćne odluke kojim je odbijen zahtjev apelanta za povrat stana. Istakao je da mu je nakon dugotrajne pravne procedure ostala jedino mogućnost da eventualno zaštiti svoja prava na povrat i otkup predmetnog stana putem predmetne apelacije. Apelant predlaže da Ustavni sud detaljno razmotri činjenice u predmetu, te da poništi osporenu odluku Kantonalnog suda i sam donese meritornu odluku kojom se apelantu vraća stan u posjed i utvrđuje pravo na otkup.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje

15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant predlaže da Ustavni sud ponovo razmotri uvrđene činjenice i primjenu materijalnog prava. Ustavni sud dalje ističe, da osim dužine postupka i nazadovoljstva ishodom postupka, apelant ne navodi kršenje bilo kojeg drgog elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije. Imajući u vidu stav naveden u tački 15. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti u pogledu utvrđenih činjenica i primjene prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Ustavni sud dalje ističe da je apelant naveo da je predmetni postupak povrata stana u posjed predugo trajao. Međitim, Ustavni sud smatra da apelant nije dao validne dokaze koji bi prima facie ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao osam godina i osam mjeseci. Apelant je nakon nešto više od četiri godine od podnošenja zahtjeva uveden u posjed stana, te je u posjedu predmetnog stana bio tri godine. Ustavni sud dalje zapaža da su organi uprave, Kantonalni sud i Vrhovni sud donosili svoje brojne odluke u razumnim rokovima. Ustavni sud ističe da je jedini izuzetak bio rok od 1 godine i pet mjeseci, koliko je trebalo Službi da donese prvo rješenje o apelantovom zahjtjevu za povrat stana od 28. aprila 1998. godine, međutim da ova dužina nije odlučujuće uticala na dužinu cjelokupnog postupka. Pored toga Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene bile predmet više izmjena i dopuna Zakona, a što je apelantu i drugoj stranci u upravnom postupku i postupku upravnog spora davalo razloge za korištenje pravnih lijekova-žalbi i tužbi za pokretanje upravnog spora. Ustavni sud smatra da dužina predmetnog upravnog postupka i postupka upravnog spora od preko osam godina jeste pretjerana, ali da se ona ne može staviti isključivo na teret upravnih organa i sudova. Stoga, ovaj sud je mišljenja da je kod postojanja ovakvih okolnosti apelant svoje navode morao potkrijepiti uvjerljivijim dokazima, osim prostog navođenja vremena u kome su okončane pojedine faze ovog upravnog postupka i postupka upravnog spora. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da u konkretnom slučaju tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Pravo na djelotvoran pravni lijek

18. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.

Zabrana diskriminacije

19. Apelant se žali da je povrijeđeno i njegovo pravo da ne bude diskriminisan. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminiran, a osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio ni bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantovano pravo iz Evropske konvencije ili nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

21. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su organi uprave i redovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

22. Ustavni sud dalje ističe da su nadležni organi osporili pravo apelanta za povrat u posjed predmetnog stana na osnovu člana 3a. Zakona o prestanku primjene, jer je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine.

23. Kada je riječ, u konkretnom slučaju, o pitanju da li se sporni stan može smatrati imovinom apelanata, Ustavni sud skreće pažnju na jurisprudenciju u vezi sa stanarskim pravom. Ustavni sud je u nekoliko prilika u svojoj sudskoj praksi ustanovio da se stanarsko pravo može smatrati «imovinom» usmislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, (vidi odluka Ustavnog suda, broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 29/03), te donošenje odluka kojima se zahtjev za vraćanje spornog stana odbija, predstavlja miješanje u pravo apelanta na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Međutim, miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je na osnovu odluka koje su zasnovane na članu 3a. Zakona o prestanku primjene, jer je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj već citiranoj odluci broj U 83/03 zaključio da odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene slijedi legitiman cilj (ibid., stav 53). Ustavni sud u cijelosti ostaje pri ovakvom stavu, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanta na poštivanje imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud također smatra da su u konkretnom slučaju organi uprave i redovni sud vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti navedenog zakona, također, analizirao u citiranoj odluci broj U 83/03, u okviru prava na imovinu. Tom prilikom Ustavni sud je zaključio, da član 3a. Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen («Službene novine Federacije BiH», broj 29/03), «uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa» (ibid., st. 62-66). Analogno tome, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju miješanje u pravo na poštivanje imovine bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.

25. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da prema odgovarajućim, jasnim odredbama Zakona o prestanku prrimjene, apelant ne može imati status izbjeglice ili raseljenog lica, budući da je u profesionalnoj vojnoj službi u JNA ostao nakon 19. maja 1992. godine, tj. datuma koji zakon decidno propisuje i budući da su i Kantonalni sud i upravni organi ove činjenice utvrdili i na osnovu toga preduzeli mjere koje zakon propisuje, te da Ustavni sud nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a kako u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-993/07 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio