Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1810/07 (V. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1810/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1810/07 rješavajući apelaciju Vladimira Kaurina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Kaurina podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 164 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj P-235/04 od 29. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Kaurin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trnova, koga zastupa Ethem Veledar, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 164 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-235/04 od 29. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-235/04 od 29. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 164 od 11. aprila 2007. godine, obavezan je apelant da tužitelju «Krajina Kopaonik» A.D. Osiguranje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 153,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su učesnici saobraćajne nezgode, koja se desila 20. januara 1999. godine u mjestu Pale, apelant koji je upravljao vozilom marke golf i L.K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji je upravljao vozilom marke zastava jugo 45, te da je vozilo apelanta bilo osigurano kod tužitelja.
4. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, jer je tužitelj kao osiguravač, nakon isplate naknade na ime nastalih oštećenja oštećenom iz saobraćajne nezgode, a na osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti vozila kojim je upravljao apelant, stekao pravo regresa prema apelantu kao odgovornom licu. Uvidom i čitanjem pravosnažnog rješenja Suda za prekršaje Istočno Sarajevo broj P-281/99 od 24. marta 1999. godine Osnovni sud je utvrdio da je apelant oglašen krivim jer je upravljao putničkim motornim vozilom pod dejstvom alkohola, a što je ustanovljeno alkotestiranjem i to metodom «alko kvant» kojom prilikom je utvrđena sadržina alkohola u krvi.
5. Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant kao osiguranik izgubio svoja prava iz osiguranja, jer je bio pod uticajem alkohola. Dalje je obrazloženo da prema članu 3. stav 1. tačka 3. Uslova za osiguranje od autoodgovornosti smatra se da je vozač pod uticajem alkohola ako u krvi ima više od 0,5 promila alkohola, a apelant je u vrijeme štetnog događaja imao 0,91 promil alkohola u krvi. Pored toga, kako je smatrao Osnovni sud apelant nije dokazao da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa činjenicom da je u trenutku nezgode bio u alkoholisanom stanju, niti je predložio izvođenje ikakvih dokaza u tom pravcu. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i zaključio da je teret dokazivanja činjenice da nije bio pod uticajem alkohola prema Uslovima za osiguranje od autoodgovornosti bio na apelantu. Također, je navedeno da je apelant propustio da predloži dokaze u pogledu njegove alkoholiziranosti.
6. Po ocjeni Osnovnog suda za nastanak štetnog događaja u konkretnom slučaju odlučno je pitanje strogosti saobraćajnih pravila kojih su se u datoj saobraćajnoj situaciji morale pridržavati stranke i uzročni značaj njihovog kršenja za nastanak štete. U konkretnom slučaju kako je utvrdio Osnovni sud do nastanka saobraćajne nezgode, pa samim tim i do nastanka štete došlo je krivicom apelanta kao osiguranika, jer je isti postupio suprotno odredbama čl. 45. i 164. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima.
7. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je pravilno prvostepeni sud našao da je osnovan tužbeni zahjtev tužitelja kao osigravača koji je naknadio štetu oštećenom i u tom iznosu ima pravo na regres, shodno odredbi člana 939. stav 1. Zakona o obligacionom odnosima. Okružni sud je smatrao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant odgovoran za štetu, jer je prouzrokovao saobraćajnju nezgodu budući da je vozilom upravljao pod uticajem alkohola, zbog čega brzinu kretanja nije prilagodio osobinama i stanju puta te drugim saobraćajnim uslovima, čime je počinio prekršaje iz člana 227. stav 1. tačka 8. i člana 226. stav 1. tačka 26. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su osporene presude rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Dalje je naveo da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku i pravo na nepristrasan i nezavisan sud. Apelant ističe da rješenje suda za prekršaje ne može u konkretnoj parnici biti zakonit dokaz o krivnji za nastalu nezgodu, jer član 12. ZPP propisuje da je parnični sud vezan samo pravomoćnom i osuđujućom presudom u krivičnom postupku. Naveo je da je učinio prekršaj time što je konzumirao alkohol prije upravljanja vozilom, međutim da ovo istovremeno ne znači da postoji i njegova građanska odgovornost za štetu iz predmetne nezgode. Smatra da je tužitelj morao dokazati krivnju apelanta izvođenjem dokaza po vještaku saobraćajne struke kao i utvrditi tačnu količinu alkohola u krvi naučnom metodom mjerenja alkohola u krvi. Alkotest koji koriste službenici MUP-a je samo indicija i ne može biti dokaz u parnici o stepenu alkoholiziranosti apelanta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
13. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da je apelant odgovoran za štetu jer je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu upravljajući vozilom pod uticajem alkohola. Shodno načelu slobodne ocjene dokaza cijenio je prekršajno rješenje kao dokaz o postojanju alkoholisanosti apelanta, kao uslova postojanja građanske odgovornosti. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Također Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. U odnosu na navode apelanta da nije imao nezavisan i nepristrasan sud, Ustavni sud zapaža da apelant osim svojih navoda nije predočio niti jedan dokaz u samoj apelaciji kojim bi iste potkrijepio, niti je Ustavni sud na temelju svega predočenog mogao zaključiti da su ovi navodi osnovani. Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović