Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1417/07 (M. L., A. L., Ć. A., D. Š. i S. O.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1417/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1417/07, rješavajući apelaciju Mirjane Lekić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2, stava 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Lekić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 070-0-Rev-06-000301 od 20. februara 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: GŽ-2428/04 od 24. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-850/02 od 18. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Lekića, Ćamila Avdića, Džemile Šišić i Sulejmana Obarčanina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 070-0-
Rev-06-000301 od 20. februara 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: GŽ-2428/04 od 24. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-850/02 od 18. juna 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Lekić, Amer Lekić, Ćamil Avdić, Džemila Šišić i Sulejman Obarčanin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Rizah Pašalić, Inja Pašalić i Edin Šačić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 11. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-06-000301 od 20. februara 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: GŽ-2428/04 od 24. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-850/02 od 18. juna 2004. godine.
2. Prije podnošenja tužbe Općinskom sudu, apelanti su se obratili Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo ( daljnjem tekstu: tužena) sa zahtjevom za naknadu štete. Dopisom, broj 7673/01 od 13. novembra 2001. godine tužena je izvijestila apelante da je ona investitor i naručilac radova na poslovnom objektu u ulici Koševo broj 8, u Sarajevu, da je objekat osiguran u slučaju odgovornosti izvođača radova prema trećem licu kod «Sarajevo osiguranja» dd Sarajevo (u daljnjem tekstu: osiguravatelj), te da se sa navedenim zahtjevom obrate navedenoj osiguravajućoj kući.
3. Prema navodima iz apelacije, osiguravatelj je apelantima naknadio dio nastale štete. Apelanti su 13. aprila 2002. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu, protiv tužene radi naknade štete. Apelanti su precizirali tužbeni zahtjev tako što su postavili zahtjeve za pravičnu naknadu po pojedinim vidovima naknade štete, preciznije označeni u navedenoj tužbi, te su zahtjeve umanjili za dio štete koje je namirio osiguravatelj.
4. Presudom Općinskog suda, broj P-850/02 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj: GŽ-2428/04 od 24. oktobra 2005. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kao neosnovani.
5. U toku dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je 17. jula 2001. godine, prilikom izvođenja radova na izgradnji predmetnog poslovnog prostora, došlo do eksplozije pri čemu je prvoapelantica pretrpjela teže povrede, a treće i četvrtoapelant pretrpjeli su lakše povrede; zatim da je došlo do oštećenja na pokućstvu u stanu petoapelanta. Takođe je utvrđeno da je smrt supruga prvoapelantice, odnosno oca drugoapelanta posljedica navedene eksplozije. Općinski sud je obrazložio da je u konkretnom predmetu izvođač radova bila GIK «Hidrogradnja» Pale, koji je sklopio policu osiguranja sa osiguravateljom, a koji je umješač u parnici. Navedenom policom izvođač radova se osigurao od odgovornosti za štetu prema trećim licima do osigurane sume u iznosu od 100.000 KM uz ugovorenu franšizu u iznosu od 10%. Nadalje, u obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da su apelantima od strane osiguravatelja isplaćene novčane naknade na ime štetnog događaja.
6. U pogledu prigovora pasivne legitimacije na strani tuženog Općinski sud je naveo da je nesporno da je tužena bila naručilac radova. Budući da je članom 207. Zakona o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni list SRBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem radova, to sud nije mogao prihvatiti prigovor pasivne legitimacije kao osnovan, bez obzira što su se apelanti za osigurani slučaj naplatili od osiguravajućeg društva. Takođe, Općinski sud je smatrao da iznos naknade koju su apelanti naplatili od osiguravajućeg društva predstavlja pravičnu naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete, a imajući u vidu nalaze sudskih vještaka ne bi bilo pravično da se apelanti dva puta naplate po istom osnovu. U odnosu na zahtjeve apelanata koji se odnose na troškove sahrane, troškove uništene garderobe, te na troškove uništenog pokućstva za petoapelanta, Općinski sud je naveo da u postupku nisu ponuđeni dokazi na osnovu kojih bi se sa sigurnošću utvrdila osnovanost ovih zahtjeva.
7. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da je tužbeni zahtjev apelanata valjalo odbiti kako je to učinio i prvostepeni sud. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda za odbijanje tužbenih zahtjeva valjalo je dati druge razloge. Kantonalni sud je naveo da s obzirom da je u konkretnom slučaju postojalo zaključeno osiguranje od odgovornosti, to je u skladu sa članom 940. ZOO, osiguravatelj odgovaran za štetu nastalu osiguranim slučajem, ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu. Dalje, da prema članu 941. ZOO u slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravatelja naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa obaveze osiguravatelja. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelanti su imali pravo naknade štete od osiguravatelja, ukoliko nisu bili zadovoljni sa isplaćenim iznosima, u vansudskom postupku i to sve dok se ne iscrpi ugovorena suma osiguranja. Dalje po ocjeni ovog suda, da je kojim slučajem bila iscrpljena ugovorena suma osiguranja, tada bi apelanti svakako u smislu člana 207. ZOO razliku u šteti mogli potraživato solidarno od naručioca i izvođača radova. Nadalje, Kantonalni sud je mišljenja da naknadu koju potražuje petoapelant, u iznosu od 2.170,00KM, koji se odnosi na odbijenu franšizu, može potraživati samo od osiguravatelja ili od osiguranika, jer tuženi nije učestvovao u ugovoru osiguranja od odgovornosti. Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja predmetne pravne stvari, pa je prvostepenu presudu potvrdio.
8. Apelanti su izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je 20. februara 2007. godine donio presudu broj 070-0-Rev-06-000301 kojom je revizija prvoapelantice djelimično uvažena i drugotepena presuda preinačena, tako da se tužena obavezuje da apelantici na ime naknade za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti ispplati iznos od 3.500,00 KM, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Revizija drugo, treće, četvtro i petoapelanta je odbačena.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija prvoapelantice djelimično osnovana, dok je revizija drugo, treće, četvrto i petoapelanta nedopuštena. Vrhovni sud je revizije za drugo, treće, četvrto i petoapelanta (prethodno utvrdivši da se apelanti nalaze u položaju materijalnih suparničara i da je položaj svakog od njih samostalan u odnosu na položaj ostalih), odbacio obzirom da pobijani dio drugostepene presude ne prelazi vrijednosni cenzus od 10.000,00 KM. Takođe, ovaj sud nije našao da bi reviziju trebalo izuzetno dopustiti primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, jer odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
10. Cijeneći revizijski prigovor prvoapelantice, da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i na osnovu toga odbili apelante sa tužbenim zahtjevom, Vrhovni sud je smatrao djelimično osnovanim. Vrhovni sud je dalje naveo da svoj tužbeni zahtjev apelanti zasnivaju na odredbi člana 207. ZOO koja propisuje da «investitor (tuženi) i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova». Vrhovni sud je zaključio da je nižestepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava (čl. 940. i 941. ZOO), a vežući tužbeni zahtjev za iznos osigurane sume, zauzeo pogrešan pravni stav da apelantima ne pripada pravo da potražuju naknadu štete na osnovu odredbe člana 207. ZOO.
11. Po mišljenju Vrhovnog suda revizijski zahtjev prvoapelantice za naknadu nematerijalne štete je osnovan do iznosa 3.500,00 KM, jer ovaj iznos u cijelosti odgovara stepenu umanjenja životne aktivnosti apelantice od 7%. Nadalje, Vrhovni sud je smatrao da je po drugim vidovima nematerijalne štete, prvoapelantica obeštećena od osiguravatelja. Vrhovni sud je obrazložio da potraživanja prvoapelantice za nadoknadu troškova sahrane i podizanje nadgrobnog spomenika nisu osnovana obzirom da prvoapelantica nije dokazala da je ove troškove i imala, odnosno nije ponudila dokaze na te okolnosti. Takođe, Vrhovni sud je revidente odbio i na ime zahtjeva za naknadu kamate počev od 17. januara 2001. godine kao dana nastale štete i dosudio kamatu od 16. aprila 2002. godine (dan podnošenja tužbe), jer je od tog momenta tužena pozvana da izvrši obavezu, odnosno tog dana pada u docnju.
12. Apelanti smatraju da im je u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000301 od 20. februara 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da su sudovi u predmetnom postupku odstupili od zakona i usvojene i obavezujuće sudske prakse i da su na taj način diskriminirali apelante u odnosu na druge oštećene u istom štetnom događaju. Istakli su da su pojedinačne naknade, osim kod petoapelanta, odviše nisko odmjerene. Pozivajući se na član 207. ZOO apelanti su naveli da je tuženi, kao investitor radova, dužan da im u cjelosti nadoknadi štetu koju su pretpjeli. Prvoapelantica je navela da su joj je primjenom odredbi člana 193. ZOO trebali biti dosuđeni uobičajeni troškovi sahrane iza njenog supruga, a primjenom odredbi čl. 185. i 190. ZOO trebala joj je biti dosuđena potpuna naknada u iznosu koji je potreban da bi se njena materijalna situacija dovela u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelanticu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na pravičan postupak
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud ističe da je presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je osnovan zahtjev prvoapelantice protiv tužene u iznosu od 3.500,00 KM za naknadu za duševne bolove i umanjenje opšte životne aktivnosti, a da je u pogledu ostalih zahtjeva prvoapelantica obeštećena od strane osiguravatelja. Također, Ustavni sud zapaža da su potraživanja prvoapelantice za nadoknadu troškova sahrane i podizanje nadgrobnog spomenika odbijena od strane redovnih sudova obzirom da prvoapelantica nije dokazala da je ove troškove imala, odnosno nije ponudila dokaze na te okolnosti. Ustavni sud ističe da su sudovi detaljno analizirali sve prigovore prvoapelantice, uključujući i sva pitanja koja su ponovo postavljena u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da prvoapelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi prvoapelantice u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu stav naveden u tački 15. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da prvoapelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Zabrana diskriminacije
17. Ustavni sud zaključuje da su navodi prvoapelantice o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije u vezi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani jer prvoapelantica u prilog takvom zahtjevu nije dostavila nikakve argumente kojima bi potkrijepila navod na je na diskriminirajući način dovedena u drugačiji položaj u odnosu na lica koja se nalaze u istoj situaciji kao i ona, a da za takvo ograničenje nije postojao legitiman cilj.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je u odnosu na prvoapelanticu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugo, treće, četvrto i petoapelanta Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
20. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
21. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek za drugo, treće, četvrto i petoapelanta, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena presudom Vrhovnog suda broj: 070-0-Rev-06-000301 od 20. februara 2007. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda broj: GŽ-2428/04 od 24. oktobra 2005. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantima dostavljena presuda Kantonalnog suda, s obzirom da su apelanti reviziju izjavili 17. decembra 2005. godine, pa se samo po sebi podrazumjeva da su navedenu drugostepenu presudu Kantonalnog suda primili prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 11. maja 2007. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na drugo, treće, četvrto i petoapelanta apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na drugo, treće, četvrto i petoapelanta odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović