Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1158/07 (E. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1158/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1158/07, rješavajući apelaciju Elvire Pidro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvire Pidro podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-06-000265 od 5. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, broj K-

410/03 od 19. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvira Pidro (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Nikica Bodul advokat iz Zenice, podnijela je 19. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kntonalni sud), broj 004-0-Kž-06-000265 od 5. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinskog sud), broj K-410/03 od 19. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj K-410/03 od 19. oktobra 2006. godine, apelantica je oglašena krivom zbog krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz člana 368 stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH) čije su radnje pobliže opisane u izreci presude i izrečena joj je uslovna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca sa rokom provjere od 1(jedne) godine.

3. Općinski sud je našao da je apelantica krivično djelo počinila na način što je tačno neutvrđenog dana u vremenskom periodu od septembra 1999. godine pa do mjeseca februara 2000. godine, u Zenici, u svojstvu direktora za finansije i računovodstvo u «Zenicatrans-prevoz putnika» d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: «Zenicatrans»), upotrijebila lažno sačinjenu službenu ispravu, odluku Upravnog odbora navedenog preduzeća broj: 2081796 od 1. decembra 1996. godine o prenosu osnivačkog uloga preduzeća «Zenicatrans-prevoz putnika» d.d. Zenica, tako što je istu nakon izvršenih transakcija u Investiciono-kreditnoj banci d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: IKB) upotrijebila prilikom potrebnih knjiženja u finansijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji ovog preduzeća, iako je znala da je navedena odluka lažna jer je nije donio Upravni odbor preduzeća na sjednici od 1. decembra 1996. godine.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da prema odredbi čl. 368. stav 1. falsifikovanje službene isprave postoji kada službeno lice svojim potpisom odnosno službenim pečatom ovjeri službenu ispravu, knjigu ili spis sa neistinitim sadržajem itd. dok prema stavu 2. istog člana ovo krivično djelo postoji ako službeno lice službenu ispravu, knjigu ili spis upotrijebi u službi kao da su istiniti itd. Na osnovu kartice «Zenicatrans» Zenica te druge knjigovodstvene dokumentacije utvrđeno je knjiženje iznosa od 63.000 KM, u poslovne knjige preduzeća «Zenicatrans» Zenica dok je na osnovu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji sistematizaciji poslova i Rješenja o raspoređivanju utvrđeno da je apelantica u tom periodu bila raspoređena na poslove direktora za finansijsko računovodstvene poslove «Zenicatrans» Zenica. Dalje je navedno da je prema odredbi člana 378. stav 2. KZ FBiH djelo je svršeno kada je službena isprava sa neistinitim sadržajem upotrijebljena u službi. Za navedeno krivično djelo i njegovo postojanje nije predviđeno postojanje bilo kakve štete ili dobiti. Bitno je da je službena isprava sa neistinitim sadržajem kao takva upotrijebljena.

5. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešnog i nepotpunog činjeničog stanja. U žalbi je navela nisu dokazani niti subjektivni niti objektivni elementi odgovornosti apelantice, da prvostepeni sud ničim nije obrazložio da je apelantica znala da sporna odluka Upravnog odbora broj 2081/1 od 1. decembra 1996. godine nije donesena na zakonit način i da je ta odluka lažna, te da ona nije bila prisutna na navedenoj sjednici, a niti joj je odluka dostavljena na realizaciju službenim putem. Takođe je navedeno da nije ostvarena protivpravna imovinska korist niti je bilo ko oštećen, jer je apelantica radila za dobro preduzeća, da je postupak bio nužan, da nema društvene opasnosti niti štete.

6. Kantonalni sud je Presudom, broj 004-0-Kž-06-000265 od 5. januara 2007. godine, odbi žalbu apelantice kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudi. Kantonalni sud je u presudi istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a posebno u pogledu činjenice da je upravni odbor preduzeća istog dana i u isto vrijeme donio dva zapisnika sa istim dnevnim redom u kom dnevnom redu nije bila tačka donošenja sporne odluke broj 2081-1/96 od 1. decembra 1996. godine o prenosu osnivačkog uloga, da je u jednom od tih zapisnika dopunjen tekst iz kojeg se vidi da se zadužuje direktor finansijskog sektora za realizaciju prenosa osnivačkog uloga u iznosu od 63.000.000 KM iz IKB prema FS «Zenicabus». Dalje je navedeno da se iz zapisnika vidi da je apelantica prisustvovala sjednici upravnog odbora, ali je, iako je znala da takva odluka nije donesena na sjednici upravnog odbora na kojoj je i sama bila prisutna, istu realizovala kao pravu odluku i knjigovodstveno je provela. Takođe je navedeno da se krivično djelo krivotvorenja službene isprave može izvršiti samo sa umišljajem, a za postojanje umišljaja kod ovog krivičnog djela dovoljno je da je izvršitelj svjestan da su podaci koji se unose u službenu ispravu neistiniti i da izvršitelj hoće ili pristaje na unošenje neistinitih podataka u ispravu. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je utvrdio da žalba apelantice nije osnovana, te ju je odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

7. Apelantica u apelaciji navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog i procesnog zakona. Povredu prava na pravično suđenje naročito vidi u tome što, po njenom mišljenju, Kantonalni sud nije odgovorio na elaboraciju žalbe, nije dao odgovor da li je apelantica kriva ili nije sa aspekta navoda želbe, niti je na fer i pravičan način tretirao činjenice žalbe u pogledu zakonitog utvrđenja krivične odgovornosti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog toga što su, prema njenom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za utvrđivanje krivične odgovornosti apelantice. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su Općinski i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U pogledu navoda apelantice da Kantonalni sud nije odgovorio na elaboraciju žalbe, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

13. Uzimajući u obzir navedene standarde, Ustavni sud smatra da su sudovi za sve izvedene dokaze dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da su sudovi zloupotrijebili dokazni postupak na apelantičinu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatirao da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1158/07 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio