Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/07 («Tržnica» a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1957/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1957/07, rješavajući apelaciju «Tržnice» a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Tržnice» a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Gž-06-001 421 od 13. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-2655/00 od 8. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Tržnica» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa advokat Tomislav Aleksić, podnio je 28. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-06-001 421 od 13. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-2655/00 od 8. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-2655/00 od 8. juna 2006. godine, odbijen je apelantov zahtjev da mu tuženi isplati na ime zakupnine prostora površine 63 miznos od 4.095 KM za vremenski period od 1. augusta do 1. decembra 2000. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio Ugovor, broj 98/97 od 1. avgusta 1997. godine, o zakupu prostora broj 41 za smještaj grila površine 23 mna Novoj pijaci u Banjoj Luci, uz plaćanje ugovorom određene zakupnine, te da je tuženi plaćao apelantu ugovorenu zakupninu sve do 1. avgusta 2000. godine, a da nije plaćao zakupninu od 1. avgusta 2000. godine do 31, decembra 2000. godine, kada je napustio zakup spornog prostora. Osnovni sud je, dalje, naveo da predmetno zemljište ima karakter gradskog građevinskog zemljišta. Ovo zemljište, kako je naveo Općinski sud, apelant ima pravo koristiti, ali ne i dati pod zakup u nepoljoprivredne svrhe, odnosno za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, kako je to propisano članom 22. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ). Stoga je Osnovni sud zaključio da je ugovor o zakupu zemljišta između apelanta i tuženog ništavan i da ne proizvodi pravno djelovanje u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu, broj 011-0-Gž-06-001 421 od 13. aprila 2007. godine, kojom je žalbu apelanta djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda, broj P-
2655/00 od 8. juna 2006. godine, u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati preinačio tako da je odbio zahtjev apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 4.095,00 KM od 1. decembra 2000. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu kojim je odlučeno o glavnom potraživanju prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud. Okružni sud je dalje naveo da se zabrana ustupanja gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje drugom licu, osim za poljoprivrednu obradu, ne odnosi na pravo trajnog korišćenja, pa je za pravilnu primjenu odredbe člana 10. u vezi sa članom 22. stav 3. ZGZ bilo potrebno na odgovarajući način utvrditi da li na zemljištu koje je izdavano u zakup apelant imao pravo privremenog korišćenja ili se eventualno radi o trajnom pravu korišćenja, koje bi dalo pravo apelantu da može navedeno zemljište davati u zakup. S obzirom da je u toku postupka bilo nesporno da je predmet izdavanja u zakup zemljište kao sastavni dio Nove pijace (koja je sredstvo apelanta kojim raspolaže radi ostvarenja svojih privrednih ciljeva), prema ocjeni Okružnog suda, pravni režim propisan ZGZ ne primjenjuje na zemljište koje je predmet zakupnog odnosa, pa ni ugovor o zakupu koji su stranke zaključile nije apsolutno ništav u smislu člana 10, a u vezi sa članom 22. stav 3. ZGZ. Okružni sud je zatim naveo da je, prema ugovoru o zakupu na koji se apelant poziva i čije ispunjenje traži, između stranaka ugovoren zakup površine 23 mna Novoj pijaci po cijeni od 920,00 dinara, a da apelant tražeći ispunjenje navedenog ugovora potražuje iznos od 4.095,00 KM, mjesečno 819,00 KM (na ime zakupa prostora površine 63 mpo cijeni od 13,00 KM), što je suprotno odredbama ugovora čije se ispunjenje traži, te da tuženi osporava osnov potraživanja tvrdeći da je po ugovoru koji je zaključio izvršio obaveze i da nema obavezu ništa više plaćati apelantu jer nije ugovor produžavao. Iz navedenog, po ocjeni Okružnog suda, proizlazi da apelant nije na pouzdan način dokazao činjenice na kojima temelji visinu tužbenog zahtjeva u smislu člana 123. Zakona o praničnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), pa da stoga primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP-a nije dokazao činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i nisu utvrdili pod koji pravni režim potpada izgrađeni objekt - Nova pijaca i zemljište. Apelant se žali da je dispozitiv presude protivrječan razlozima i da nedostaju odlučne činjenice, te da postoji nelogičnost između izreke presude i dokaza. Ističe da Okružni sud, u svojoj presudi, proizvoljno obrazlaže da apelant nije ponudio dokaze u pogledu osnovanosti visine tužbenog zahtjeva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
6. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je pravo na pravičan postupak prekršeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i praksi Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Okružni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev radi isplate zakupnine za prostor za smještaj grila na Novoj pijaci u Banjoj Luci. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 7. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović