Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1645/07 (N. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1645/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1645/07, rješavajući apelaciju Nenada Vučenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Vučenovića podnesena protiv dopunskog rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 014 od 18. aprila 2007. godine i dijela presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 014 od 28. marta 2007. godine kojim je tužbeni zahtjev apelanta odbijen, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Vučenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Siniša Marić advokat iz Banja Luke, podnio je 8. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dopunskog rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 014 od 18. aprila 2007. godine i presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 014 od 28. marta 2007. godine.

2. Osnovni sud u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je rješavajući u pravnoj stvari apelanta protiv Republike Srpske-Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, donio presudu broj RS-12/05 od 5. oktobra 2006. godine kojom je u stavu I poništio odluku o prestanku radnog odnosa tuženog broj Su-1678-1/04 od 29. oktobra 2004. godine, kojom je apelantu prestao radni odnos 12. januara 2005. godine. Naloženo je tuženom da apelanta vrati u radni odnos na poslove sudskog izvršitelja ili na drugo mjesto koje bi odgovaralo njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. U stavu II izreke presude, naloženo je tuženom da apelantu na ime neisplaćenih plata i zateznih kamata za period od 13. januara 2005. godine do 31. jula 2006. godine isplati iznos od ukupno 8.698,34 KM te mu isplati i preostale neisplaćene plaće kako budu dospijevale, u iznosu od po 385 KM mjesečno, za period od 1. augusta 2006. godine pa do ponovnog stupanja apelanta na rad. U stavu III izreke presude, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se na dosuđeni ukupan iznos naknade štete u iznosu od 8.698,34 KM dosudi i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja do isplate i u stavu IV je naloženo tuženom da apelantu nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude, sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je tuženi postupio nezakonito i potpuno suprotno članu 32. st. 1., 2. i 4. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» br. 11/94). U postupku je naime utvrđeno da je apelantu, iako ispunjava uvjete za radno mjesto sudskog izvršitelja na kojem je radio, dat otkaz a da je istovremeno na to radno mjesto raspoređeno treće lice koje ne ispunjava uvjete za rad na tom radnom mjestu. S obzirom da je prvi dio apelantovog zahtjeva osnovan, kako je dalje navedeno, proizilazi da je osnovan i drugi dio zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete jer je tuženi svojim nezakonitim radnjama apelantu utvrdio prestanak radnog odnosa i time mu onemogućio da ostvari zaradu koju bi po redovnom toku ostvario, nanijevši mu tako materijalnu štetu koja se ogleda u izmakloj koristi koju bi apelant ostvario da je radio. Visina štete je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka koji je urađen na osnovu računovodstvene evidencije tuženog. Obzirom da je vještak u svom nalazu već obračunao zakonsku zateznu kamatu na svaki iznos dospjele a neisplaćene plate, odbijen je apelantov zahtjev da mu se na ukupno potraživani iznos od 8.698,34 KM opet dosudi kamata od dana presuđenja, budući da bi to bio obračun kamate na kamatu što je protivno važećim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Osim iznosa koji je apelantu dosuđen na ime naknade štete, apelantu je dosuđena i nakanda u iznosu od po 385 KM mjesečno počev od dana izrade nalaza 1. augusta 2006. godine pa do vraćanja na rad. Sud je apelantu dosudio troškove postupka, budući da je u cijelosti uspio u parnici.

4. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu na koju je apelant putem punomoćnika dao odgovor na žalbu.

5. Okružni sud je odlučujući o žalbi tuženog donio presudu broj 011-0-Ž-07-000 014 od 28. marta 2007. godine, kojom je žalbu i stavu I i dijelu stava II kao i odluci o troškovima postupka odbio i prvostepenu presudu potvrdio, dok je preinačio u drugom dijelu stava II izreke presude koji se odnosi na isplatu preostalih neisplaćenih plata kako budu dospijevale u mjesečnom iznosu od po 385,00 KM. Taj dio zahtjeva, kako je obrazložio Okružni sud, zahvaćen je povredom materijalnog prava na čiju primjenu sud pazi po službenoj dužnosti, jer odredba člana 177. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP) propisuje da sud tuženom može naložiti obavezu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. S obzirom da se radi o budućim nedospjelim davanjima, takvu činidbu tuženog nije moguće uspostaviti s tim da je ostvarenje ovog prava moguće i propisano je odredbom člana 217. Zakona o izvršnom postupku. Prema toj odredbi, sud može na prijedlog tražitelja izvršenja (apelanta) odrediti da tuženi kao izvršenik isplati na ime plate mjesečne iznose dospjele nakon pravosnažnosti presude do vremena kada bude ponovo vraćen na posao i odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.

6. Apelant je nakon prijema drugostepene presude podnio zahtjev za dopunu presude istakavši da u presudi nije odlučeno o troškovima sastava odgovora na žalbu koji iznose 600,00 KM.

7. Okružni sud je odlučujući o zahtjevu apelanta za donošenje odluke o troškovima odgovora na žalbu donio dopunsko rješenje broj 011-0-Ž-07-000 014 od 18. aprila 2007. godine, kojim je zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja sud je naveo da stranci pripadaju samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice kako je to predviđeno odredbom člana 387. stav 1 ZPP-a, te da navodi odgovora na žalbu nisu bili od uticaja na donošenje odluke po žalbi. Stav u pogledu nužnosti troškova sastava odgovora na žalbu, prihvaćen je kako je dalje navedeno, u praksi tog i drugih sudova.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem i odbijajućim dijelom presude Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da korištenje prava koja stranci u postupku pripadaju predstavljaju nužne troškove. Apelant sastav odgovora na žalbu smatra svojom nužnom radnjom, a stav suda da navodi iz odgovora na žalbu nisu bili od uticaja na donošenje odluke po žalbi direktno narušava pravnu sigurnost. Takođe, u odnosu na odbijajući dio presude za isplatama preostalih plaća (nakon presuđenja) uz pozivanje suda na odredbu člana 217. Zakona o izvršnom postupku, smatra da je zakonski neutemeljeno. Apelant je predložio da Ustavni sud preinači osporene odluke i riješi na način što će usvojiti troškovnik i dio zahtjeva koji se odnosi na buduće neisplaćene plaće.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatra da mu je pobijanim rješenjem neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troškova povodom sastava odgovora na žalbu i jer je djelomično odbijen sa zahtjevom za isplatu budućih neisplaćenih plaća.

12. Ustavni sud u pogledu zahtjeva za naknadu troškova postupka ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka kojim se utvrđuju građanska prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f), pa je u tom smislu član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

13. S obzirom da apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud pogrešnom primjenom prava odbio priznati mu troškove za sastav odgovora na žalbu i odbio njegov zahtjev kojim je tražio isplatu neisplaćenih plaća nakon presuđenja, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da pri odlučivanju koje će parnične troškove naknaditi stranci, sud uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su to troškovi kao i njihovoj visini odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (član 387. stav 1. ZPP-a). Zakon se, dakle, kod određivanja osnova za udovoljavanje zahtjevu za naknadu troškova postupka, ne služi subjektivnim već objektivnim kriterijem. Ne traži se izričito da su ovi troškovi bili potrebni radi svrsishodng vođenja parnice, no očigledno je da standardni izraz «potrebni» treba dopuniti odnosno shvatiti u tom smislu. Inače bi sud bio primoran usvojiti zahtjev za naknadu i onih troškova koji su, doduše sa stajališta stranke koja ih je imala bili potrebni zato da ona vodi parnicu kako želi, ali se u odnosu na vođenje parnice nisu pokazali svrsishodni radi ostvarivanja krajnjeg objektivno prihvatljivog cilja u postupku. Nesvrsishodne troškove snosi definitivno stranka koja ih je prouzročila, pa nema prava na naknadu ni kada u parnici uspije.

15. Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao jasne razloge za svoju odluku u pogledu troškova odgovora na žalbu, te stoga, smatra da u osporenoj odluci u dijelu koji se tiče naknade troškova prouzrokovanih procesnom radnjom, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa. Okružni sud je takođe naveo jasne razloge zbog kojih je prvostepenu presudu djelomično preinačio i apelantov zahtjev za buduće neisplaćene plate odbio, budući da se tuženom može naložiti samo ispunjenje dospjele obaveze. Ispunjenje buduće činidbe moguće je ipak ostvariti u izvršnom postupku shodno članu 217. ZIP-a, na način da se traži izvršenje mjesečnih iznosa koji su dospjeli nakon pravosnažnosti presude.

16. S obzirom na navedeno proizilazi da nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. U vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjem ovog prava zasnivju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da je u predhodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem prava na imovinu, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1645/07 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio