Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1817/07 (M. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1817/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1817/07, rješavajući apelaciju Mirka Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Kovačevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
1673/04 od 16. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1673/06 od 16. marta 2007. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedene presude, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-1817/07 od 16. jula 2007. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, postupajući po tužbi Zijada i Murise Okanović (u daljnjem tekstu: I i II tužitelji) protiv apelanta, radi duga, donio presudu broj P-
737/02-B od 28. juna 2004. godine, kojom je I i II tužitelje odbio sa tužbenim zahtjevom. Navedenim zahtjevom, I i II tužitelji su tražili da se obaveže apelant da im na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 6.000,00 KM, sa zakonskom kamatom počev od 24. aprila 2001. godine, pa do isplate uz troškove parničnog postupka. Sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, Ul. Olimpijska broj 38/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da je 23. augusta 1996. godine potpisao i ovjerio izjavu kojom se trajno odrekao stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje je utvrđeno da su predmetni stan koristili tužitelji od 1996. godine na osnovu odobrenja apelanta, a od 14. marta 1997. godine, na osnovu rješenja vlasnika stana i ugovora o korišćenju stana. Apelantu je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 26. decembra 2000. godine dozvoljeno vraćanje u posjed stana, a primopredaja je izvršena 24. aprila 2001. godine. Na osnovu potvrde od 24. augusta 1996. godine, utvrđeno je da je II-tužiteljica apelantu isplatila 6.000,00 KM na ime ustupanja stana i stanarskog prava na predmetnom stanu. Po ocjeni Općinskog suda, I i II tužitelji nisu dokazali da su iznos od 6.000,00 KM kojeg su dali apelantu, dali na ime trajnog ustupanja stana, obzirom da iz ugovora koji su apelant i II-tužiteljica zaključili 22. augusta 1996. godine proizilazi da apelant predaje II-tužiteljici predmetni stan na čuvanje i korišćenje, dakle da joj je isti izdao, do povratka iz inostranstva, zbog čega je zahtjev odbijen.
4. Odlučujući o žalbi tužitelja, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1673/04 od 16. marta 2007. godine, kojom je žalbu uvažio, presudu Općinskog suda u izreci preinačio na način što je apelanta obavezao da tužiteljima isplati iznos od 6.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 24. augusta 1996. godine pa do isplate, uz troškove u iznosu od 1.468,80 KM. Po mišljenju Kantonalnog suda, žalba je osnovana jer je prvostepeni sud cijeneći izvedene dokaze stao na stanovište da bi ugovor kojim se ustupa-prenosi stanarsko pravo predstavljalo nedozvoljeno raspolaganje stranaka a stoga je isplaćeni iznos dat na ime korištenja predmetnog stana. Kantonalni sud je ocijenio da su ovi razlozi žalbom dovedeni u pitanje, prije svega zabog sadržine potvrde od 24. augusta 1996. godine iz koje je vidljivo da su I i II tužitelji apelantu isplatili 6.000,00 KM na ime ustupanja stana i stanarskog prava. Pored toga, sud je ocijenio da je iz izjave apelanta od 23. augusta 1996. godine vidljivo da se odrekao stanarskog prava u korist I i II tužitelja i davaoca stana na korišćenje, zbog čega je zaključio da je navedenim pismenim dokazima nedvojbeno utvrđena volja ugovornih strana u pravcu da apelant tužiteljima prenese-ustupi odnosno proda stanarsko pravo uz naknadu od 6.000,00 KM. Kantonalni sud smatra da je Općinski sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze i došao pogrešno do zaključka da volja parničnih stranaka nije bila prenos-ustupanje stanarskog prava. Kako je apelant ostvario povrat predmetnog stana, prestao je po mišljenju Kantonalnog suda pravni osnov za isplatu 6.000,00 KM i za taj iznos je bez pravnog osnova uvećana imovina apelanta, osnosno on se neosnovano obogatio na teret I i II tužitelja za navedeni iznos.
5. Apelant smatra da je donošenjem osporene presude Kantonalnog suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici što Kantonalni sud nije posebno obrazložio da li je prvostepeni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje ili je pak pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je po njegovom mišljenju presuda nerazumljiva i kontradiktorna. Pored navedenog, Kantonalni sud je pri donošenju zaključka da je apelant nesavjestan sticalac cijenio samo dvije isprave, bez ocjene svih drugih provedenih dokaza, kao i nove dokaze priložene uz žalbu, ne zakazujući raspravu pred tim sudom radi odlučivanja o novim dokazima, te ne cijeneći radi toga činjenicu da je i imovina apelanta prešla u imovinu tužitelja u vidu svih pokretnih stvari u stanu. Smatra da je Kantonalni sud bio dužan zakazati raspravu i tek nakon održane rasprave donijeti odluku, čime bi mu bilo omogućeno raspravljanje pred sudom. Pored toga, ističe da je Kantonalni sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanta svode na njegovo nezadovoljstvo u pogledu činjenice da je pravosnažnom presudom u parničnom postupku obavezan da tužiteljima isplati određeni iznos na ime neosnovanog obogaćenja, bez jasnih razloga u pogledu nedostataka pri utvrđenju činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava od strane prvostepenog suda.
9. U odnosu na navode apelanata Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke, primjenom odredbe iz člana 229. tačka 2. i 4. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) bez zakazivanja rasprave, u sjednici vijeća prvostepenu presudu preinačio i tužbenom zahtjevu udovoljio, jer je drugačije ocijenio isprave i dokaze već izvedene pred prvostepenim sudom. Do takvog zaključka, Kantonalni sud je došao ocijenivši da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Iz utvrđenja odlučnih činjenica, pismene dokumentacije i drugih dokaza provedeneih pred prvostepenim sudom, proizašao je zaključak da je volja ugovornih strana bila ustupanje-prenos stanarskog prava za tačno određeni novčani iznos koji je apelant po tom osnovu primio od tužitelja. S obzirom da je apelant ostvario pravo na povrat i da je u posjedu predmetnog stana, prestao je po mišljenju Kantonalnog suda pravni osnov za isplatu novčanog iznosa za koji se apelant neosnovano obogatio na teret tužitelja. Prilikom donošenja odluke po žalbi, Kantonalni sud nije bio u obavezi zakazati raspravu jer to čini samo ako ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja pred drugostepenim sudom potrebno utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze (član 217. stav 2. ZPP-a).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović