Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1366/07 (RMU «Breza» d.o.o. Breza)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1366/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1366/07, rješavajući apelaciju RMU «Breza» d.o.o. Breza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RMU «Breza» d.o.o.

Breza podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-06-000980 od 3. aprila 2007. godine i 070-0-Rev-06-000374 od 3. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. RMU «Breza» d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, podnio je 9. maja 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 070-0- Rev-06-000980 od 3. aprila 2007. godine i 070-0-Rev-06-000374 od 3. aprila 2007. godine.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-1366/07 i AP-1367/07, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1366/07.

3. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-349/04 od 11. marta 2005. godine, apelant je obavezan da Fuadu Kovaču (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 1.176,13 KM sa zakonskim kamatama kako je pobliže opisano u izreci prvostepene presude, uz troškove postupka u iznosu od 273,44 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen.

4. Presudom Općinskog suda broj P-409/04 od 11. marta 2005. godine apelant je obavezan da Emsiji Zaimović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 2.149,56 KM sa troškovima posutpka u iznosu od 339,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica je odbijena.

5. U obrazloženju presude broj P-349/04 od 11. marta 2005. godine je navedeno da je tužitelj protiv apelanta podnio tužbu radi isplate razlike između zajemčene i isplaćene plaće te da apelant od aprila 2001. godine tužitelju, kao radniku apelanta raspoređenom na radno mjesto «električar na opravci elektro motora i transformatora», nije isplaćivao plaću u skladu sa članom 24. stav 4. i članom 25. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Općinski sud se prilikom rješavanja predmetnog tužbenog zahtjeva pozvao na odredbu člana 68. Zakona o radu, kojom je propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Nadalje se sud pozvao na odredbu člana 69. Zakona o radu i na odredbu člana 4. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) prema kojoj je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Dalje je sud našao da je članom 4. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano, da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. Članom 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da se najniža plaća utvrđuje Granskim kolektivnim ugovorom s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da najniža plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Na osnovu navedenih zakonskih odredbi sud je utvrdio da je poslodavac obavezan zaposleniku isplatiti najnižu plaću utvrđenu Granskim kolektivnim ugovorom dok se osnovna plaća mora isplatiti za normalne uvjete i rezultate rada.

6. Konstatovano je nadalje da je tužitelj tražio da se tuženi obaveže da mu isplati osnovnu platu. Međutim po mišljenju suda, da bi takav tužbeni zahtjev bio usvojen, tužitelj je trebao dokazati da je apelant poslovao pod normalnim uslovima i ostvario normalne rezultate rada. Sud je ocjenio da tužitelj nije dokazao da je apelant poslovao pod normalnim uslovima i ostvario odgovarajuće rezultate. Stoga je utvrđeno da je apelant u obavezi tužitelju isplatiti samo najnižu plaću u skladu sa članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora. Prvostepeni sud je utvrdio, putem nalaza vještaka finansijske struke, da je razlika između najniže i isplaćene plaće 1.368,98 KM, dok razlika između osnovne i isplaćene plaće iznosi 12.422,90 KM. Sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na plaću u periodu od 3 predhodne godine računajući od dana podnošenja tužbe tj. od septembra 2001. godine (tužbu podnio u septembru 2004. godine) dok je period od aprila do septembra obuhvaćen zastarom, pa je u tom dijelu tužitelj odbijen sa zahtjevom.

7. U obrazloženju presude broj P-409/04 od 11. marta 2005. godine, navedeno je da je tužiteljica protiv apelanta podnijela tužbu 15. oktobra 2004. godine, radi isplate razlike između zajemčene i isplaćene plaće, jer joj apelant nije isplaćivao plaću u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sud se prilikom rješavanja predmetnog tužbenog zahtjeva pozvao na materijalne propise navedene u predhodnom stavu ove odluke. Sud je posebno istakao da tužiteljica nije dokazala da je apelant poslovao pod normalnim uvjetima, zbog čega je bio u obavezi tužiteljici isplatiti samo najnižu plaću u skladu sa članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora. Budući da je nalaz vještaka ocijenjen kao stručan i sačinjen na osnovu pozitivnih zakonskih propisa, tužiteljicin tužbeni zahtjev je usvojen do iznosa od 2.149,56 KM, zbog čega je sa dijelom zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike osnovne plaće odbijen.

8. Protiv prvostepenih presuda tužitelj i tužiteljica su izjavili žalbe.

9. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude P-349/04 i žalbi tužiteljice protiv presude broj P- 409/04, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantoalni sud) je donio presude br. Gž-726/05 od 11. aprila 2006. godine i Gž-722/05 od 28. novembra 2005. godine, kojim je žalbe odbio i prvpostepene presude potvrdio. U obrazloženju drugostepenih presuda je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 68. i 69. Zakona o radu. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda prema kojem tužitelj i tužiteljica imaju pravni osnov zahtijevati samo isplatu najniže plaće, zbog čega im je pravilno dosuđen iznos koji čini razliku između isplaćene (koja je bila niža od najniže) i najniže plaće.

10. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Gž-726/05 donio presudu broj 070-0-Rev-06-000980 od 3. aprila 2007. godine kojom je reviziju djelomično uvažio, nižestepene presude preinačio tako što je apelanta obavezao da tužitelju isplati za period od 16. septembra 2001. godine do 31. decembra 2003. godine na ime razlike plaće umjesto iznosa od 1.176,13 KM iznos od 10.354,33 KM sa kamatama na pojedinačne iznose kako je opisano u izreci presude, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv drugostepene presude broj Gž-722/05 Vrhovni sud je reviziju djelomično uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je apelanta obavezao da tužiteljici umjesto iznosa od 2.149,56 KM na ime razlike između pripadajuće osnovne plaće i primljenog iznosa plaće, isplati iznos od 16.035,64 KM, te iznos od 2.565,78 KM na ime naknade za minuli rad, što ukupno iznosi 18.601,42 KM, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

11. U obrazloženju obje revizijske presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio u dijelu zahtjeva koji je obuhvaćen zastarom potraživanja ali da je u preosalom dijelu zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo, obavezavši apelanta da tužitelju i tužiteljici isplati samo razlike plaće do visine najnižeg iznosa umjesto do iznosa osnovne plaće. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, pravilno utvrdio visinu osnovne plaće, za tužitelja i tužiteljicu, zbog čega je taj sud obje nižestepene presude preinačio i dosudio im osnovne plaće za period u kojem im one nisu bile isplaćene.

12. Prilikom preinaka drugostepenih presuda, Vrhovni sud se pozvao na odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora koji štite minimum prava zaposlenika ispod kojih se ne može ići kod zaključivanja ugovora o radu. Oba suda su u pobijanim presudama, kako je naveo Vrhovni sud, pogrešno primijenili član 5. stav 2. Oćeg kolektivnog ugovora i član 24. stav 4. Granskog kolektiovnog ugovora smatrajući da tužitelji imaju pravo na najnižu plaću koja ne može biti manja od 60% od prosječne plaće ostvarene u FBiH, zanemarujući da je najniža plaća samo osnovica za obračun plaće. Stoga je utvrđeno da je prema članu 25. Granskog kolektivnog ugovora plata tužitelja i tužiteljice trebala biti proizvod najniže plate po članu 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora (60 % prosječne plate u FBiH) i koeficijent njihovih radnih mjesta. Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora prema kojoj se osnovna plata uvećava još i za svaku godinu penzijskog staža za 0,6 %, s tim što ukupno povećanje ne može biti veće od 20%.

13. Apelant smatra da mu je pobijenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je u drugim predmetima koji su bili vezani za isplatu razlike zajamčene i isplaćene plaće, Kantonalni sud donio niz presuda u kojima su tužioci odbijeni sa zahtjevima za isplatu razlike plaće koja je veća od iznosa najniže plaće. S tim u vezi apelant je dostavio tri presude Kantonalnog suda. Navodi da apelant nije korisnik budžetskih sredstava da bi ga obavezala isplata većih plaća, obzirom da isplata plaća zavisi od ostvarene proizvodne dobiti. Također navodi da ga ne obavezuje isplata plaća prema koeficijentu za stepen složenosti poslova zbog toga što nije korisnik budžetskih sredstava. Po mišljenju apelanta potrebno je razlikovati najnižu plaću od osnovne plaće. Ističe da tužitelj i tužiteljica nemaju pravo na isplatu razlike plaće koja je veća od najniže plaće. Navodi da se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 114. Zakona o radu i naveo da se Kolektivnim ugovorom uređuju prava i obaveze stranaka koje su ga zaključile, te prava i obaveze iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom u skladu sa zakonom i drugim propisima. Po mišljenju apelanta upravo tim članom nije dozvoljeno odstupanje od zakona i drugih propisa obzirom da radno zakonodavstvo garantuje zaposlenicima samo isplatu najniže plaće. Uporište za isplatu najniže plaće apelant nalazi u odredbama člana 68. i 69. Zakona o radu, odredbi člana 5. stav 2. Općeg Kolektivnog ugovora, te odredbama člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora. Po nalaženju apelanta najniža plaća je jedino uslovljena time da zaposlenik radi kako je to određeno članom 5. Općeg kolektivnog ugovora, a osnovna plaća je uslovljena činjenicama propisanim članom 4. Općeg kolektivnog ugovora.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odlučujući o revizijama tužitelja i tužiteljice, utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

17. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-2692/06 od 14. jula 2008. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje povodom apelacije istog apelanta, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

18. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP-2692/06 od 14. jula 2008. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1366/07 (RMU «Breza» d.o.o. Breza) | Sudska praksa | Aktio