Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/07 («Vitaminka» A.D. Banja Luka)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1954/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1954/07, rješavajući apelaciju «Vitaminka» A.D. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Vitaminka» A.D. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-06-000 176 od 6. oktobra 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-857/03 od 30. juna 2005. godine i djelimične presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-447/99 od 22. oktobra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1.«Vitaminka» A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banja Luke, podnio je 26. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 176 od 6. oktobra 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-857/03 od 30. juna 2005. godine i djelimične presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
447/99 od 22. oktobra 2002. godine.
2. Osnovni sud je rješavajući u pravnoj stvari Milorada Ćalića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi naknade štete, donio djelimičnu presudu broj P-447/99 od 22. oktobra 2002. godine, potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojom je usvojio zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Izrekom navedene presude, apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete (duševnih bolova zbog umanjenja opšteživotne sposobnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i na ime naruženosti) isplati ukupan iznos od 28.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev odbijen. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu radi umanjenja radne sposobnosti, troškova liječenja i troškova postupka, ostavljen je za naknadno rješavanje, po pravosažnosti djelimične presude. Odgovornost apelanta za nastalu štetu sud je zasnovao na principu objektivne odgovornosti, jer je u postupku nesporno utvrđeno da je radnik apelanta upravljajući neprilagođenom brzinom teretnim vozilom u vlasništvu apelanta, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je jedno lice dobilo smrtonosne povrede a tužitelj teške tjelesne povrede. S obzirom da je nastala šteta u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem poslova apelanta, kako je dalje navedeno, zahtjev tužitelja za naknadu štete je osnovan. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije odbijen je, jer je radnik apelanta obavljajući poslove za apelanta prouzrokovao štetu za koju je apelant odgovoran po principu objektivne odgovornosti. Obrazlažući dalje presudu, sud je naveo da je provedeno medicinsko vještačenje i da je sud poklonio punu vjeru nalazu i mišljenju vještaka koji je sačinjen po pravilima struke i koji, uz ostale dokaze, objektivno pruža sve uslove za presuđenje.
3. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta, Okružni sud je donio presudu broj Gž-857/03 od 30. juna 2005. godine kojom je žalbe odbio i djelimičnu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da su bez osnova žalbene tvrdnje apelanta da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i donio presudu primjenom principa objektivne odgovornosti za nastalu štetu (čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je potvrđujući stav prvostepenog suda istakao da je apelant odgovoran i obavezan na punu naknadu štete čak i u situaciji da je postojala samo djelomična krivica radnika apelanta i to kao imaoca opasne stvari. Imalac opasne stvari, kako je dalje navedeno, se može osloboditi odgovornosti za nastalu štetu samo ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom trećeg lica (u konkretnom slučaju radnika apelanta) koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Apelant ni u žalbi nije tvrdio da se radi o ovakvoj radnji njegovog radnika u svojstvu vozača, već da je on svojim propustima i nesmotrenošću doprinio nastanku štete. Tužitelj je, kako je navedeno, ovlašten da cjelokupnu naknadu štete zahtijeva od apelanta kao jednog od solidarnih dužnika, a apelant može, ako smatra da je njegov radnik doprinio nastanku štete, u posebnoj parnici tražiti regres dijela isplaćene naknade štete.
4. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene prasude, donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 176 od 6. oktobra 2006. godine, kojom je reviziju odbio. Obrazlažući neosnovanost revizijskih navoda apelanta, Vrhovni sud je istakao da su oba nižestepena suda utvrdila da je za saobraćajunu nesreću odgovoran radnik apelanta a apelant je odgovoran kao vlasnik vozila kojim je upravljao njegov radnik tj. kao vlasnik opasne stravri. U konkretnom slučaju, apelant kao vlasnik automobila, osiguravajuća organizacija i vozač odgovatraju tužitelju (oštečćenom) za naknadu štete solidarno (član 414. stav 1 ZOO) a tužitelj ima pravo tražiti naknadu štete bilo od svih solidarnih dužnika, bilo samo od jednog kojeg izabere. Radnik apelanta, vozač koji je pruzrokovao štetu, u odnosu na apelanta nema nema položaj trećeg lica, pa je neosnovana tvrdnja da je u konkretnoj situaciji trebalo primijeniti član 177. stav 2. ZOO. Prilikom određivanja visine štete sudovi su imali u vidu utvrđene činjenice zasnovane na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke pri čemu su uzeli u obzir da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja imao 27 godina.
5. Apelant smatra da je presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštutu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da nije zanemarljiva činjenica što je apelant nakon nastanka štete privatiziran i ne može biti odgovoran samo iz jednog razloga a taj je što je vlasnik vozila. Radi navedenog, smatra da su pogrešno primijenjene odredbe relevantne odredbe ZOO. Povredu prava na imovinu nije obrazlagao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant se u suštini žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primijenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odlučujući o zahtjevu tužitelja u parničnom postupku protiv apelanta obrazložio na osnovu kojih relevantnih zakonskih odredbi je udovoljeno zahtjevu tužitelja odnosno zbog čega je apelant kao vlasnik i imalac opasne stvari, po principu objektivne odgovornosti, odgovoran za štetu i zbog čega je on u obavezi da novčani iznos na ime nematerijalne štete isplati tužitelju. Pored navedenog, Osnovni sud je jasno obrazložio iz kojih razloga prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan, a kako apelant ni u postupku po pravnim lijekovima nije dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom trećeg lica čije radnje on nije mogao predvidjeti, to se nije mogao ni osloboditi odgovornosti za nastalu štetu. Radnik apelanta, kako su sudovi jasno obrazložili, u odnosu na apelanta nema položaj trećeg lica.
10. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odlučujući u konkretnoj pravnoj stvari dali jasno, logično i precizno obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Pored toga, apelant u apelaciji ne navodi nikakve druge argumente u prilog svojoj tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje koji bi bili različiti od onih koje je istakao u žalbi i reviziji izjavljenim protiv prvostepene i drugostepene presude, koje su Okružni i Vrhovni sud razmotrili i o tome dali svoje zaključke. Ustavni sud zapaža da apelant, osim nezadovoljstva u pogledu odlučenja osporenih odluka, ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, pa imajući u vidu da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nago su njegovi navodi u suštini isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. Ustavni sud je ove navode ispitao u prethodnim stavovima i zaključio je da su očigledno (prima facie) neosnovani, stoga proizilazi da su i navodi apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović