Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1605/07 (A. B.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1605/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1605/07, rješavajući apelaciju Adema Brkana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Brkana podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-

07-000168 od 28. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Brkan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 4. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-07-000168 od 28. mart 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 003088 06 P od 27. decembra 2006. godine Denis Čadra (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime uništenih stvari isplati iznos od 2.680,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. januara 2006. godine kao dana podnošenja tužbe, te troškove postupka u iznosu od 1.622,80 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud iz provedenih dokaza imajući u vidu nesporne činjenice utvrdio da je apelant nakon što je ishodovao rješenje o uklanjanju spornog objekta od strane nadležnog općinskog organa uprave upoznat o istom putem supruge, obzirom da je tuženi znao da se u spornom stanu nalaze stvari vlasništvo apelanta. S obzirom da apelant nije dolazio da preuzme stvari iz spornog stambenog objekta tuženi je iste stvari iznio napolje na trotoar, a koje stvari su od strane komunalnog preduzeća odnesene na otpad. Navedenu činjenicu je priznao i sam tuženi ističući da predmetne stvari po njegovoj procjeni nisu bile vrijedne i da za propast istih on ne odgovara. O kojim stvarima je riječ sud je utvrdio uvidom u dostavljene fotografije, iskaz apelanta, te svjedoka Nedžada i Zibe Brkan. Istaknuto je da iskazima svjedoka Zarife Čadra i Antuna Vričića sud nije poklonio vjeru obzirom da su po mišljenju suda iskazi nevedenih svjedoka neargumentirani i u suprotnosti sa nespornim činjenicama.

4. Iz dostavljenih fotografija sud je utvrdio da se u stanu od stvari nalazio jedan kauč, jedna peć na čvrsto gorivo, jedna drvena komoda, jedan sudoper, a na navedenim fotografijama ne postoji datum fotografisanja pa sud nije mogao utvrditi tačan datum poduzetog rušenja objekta pa samim tim niti iznošenja stvari van stana na trotoar kao ni vremenski period od rušenja do fotografisanja predmetnih stvari. Uvidom u potvrdu o prijemu pošiljke upućenu na Muntu Brkan sud je utvrdio da je ista otpremljena ali datum otpreme na istoj nije naveden.

5. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Z.V. sud je utvrdio vrijednost stvari koje su od strane tuženog iznesene iz spornog stana.

6. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi koju je Kantonalni sud presudom broj 007-0-Gž-07-000168 od 28. marta 2007. godine uvažio i prvostepena presudu preinačio na način da se odbija tužbeni zahtjev apelanta kojim traži da mu tuženi naknadi štetu u iznosu od 2.680,00 KM uz zakonske zatezne kamate te troškove postupka. Apelant je obavezan naknaditi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 756,00 KM u roku od 30 dana.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu.

8. Kantonalni sud je naveo da iz prvostepenog spisa proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženi pismeno obavjestio apelanta o namjeri da poruši dio stambenog objekta u kojem su se nalazile stvari apelanta, te da ga je pozvao da iz objekta preuzme svoje stvari. Navedeni dopis tuženi je je predao preporučeno na poštu Mostar 1. jula 2004. godine (potvrda o prijemu pismena na poštu). Stoga je po mišljenju suda apelant koji također živi u Mostaru sasvim izvjesno imao saznanja o namjeri tuženog najdulje par dana po predaji navedenog pismena na poštu. Kantonalni sud je našao da apelant u toku postupka nije dokazao da je tek u osmom mjesecu 2004. godine saznao za namjeru tuženog da poruši sporni objekat jer na te okolnosti sudu nije ponudio nikakve dokaze, a ustvrdio je da je o namjeri tuženog bio obavješten pismeno. Istaknuto je da iz utvrđenih činjenica proizlazi jedini logičan i ispravan zaključak da apelant nije odmah reagirao na upozorenje tuženog već nakon izvjesnog vremena odnosno tek u osmom mjesecu 2004. godine kada je došao pred kuću tuženog i zatekao svoje stvari izbačene na ulicu. Međutim ni tada navedene stvari apelant nije nije preuzeo iako ga u tome niko nije sprečavao.

9. Navedenim ponašanjem po mišljenju Kantonalnog suda apelant je na osnovu člana 325. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pao u vjerovničko zakašnjenje jer je bez opravdanog razloga odbio da primi ispunjenje koje mu je tuženi nudio. Zbog toga je na osnovu člana

326. ZOO na apelanta prešao rizik propasti i oštećenja stvari.

10. Kantonalni sud je naveo da bi se utvrdila odgovornost za štetu potrebno je ne samo da neko lice štetu trpi već i da se ostvare druge pretpostavke (postojanje subjekta odgovornosti, štetne radnje, protupravnosti štetne radnje, uzročne veze između štetne radnje i štete) kao i posebne pretpostavke, krivnja štetnika odnosno opasnost stvari ili djelatnosti koje su bile uzrok šteti. Stoga kako su apelantove stvari propale nakon što je na njega prešao rizik propasti i oštećenja stvari jer je došao u zakašnjenje pošto je bez opravdanih razloga odbio da preuzme stvari koje mu je tuženi nudio to po mišljenju Kantonalnog suda tuženi nije odgovoran za štetu koju apelant zbog toga trpi. Na osnovu navedenog zaključeno je da na strani tuženog nisu ostvarene pretpostavke odgovornosti za štetu iz člana 154. ZOO, te da je pravilnom primjenom materijalnog prava po mišljenju Kantonalnog suda apelantov tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

11. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencijei pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je drugostepeni sud na pogrešan način tumačio dokaze u spisu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

15. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljno tumačenje dokaza od strane Kantonalnog suda. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

16. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

17. Apelant također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1605/07 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio