Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1628/07 (S. V., R. V. i R. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1628/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1628/07, rješavajući apelaciju Slavka Vujičića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Vujičića, Radovana Vujičića i Rade Vujičić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-616/05 od 12. marta 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu broj P-294/04 od 24. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Vujičić, Radovan Vujičić i Rada Vujičić (u daljnem tekstu: apelanti), koje zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjm tekstu: Okružni sud), broj Gž-616/05 od 12. marta 2007. godine 003-0-Gž-06-001300 od 13. februara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-294/04 od 24. februara 2005. godine. Apelant Slavko Vujičić je 3. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-294/04 od 24. februara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Gž-616/05 od 12. marta 2007. godine utvrđeno je da su apelanti smetali „Flor“ Čelinac-Preduzeće za proizvodnju roba i usluga, Čelinac-Babići, Živka Vujičića, Ljubana Vujičića i Dragana Vujičića (u daljnem tekstu: tužioci) u faktičkom posjedu parcele broj 2256 zavedene u pl. 312 KO Čelinac Gornji na način što su 3. novembra 2003. godine uzduž te parcele koja se koristi kao prilazni put i parcele tužilaca od 2-4 broj 2251/1 upisane u pl. 800 KO Čelinac Gornji započeli postavljanje trajne ograde tako da su dana 7. novembra 2003. godine postavili u zemlju 17 armirano betonskih stubova dimenzija 12 x 12 x 160 cm kako je to prikazano na skici lica mjesta vještaka geodezije Milorada Borenovića od 12. novembra 2004. godine. Apelanti su obavezani da odmah uspostave ranije stanje tako što će potpuno ukloniti postavljene armirano betonske stubove, zaravnati teren na mjestima na kojima su oni postavljeni, te se ubuduće kloniti ovakvog i sličnog smetanja posjeda kao i nadoknaditi tužiocima troškovve parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Ukinuta je privremena mjera određena rješenjem Osnovnog suda broj P-
294/04 od 28. oktobra 2004. godine kojim je naloženo apelantima da odmah a najkasnije u roku od 48 sati prestanu sa daljim radnjama postavljanja betonskih stubova kao i ograđivanja posjeda koji smatraju svojim jer da za istim više ne postoji svrha. Apelanti su obavezani da da tužiocima isplate na ime troškova postupka iznos od 1.525 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je nesporno da su apelanti u novembru 2003. godine započeli postavljanje betonskih stubova-ograde i njeno ograđivanje žicom na prilaznom putu koji su zajedno koristili sa tužiocima u periodu od 1983. godine pa sve do dana postavljanja stubova. Istaknuto je da je nesporan čin smetanja posjeda sud utvrdio na osnovu neposrednog uvida na licu mjesta 12. novembra 2004. godine putem vještaka geometra M.B. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno pitanje posljednjeg faktičkog posjeda predmetne nekretnine i pitanje izvršenog čina smetanja posjeda.
4. Na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su tužioci bili posljedni mirni posjednici prilaznog puta k.č. 2256 upisan u PL broj 312 KO Čelinac Gornji u dužini oko 96 m i širine oko 3,64 m. Navedeno je sud utvrdio cijeneći izjave saslušanih parničnih stranaka i svjedoka koji su izjavili da su parnične stranke prilazni put koristile zajedno u cijeloj njegovoj dužini i širini. Iz iskaza tužioca koji su izjavili da su put koristili od 1983. godine pa sve do dana smetanja isti su saglasni da je put uspostavio njihov umrli otac od te godine sa bratom Slavkom Vujičić koji su od tada počeli da koriste predmetni put tako da su odredili po sredini parcele, koju su tada podjelili po pola odnosno oni su se usaglasili i da put bude postavljen na krajevima njihovih podjeljenih parcela, a praktično je išao sredinom podjeljene parcele i koji se protezao do njihovih objekata i kuća. Predmetni prilazni put je većim dijelom asfaltiran prije 4 do 5 godina.
5. Na osnovu provedenih dokaza tj. priložene pismene dokumentacije, provedenog uviđaja na licu mjesta, uvida u fotografije izjava tužilaca i apelanata sud je utvrdio činjenicu da su tužioci bili u posjedu prava korištenja prilaznog puta na kojem su postavljeni betonski stubovi a koji su sada trenutno polomljeni i srušeni. Istaknuto je da se sud nije upuštao u utvrđivanje njihovog prava na posjed, a što je možda predmetom nekog drugog postupka budući da se apelant Slavko Vujičić vodi kao suvlasnik predmetne parcele broj 2256 prema dokumantaciji iz spisa.
6. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prijedlog tužilaca da drugostepeni sud održi raspravu neprihvatljiv iz razloga jer je odredbom člana 236. Zakona o parničnom postupku izričito propisano da će se u postupku po žalbi protiv rješenja shodno primjenjivati odredbe koje važe za žalbu protiv presude osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. Istaknuto je da nije predviđen izuzetak i pored specifičnosti postupka smetanja posjeda.
7. Nadalje je drugostepeni sud naveo da je prvostepeni sud na osnovu izjava saslušanih svjedoka R.V. i S.S., te izjava saslušanih stranaka nesumljivo utvrdio da su tužioci bili u posjedu i koristili predmetni prilazni put čitavom dužinom i širinom, te da su postavljenjem stubova onemogućeni da koriste postojeći služni put. Istaknuto je da je istina da su apelanti započeli postavljanje i ukopavanje betonskih stubova ali su stubovi postavljani kao držači žice kojom bi se ogradile nekretnine apelanata pa i služni put i onemogućilo njihovo korišćenje. Također je navedeno da je nesporno da apelanti Radovan Vujičić i Rada Vujičić nisu sa prvotuženim ukopavali stubove ali su to činila njihova djeca uz njihovu saglasnost, a oni su tražili i po selu nudili pojedine ljude da preuzmu obavljanje tih poslova. Iz izjave svjedoka R.V. evidentno je da im je te ponude odbio S.G. koji je njemu to lično priznao, te neki čovjek iz Tešnja zv. „Cigo“. Također je utvrđeno da je među strankama nesporan momemnat postavljanja stubova na prilaznom putu koji je jasno vidljiv na priloženim fotografijama, ali kako to izjavljuje svjedok S.V. nakon postavljanja stubova tužioci nisu mogli koristiti postojeći služni prilazni put u čemu se i ogleda smetanje tužilaca.
8. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza. Po mišljenju apelanata iz sadržaja izreke rješenja suda i sadržaja tužbenog zahtjeva ne proizilazi da je posjed služnosti puta smetan odnosno ne proizilazi na koji način je smetan i kakav učinak ima činjenica što su apelanti započeli postavljati trajnu ogradu. Smatraju da postavljanje betonskih stubova samo za sebi nije niti može biti smetanje posjeda posebno zbog toga što su navedeni stubovi postavljeni na samu međnu liniju nekretnina parničnih stranaka. Apelanti smatraju da predmetni stubovi ne predstavljaju smetnju jer i nakon njihovog postavljanja tužioci mogu koristiti put na isti način i u istom obimu kao i prije postavljanja tih stubova. Navode da kada se savjesno i brižljivo analizira dokazna građa može se zaključiti da tužilac nije dokazao čin smetanja posjeda bez obzira na činjenicu postavljanja betonskih stubova. Također smatraju da je drugostepena odluka paušalna u odnosu na žalbene navode. Po njihovom mišljenju drugostepeni sud je neodržavanjem rasprave uskratio apelantima preispitivanje prvostepenu odluke.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-
612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
12. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji nisu ponudili argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu zakona.
13. U odnosu na navode apelanta da drugostepeni sud nije održao raspravu Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud također naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). U konkretnom slučaju odlučujući po prijedlogu apelanata da se održi rasprava drugostepeni sud se pozvao na odredbu člana 236. Zakona o parničnom postupku kojom je isključeno održavanje rasprave pred drugostepenom sudom. Međutim, Ustavni sud nalazi da su apelanti u predmetnom postupku imali pravo na javnu raspravu pred prvostepenim sudom kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice. Prema tome imajući u vidu činjenicu da je apelantima bila omogućena javna rasprava pred prvostepenim sudom, a da se drugostepeni sud rješavajući po žalbama bavio pitanjem primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu.
14. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović