Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1748/07 (B. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Konverzija i denominacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1748/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1748/07, rješavajući apelaciju Branka Simovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Simovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-
07-000 526 od 3. maja 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 I 018000 00 I od 5. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Simović (u daljnem tekstu: apelant), podnio je 11. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 526 od 3. maja 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 I 018000 00 I od 5. decembra 2006. godine. Apelant je 30. juna 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja protiv „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo filijala Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 55.627,67 Yu. dinara, te troškova parničnog postupka u iznosu od 4.925,97 Yu. dinara na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1493/89 od 29. januara 1990. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-327/99 od 27. januara 2000. godine.
3. Općinski sud je rješenjem broj I-351/00 od 12. oktobra 2000. godine dozvolio predloženo izvršenje. Protiv navedenog rješenja izvršenik je podnio prigovor koji je Općinski sud rješenjem broj I-351/00 od 15. jula 2005. godine djelimično usvojio i obavezao izvršenika da apelantu isplati denominirani iznos od 60.193,64 Yu. dinara, utvrđen po vještaku finansijske struke sa obračunatim kamatama do dana vještačenja na ukupan iznos od 0,02 KM.
4. Protiv rješenja Općinskog suda I-351/00 od 15. jula 2005. godine apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem broj Gž-1341/05 od 19. januara 2006. godine usvojio prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Svoju odluku Kantonalni sud je zasnovao isključivo na razlogu što prvostepeni sud apelantu nikada nije dostavio dopunski nalaz vještaka finansijske struke od 30. juna 2001. godine čime je apelantu onemogućeno da raspravlja pred sudom.
5. Općinski sud je rješenjem broj 07 58 I 018000 00 I od 5. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000526 od 3. maja 2007. godine, usvojio djelimično prigovor izvršenika tako da se denominirana vrijednost iznosa glavnog duga i troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 60.193,64 Yu dinara utvrđuje na iznos od 0,01 KM. Dosljedno navedenom utvrđenju naloženo je izvršeniku da apelantu isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. januara 1990. godine pa do 18. septembra 1991. godine te od 24. novembra 1995. godine pa do isplate, te mu naknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 95,00 KM.
6. U obraloženju prvostepenog rješenja se navodi da je presudom Osnovnog suda, broj P-
1493/89 od 29. januara 1990. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalog suda broj Gž-327/99 od 27. januara 1999. godine, izvršenik koji je tada bio u ulozi tuženog obavezan da apelantu kao tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 55.827,67 Yu dinara sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. Istom presudom izvršenik je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.935,97 Yu dinara.
7. Nadalje je navedeno da je rješenjem o izvršenju broj I-351/00 od 12. oktobra 2000. godine sud utvrdio da je apelantu dozvoljeno izvršenje presude Osnovnog suda broj P-1493/89 od 29. januara 1990. godine i to tako što je apelantu umjesto glavnog duga u iznosu od 55.627,67 Yu. dinara kako je navedeno u izvršnoj ispravi odnosno denominirane vrijednosti tog iznosa dozvoljeno izvršenje u iznosu od 7.975,00 KM, a za iznos troškova parničnog postupka od 4.925,97 Yu. dinara, kako stoji u presudi, dozvoljen mu je iznos od 703,00 KM.
8. Istaknuto je da je sam apelant opredjeljujući visinu postavljenog izvršnog zahtjeva predhodno sam izvršio nepravilnu i nezakonitu pretvorbu Yu. dinara iz citirane sudske presude u konvertibilnu marku. Navedeno je da se obaveza dužnika na novčano davanje koje glasi u Yu. dinarima, kao valuti koja je prestala biti važeća, morala uz primjenu važećih zakonskih propisa i u skladu sa načelom monetarnog nominalizma iz člana 349. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predhodno konvertirati u konvertibilne marke kao važeću valutu, a ne prostom pretvorbom Yu. dinara u tadašnju vrijednost njemačkih maraka pa potom u konvertibilne marke u omjeru 1:1 što je apelant učinio, a što je suprotno prinudnim zakonskim propisima.
9. Općinski sud je naveo da se pretvorba Yu. dinara u konvertibilnu marku vrši prema pravilima o denominaciji utvrđenih u Odluci o sprovođenju Uredbe o novcu u RBiH (Sl. list RBiH broj 13/92), Uredbe sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti BH dinara (Sl. list RBiH broj 16/94) kao i prema Zakonu o Centralnoj banci BiH (Sl. list BIH broj 12/97) gdje su precizirana pravila konverzije Yu. dinara u konvertibilnu marku. S obzirom da je presuda Osnovnog suda broj P-1493/89 od 29. januara 19990. godine donesena nakon stupanja na snagu Zakona o vrijednosnim papirima (Službene novine SFRJ broj 83/89) kojim je utvrđeno da nova vrijednost jednog dinara (konvertibilnog dinara) u odnosu na postojeće novčanice i kovani novac vrijedi 10.000 postojećih dinara. Na osnosu odluke o srovođenju Uredbe o novcu u RBiH (Sl. list R BiH broj 13/02) izvršena je konverzija Yu. dinara u BH dinare (u daljnjem tekstu: BHD) i to u omjeru 10,00 Yu dinara=1,00 BHD tako da je iznos od 60.193,64 Yu. dinara nakon konverzije iznosio 6.019,364 BHD. Na osnovu uredbe sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti BH dinara (Sl. List R BiH broj 16/94) došlo je do denominacije BHD u omjeru 10.000,00 BHD=1,00 BHD nakon čega je iznos od 6.019,364 BHD denominiran na iznos od 0.6019364 BHD. Stupanjem na sangu Zakona o Centralnoj banci BiH (Sl. List BiH broj 12/97) 11. avgusta 1997. godine i uz primjenu relevantnih odredaba tog zakona izvršena je konverzija BHD u konvertibilne marke kao sada važeće sredstvo plaćanja u BiH u omjeru 100,00 BHD=1,00 KM nakon čega je iznos od 0,6019364 BHD utvrđen na iznos od 0,00060193 KM što predstavlja denominirani iznos od 60.193,64 Yu. dinara u sada važeću valutu.
10. Istaknuto je da je sud poklonio vjeru dopunskom nalazu vještaka od 30. juna 2006. godine navodeći da je nalaz zasnovan na materijalno-pravnim propisima imperativnog karaktera čija se primjena u postupku denominacije i konverzije obaveza koje glase u Yu. dinarima u sadašnju važeću valutu ne može ničim zaobići pa čak ni načelom ekvivaletnosti kako to zahtjeva apelant. Upravo iz navedenog razloga sud nije prihvatio prostu matematičku pretvorbu Yu. dinara u tadašnjiu vrijednost njemačkih maraka pa potom u konvertibilne marke u omjeru 1:1 što je učinio sam apelant, a što je protivno pomenutim prinudnim zakonskim propisima. Stoga sud nije prihvatio prijedlog apelanta da se u predmetnoj pravnoj stvari provede finansijsko vještačenje po drugom vještaku.
11. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je pravilno prvostepeni sud istakao da se u konkretnom slučaju radi o primjeni materijalnog prava pa kako su materijalno-pravni propisi imperativnog karaktera njihova se primjena u postupku denominacije i konverzije obaveze koje glase u Yu. dinarima u sadašnju važeću valutu ne može ničim zaobići pa čak ni načelom ekvivaletnosti kako to apelant u žalbi ponovo predlaže. Po mišljenju suda nije bilo razloga da nalaz vještaka finansijske struke sud ne prihvati kao stručan i objektivno dat, te ne utvrdi vrijednost novčane obaveze iz izvršne isprave prema nalazu vještaka u iznosu od 0,01 KM. Prema tome po mišljenju Kantonalnog suda potpuno su neosnovani prigovori žalbe da je sud trebao provesti finansijsko vještačenje po drugom vještaku finansijske struke.
12. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su redovni sudovi osporenim rješenjima oštetili apelantovu imovinu i zaštitili dužnika jer su njegovu obavezu sveli na 0,01 KM. Iz navedenog proizlazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također apelant smatra da su osporene odluke suprotne i članu 17. Evropske konvencije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio takve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U odnosu na navode apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud nalazi da novčani iznos koji je apelantu dosuđen na ime naknade štete pravosnažnom i izvršnom presudom Osnovnog suda broj P-1493/89 od 29. januara 1990. godine predstavlja imovinu apelanta. Nadalje Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama donesenim u postupku izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda broj P-
1493/89 od 29. januara 1990. godine došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Stoga Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.
19. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, u tom cilju, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5). U konkretnom slučaju odlučujući po prigovoru izvršenika odlukom sudova denominirana je vrijednost glavnog duga i troškova postupka iz presude Osnovnog suda broj P-1493/89 od 29. januara 1990. godine tako što je utvrđeno da je izvršenik u obavezi da apelantu na ime duga isplati iznos od 0.01. KM. Pri tome su se sudovi pozvali na relevantne odredbe materijalnog prava i načelo monetarnog nominalizma iz člana 349. ZOO, kao i dopunski nalaz vještaka finansijske struke. Dakle, za miješanje u apelantovo pravo na imovinu je postojala jasna zakonska osnova. Sudovi su za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim odnosno ne ukazuje proizvoljnu primjenu materijalnog zakona, a kao što je Ustavni sud našao i prilikom razmatranja apelantovih navoda u pogledu povrede njegovog prava na pravično suđenje..
20. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se relevantnim odredbama važećih zakonskih propisa, koji su primjenjeni u konkretnom slučaju, reguliše pitanje pretvorbe Yu. dinara u konvertibilnu marku kao važeću valutu. Nadalje, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići obzirom da je u predmetnom postupku bilo neophodno primjeniti važeće zakonske propise u pogledu denominacije i konverzije obaveza koje su glasile u Yu. dinarima u sadašnju važeću valutu jer se radi o propisima imperativnog karaktera.
21. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanta o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi navoda apelanta o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović