Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1794/07 (T.N.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1794/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1794/07, rješavajući apelaciju T.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T.N. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000532 od 22. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-3767/04 od 7. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T.N. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001570 od 30. oktobra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj Mal-
3767/04 od 25. marta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. T.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 15. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000532 od 22. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-3767/04 od 7. februara 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. novembra 2008. godine, te osporio rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001570 od 30. oktobra 2008. godine i rješenje Općinskog suda broj Mal-3767/04 od 25. marta 2008. godine. Također apelant je dopunio apelaciju 1. i 20. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal-3767/04 od 7. februara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-000532 od 22. maja 2007. godine, apelant je obavezan da SP „Tuzla stan“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) plati na ime neplaćene stanarine za korištenje stana u Tuzli u ulici Narodnog fronta broj 3 do 19. juna 2001. godine iznos od 231,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. jula 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 848,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporno da je tuženi bio privremeni korisnik stana u Tuzli u ulici Narodnog Fronta 1 stan broj 8 u periodu od 1994. godine do 19. juna 2001. godine, a što proizilazi iz materijalnih dokaza koje su punomoćnik tužitelja i apelant dostavili sudu i proveli iste kao dokaze pa sud navedenu činjenicu nije posebno ni dokazivao smatrajući istu nespornim.
4. Također je sud utvrdio da je nesporna i činjenica da je između apelanta i pravnog prednika tužitelja 3. avgusta 2001. godine zaključen sporazum o načinu i uslovima izmirenja utvrđenog iznosa duga na ime stanarine, te da je istim sporazumom zajednički konstatovano od strane apelanta i pravnog prednika tužitelja da dug apelanta na ime stanarine zaključno sa 19. junom 2001. godine iznosi 694,01 KM, kao i da se apelant navedenim sporazumom obavezao da će dug u iznosu od 463,00 KM platiti odmah pri zaključenju sporazuma, a da će preostali iznos duga od 231,01 KM platiti u dvije jednake mjesečne rate, te da apelant preostali dio duga u navedenom iznosu nije uplatio što i sam apelant nije osporavao tokom postupka navodeći da dug nije mogao platiti jer se u to vrijeme nalazio u rovu kao i da nije imao zaposlenje, penziju niti bilo kakva druga primanja.
5. Prigovor apelanta kojim je osporavao tužbeni zahtjev navodeći da je tužitelj od njega potražuje stanarinu za stan u ulici Narodnog Fronta broj 8 u kojem on nikada nije stanovao već je stanovao u stanu u ulici Narodnog Fronta broj 1, stan broj 8 sud je ocijenio paušalnim. Navedeno iz razloga jer iz provedenih dokaza proizlazi da je riječ o istom stanu jer je u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana od 19. januara 1995. godine adresa na kojoj se nalazi stan glasila Narodnog Fronta broj 1 pod brojem kućnog savjeta 335 koji broj kućnog savjeta je naveden u opomeni tužitelja od 15. juna 2004. godine. Pored navedenog utvrđeno je da iz zaključka o dozvoli izvršenja od 14. maja 2001. godine i rješenja od 14. maja 2005. godine proizlazi da je adresa predmetnog stana ranije glasila Paša Bunar broj 3 stan 3, te da je nekada predmetna zgrada bila numerisana pod brojem 3. Stoga je sud našao da je došlo do promjene adrese tj. broja zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan jer je opće poznata činjenica da je posljednjih godina u Tuzli vršena promjena adresa i brojeva. Također je navedeno da je u sporazumu o načinu i uslovima izmirenja utvrđenog iznosa duga na ime stanarine od 3. avgusta 2001. godine kao adresa stana označena ulica Narodnog fronta broj 3 stan broj 8, te da je taj sporazum apelant potpisao. Prema tome po mišljenju suda sama činjenica da je po istom izvršio i uplatu većeg dijela duga dovodi do zaključka da se radi o istom stanu jer je sud mišljenja da apelant ne bi zaključivao sporazum i po istom vršio uplatu duga za stan koji nije koristio niti se obraćao tužitelju u smislu ispravljanja naveden greške.
6. S obzirom da apelant tokom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva a imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje sud je obavezao apelanta da tužitelju naknadi iznos od 231,01 KM na ime dijela duga prema sporazumu od 3. avgusta 2001. godine i to na osnovu odredbe člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbe člana 38. Zakona o stambenim odnosima.
7. Navode apelanta da tužitelj ne može od njega tražiti nikakvu naknadu na ime stanarine jer je ugovor o korištenju stana zaključio sa SIZ-om stanovanja općina Tuzla, a sporazum od 3. avgusta 2001. godine sa JSP Tuzla, a ne sa SP „Tuzla stan“ doo Tuzla u smislu isticanja prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja sud je našao neosnovanim. Navedenio iz razloga jer iz rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj U/I-263/04 od 12. aprila 2004. godine proizlazi da je „Tuzla stan“ doo Tuzla pravni sljednik Javnog stambenog preduzeća Tuzla sa kojim je apelant i zaključio sporazum o načinu i uslovima izmirenja utvrđenog iznosa duga na ime stanarine pa je shodno tome tužitelj kao pravni sljednik JSP aktivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Sud je također našao da je neosnovan i apelantov prigovor zastare navodeći da se zastara ima cijeniti prema odredbi člana 375. ZOO koja odredba predviđa trogodišnji rok zastare za ovakvu vrstu potraživanja, a pored toga cijenjeći činjenicu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 21. jula 2004. godine, a sporazum o načinu i uslovima izmirenja utvrđenog iznosa duga na ime stanarine zaključen 3. avgusta 2001. godine kojim sporazumom je apelant izvršio priznanje duga u smislu odredbe člana 387. ZOO zbog čega proizlazi da nije došlo do nastupanja zastare u odnosu na tužiteljeva potraživanja.
8. Navode apelanta da je bio primoran na zaključenje sporazuma o načinu i uslovima izmirenja utvrđenog duga na ime stanarine jer na drugi način nije mogao dobiti PS obrazac koji mu je bio potreban za kupovinu stana sud smatra irelevantnim i paušalnim jer apelant tokom postupka na te okolnosti sudu nije dostavio niti proveo bilo kakav dokaz.
9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da imajući u vidu činjenično stanje u prvostepenoj presudi koje vezuje i drugostepeni sud, bez ovlaštenja da ga ispituje i i mijenja (član 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) Kantonalni sud smatra da je tuženi pravilnom primjenom materijalnog prava obavezan da tužitelju plati dosuđeni novčani iznos (član 17. stav 1. u vezi sa članom 124, 148. stav 1. i 262. stav 1. ZOO).
10. Istaknuto je da je apelant u žalbi ponovio prigovor zastarjelosti potraživanja, te da je navedeni prigovor prvostepeni sud raspravio i ocjenio da ne stoji jer je zaključenjem sporazuma od 3. avgusta 2001. godine došlo do prekida zastarjelosti kada zastarni rok od 3 godine ponovo počinje teći ispočetka (član 375. u vezi sa članom 387. ZOO) i do podnošenja tužbe sudu 21. jula 2004. godine nije istekao. Također je navedeno da ne stoji ni ponovljeni prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja kojeg je po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud pravilno raspravio i riješio. Istaknuto je da je označeni tužitelj pravni sljednik ugovarača sa kojim je apelant zaključio sporazum i kao takav je stupio u sva prava i obaveze svog predhodnika.
11. Rješenjem Općinskog suda, broj Mal-3767/04 od 25. marta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-08-001570 od 30. oktobra 2008. godine, žalba apelanta protiv presude Općinskog suda Mal-3767/04 od 7. februara 2006. godine je odbačena kao nedopuštena..
12. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je 6. jula 2007. godine od strane Kantonalnog suda Općinskom sudu dostavljena apelantova žalba protiv presude broj Mal-3767/04 od 7. februara 2006. godine. Utvrđeno je da je u predmetnoj pravnoj stvari donesena pravosnažna presuda tj. presuda koja se ne može pobijati žalbom u smislu člana 196. stav 1. ZPP, te je sud shodno članu 213. stav 3. ZPP apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu.
13. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant se žali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i prioizvoljnu primjenu materijalnog prava. Moli Ustavni sud da ga oslobodi od obaveze koja je utvrđena osporenim presudama zbog toga što nisu sagledane sve činjenice. Žali se da tužitelj naplaćuje stanarinu kada je on bio u rovu na prvoj vatrenoj liniji, te kada je deložiran ne svojom krivicom. Također navodi da je obavezan da plati stanarinu za stan u kome nije stanovao, a da se navedeno vidi kada se uporedi rješenje o dodjeli stana i presude.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje u odnosu na osporene presude odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primjenjeno materijalno pravo od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
18. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na apelantove navode kojim osporava rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-
08-001570 od 30. oktobra 2008. godine i rješenje Općinskog suda broj Mal-3767/04 od 25. marta 2008. Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava shodno kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje: «Da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza » (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, odluka od 17. jula 1989. godine, stav 41; kao i X protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili „posljedica“ predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
20. Ustavni sud nalazi da apelant osporava rješenja kojim je u konačnom njegova žalba protiv presude Mal-3767/04 od 7. februara 2006. godine odbačena kao nedopuštena iz razloga jer je navedena presuda pravosnažna i ne može se pobijati žalbom. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku ispitivala samo procesna dopustivost apelantove žalbe, a nije se odlučivalo o njegovim građanskim pravima, niti mu je nametnuta kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesena osporena rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, zbog čega su navodi apelacije u ovom dijelu o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ratione materiae, inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović