Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1825/07 (J. Đ.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1825/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1825/07, rješavajući apelaciju Jelenka Đekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelenka Đekića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-
06-001664 od 27. aprila 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 073-0-I-06-000 347 od 2. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelenko Đekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Kisin advokat iz Banjaluke, podnio je 19. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-06-001664 od 27. aprila 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu, 073-0-I-06-00 347 od 2. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 073-0-I-06-000 347 od 2. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001664 od 27. aprila 2007. godine, obustavljen je postupak izvršenja na imovini AD „Hidrat“ Fabrika kreča Ukrina, Čelinac (u daljnjem tekstu: izvršenik) određen rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci, broj I-2975/03 od 16. maja 2003. godine i ukinute su sve predhodno sprovedene izvršne radnje.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj I-2975/03 od 16. maja 2003. godine, na prijedlog apelanta određeno izvršenje radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 4.872,00 KM.
4. Istaknuto je da Osnovni sud u Banjaluci rješenje o izvršenju nije dostavio izvršeniku tako da isto nije postalo pravosnažno, te je promjenom nadležnosti cio spis 7. aprila 2004. godine dostavljen Osnovnom sudu u Kotor Varošu na nadležnost. Navedeno je da je Osnovni sud u Banjaluci greškom ponovo donio rješenje o izvršenju broj I-407/04 od 29. jula 2004. godine i isto je dostavio izvršeniku i apelantu. Izvršenik je putem punomoćnika protiv navedenog rješenja podnio prigovor 9. avgusta 2004. godine. U prigovoru je naveo da je rješenje o izvršenju nezakonito jer je članom 29. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 59/03, u daljnjem tekstu: ZIP)) tačno propisano šta se smatra vjerodostojnom ispravom podobnom za izvršenje, te da faktura apelanta u smislu navedenog člana ZIP nije vjerodostojna isprava. Navedeno je da rješenje o izvršenju od 16. maja 2003. godine nije postalo pravosnažno u smislu člana 12. ZIP („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03 i 64/05).
5. Istaknuto je da je 1. avgusta 2003. godine stupio na snagu ZIP koji u članu 229. propisuje da će se postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu novog zakona okončati po odredbama novog zakona, a član 29. stav 2. propisuje „Vjerodostojna isprava je mjenica i ček sa protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća“.
6. Dalje je navedeno da je predmetno izvršenje određeno na osnovu fakture broj 13/01 od 31. decembra 2001. godine za izvršene usluge prevoza, te da je navedena faktura bila vjerodostojna isprava u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i donošenja rješenja o izvršenju. Međutim utvrđeno je da na osnovu odredaba novog ZIP navedena faktura nije vjerodostojna isprava.
7. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je prvostepeno rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava jer je odredbom 22. ZIP propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, kakav pravi karakter nema predmetni račun na osnovu kojeg je predloženo izvršenje. Također je utvrđeno da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka na koji se ukazuje žalbom kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Po mišljenju drugostepenog suda neosnovano apelant navodi u žalbi da izvršni sud nije mogao okončati izvršni postupak obustavljanjem postupka bez određivanja da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Navedeno iz razloga što je takav način postupanja u smislu odredbe člana 50. stav 4. ZIP predviđen u slučaju izjavljivanja prigovora protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu vjerodostojne isprave kakav pravni značaj nije imao račun broj 13/01 od 31. decembra 2001. godine u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju broj I-407/04 od 29. jula 2004. godine.
8. Drugostepeni sud je dao uputu prvostepenom sudu da posebnim rješenjem izvrši ispravku prvostepenog rješenja tako što će u izreci tog rješenja naznačiti da se obustavljanje izvršnog postupka i ukidanje provedenih izvršnih radnji odnosi i na rješenje istog suda broj I-407/04 od 29. jula 2004. godine protiv kojeg je izjavljen prigovor s obzirom da se saglasno odredbi člana 63. stav 1. ZIP izvršenje obustavlja po službenoj dužnosti ako je (između ostalog) na drugi način određeno da je izvršna isprava bez dejstva kakav je slučaj u predmetnoj pravnoj stvari sa računom broj 13/01 od 31. decembra 2001. godine, a iz obrazloženja proizlazi da se odluka o obustavljanju izvršnog postupka odnosi na oba rješenja.
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi pogrešno primjenili procesno pravo jer bez određivanja da će se prijedlog za izvršenje smatrati tužbom i da će sud u toku postupka postupati po odredbama Zakona o parničnom postupku u suštini je odbacio prijedlog za izvršenje i time kaznio apelanta kao tražioca izvršenja. Navedeno iz razloga jer je apelant prijedlog za izvršenje podnio u vrijeme važenja starog ZIP po kojem je faktura na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje bila vjerodostojna isprava. Dalje navodi da ukoliko njegov prijedlog nije sadržavao sve elemente koje treba da sadrži tužba sud je trebao pozvati apelanta da podnesak dopuni i nakon toga postupak nastavi po odredbama Zakona o parničnom postupku. Po njegovom mišljenju u konkretnom slučaju ne može se govoriti o započetom postupku već o postupku koji je okončan rješenjem kojim je usvojen prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja. Navodi da je tačno da ta rješenja nisu postala pravosnažna ali da apelant nije ničim doprinio da Osnovni sud u Banjaluci rješenje o izvršenju ne dostavi izvršeniku koji bi eventualno prigovorio rješenju o izvršenju, ali u vrijeme važenja strarog ZIP jer bi sud po prigovoru to rješenju ukinuo i predmet uputio na daljni pranični postupak. Također smatra da apelant ničim nije doprinio ni da Osnovni sud u Kotor Varošu to isto rješenje koje je donijeto u vrijeme važenja strarog ZIP dostavi izvršeniku već da ponovo po istom prijedlogu donese novo rješenje tako da je po istom prijedlogu sud dva puta donio isto rješenje.
10. Nadalje po mišljenju apelanta sudovi pogrešno primjenjuju i član 63. stav 1. i 7. ZIP jer se po odredbama člana 63 stav 1. ZIP postupak obustavlja po službenoj dužnosti, a iz prvostepenog rješenja se vidi da je isto donijeto u postupku rješavanja po prigovoru izvršenika. Navodi da su pomenutim članom jasno propisani razlozi zbog kojih će sud po službenoj dužnosti obustaviti postupak, te da se na konkretan slučaj ne može primjeniti ni jedan od navedenih razloga. Također navodi da rješenje o izvršenju u konkretnom slučaju postoji kao i prigovor izvršenika, a sudovi ne primjenjuju član 50. stav
3. ZIP, te prijedlog ne smatraju tužbom kao što to čine sudovi u FBiH čime je po mišljenju apelanta njemu onemogućen pristup sudu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način na koji je primjenjeno procesno pravo od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna. Naime u predmetnom postupku redovni sudovi su primjenili važeće odredbe ZIP o čemu su u svojim odlukama dali zadovoljavajuće razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi Ustavni sud upućuje i na svoju vlastitu praksu u predmetu broj AP 157/06 (odluka dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), koja je donesena povodom istog pravnog pitanja. Razlozi navedeni u tački 12. pomenute odluke se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, Ustavni sud je u vezi navoda apelanta o proizvoljnoj primjeni procesnog prava uzeo u obzir da je nakon donošenja rješenja o izvršenju stupio na snagu novi ZIP, prema kojem su fakture i finansijske kartice, koje su imale snagu vjerodostojne isprave prema ranijem ZIP i na temelju kojih je dozvoljeno predloženo izvršenje, izgubile snagu vjerodostojnih isprava na temelju kojih se može dozvoliti izvršenje, te je izvršni postupak trebalo obustaviti. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu arbitrarno primijenili materijalno pravo. Stoga je Ustavni sud u navedenom predmetu zaključio da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović