Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1845/07 (Z. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1845/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1845/07, rješavajući apelaciju Zvonka Komparija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Komparija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000552 od 8. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2222/04 od 17. avgusta 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-696/96 od 30. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonko Kompari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Halil Mušinović, advokat iz Vogošće, podnio je 22. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-06-000552 od 8 maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2222/04 od 17. avgusta 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-696/96 od 30. aprila 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-696/96 od 30. aprila 2004. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2222/04 od 17. avgusta 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Trifun Muk i Ranka Muk (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da apelantu solidarno isplate na ime naknade za korištenje trosobnog stana u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 38/1 u Sarajevu iznos od 14.000,00 KM i na ime naknade štete iznos od 4.239,00 KM, a što ukupno iznosi 18.239,00 KM sa kamatama i troškovima spora.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među parničnim strankma nije sporno da je presudom Općinskog suda broj P-711/00 od 22. oktobra 1970. godine usvojen otkaz ugovora o korištenju stana od 1955. godine u postupku apelanta kao vlasnika predmetnog stana i tužene Katice Matijašević. Navedenom presudom tužena je obavezana da apelantu preda u posjed predmetni stan slobodan od ljudi i stvari kada joj bude stavljen na raspolaganje nužni smještaj. Na prijedlog apelanta kao povjerioca rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-2630/90 od 26. oktobra 1990. godine sud je odredio predloženo izvršenje i naložio Katici Matijašević da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan nakon što se preseli u nužni smještaj, podstanarsku sobu, na istom spratu, površine 15 m2 na vrijeme od 2 godine. Dalje je navedeno da nije sporno da je Katica Matijašević umrla 16. marta 1993. godine, a tuženi koji su živjeli s njom su nastavili koristiti predmetni stan. Istaknuto je da su tuženi deložirani iz predmetnog stana 20. februara 1996. godine, a apelant uveden u posjed stana.

4. Sud je utvrdio da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zakupnine obzirom da parnične stranke nisu zaključile ugovor o zakupu stana sa određenom cijenom zakupnine, a nakon prestanka svojstva nosioca stanarskog prava smrću Katice Matijašević 16. marta 1993. godine nisu doneseni pozitivni propisi kojima je određena visina zakupnine. Konstatovano je da je Vlada kantona donijela odluku o davanju saglasnosti Upravnom odboru Stambenog fonda grada Sarajeva na utvrđenu prosječnu stanarinu po 1m2 korisnog stambenog prostora u iznosu od 34,00 BHD ili 0,34 DEM koja odluka se primjenjivala počev od 1. jula 1997. godine. Međutim po mišljenju suda navedena se odluka ne može primjeniti na konkretnu situaciju obzirom da su se na sporni period održavale cijene od prije rata u državi BiH, koje su bile u dinarima. Nadalje je sud našao da apelant nije dokazao da je trpio štetu u vidu izgubljene dobiti jer nije dokazo da je mogao u navedenom periodu izdavati predmetni stan po ekonomskim cijenama tako da sud ne može sa sigurnošću utvrditi osporenu činjenicu, a to je da postoji utuženo potraživanje. Po mišljenju suda primjenjujući pravila o teretu dokazivanja na apelantu je bio teret dokaza činjenica koje čine stvarnu osnovu tužbe u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da stoga tužbeni zahtjev u dijelu naknade štete iz osnova izgubljene dobiti nije osnovan.

5. Navedeno je da ne bi bio osnovan ni zahtjev za nadonkadu obične štete obzirom da je nesporno da je Katica Matijašević koristila predmetni stan kao nosilac stanarskog prava do njene smrti ukupno 38 godina. Nadalje tuženi su koristili predmetni stan do 20. februara 1996. godine tako da su oštećenja u stanu mogla biti samo usljed dugogodišnjeg korištenja obzirom da se ista odnosi na oštećenja parketa, fleka na parketu, pokidane letvice, sijalična grla, ključeve i sl. Stoga je sud zaključio da navedena oštećenja ne izlaze iz okvira normalnog trošenja stvari usljed njihove dugogodišnje upotrebe, te da ne postoji odgovornost tuženih što bi bila predpostavka nastanku štete. Prema tome sud je našao da se nisu ispunili uslovi iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev dajući razloge koje je kao valjane prihvatio i drugostepeni sud. Drugostepeni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe na odluku o odbijanju zahtjeva na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u spornom periodu od po 400 KM mjesečno zbog nemogućnosti upotrebe odnosno izdavanja stana u zakup. Navedeni gubitak dobiti apelant je obrazložio jedino veličinom stana, lokacijom i potražnjom stambenog prostora u ratno vrijeme.

7. Po ocjeni Kantonalnog suda nastupanje takve štetne posljedice u imovini apelanta je sasvim neizvjesno. Istaknuto je da je ratni period u Sarajevu bio izuzetno težak pa je apelant očekivanje dobiti od izdavanja stana koji su tuženi koristili morao potkrijepiti dokazima da je dotično izdavanje bilo izvjesno i u kom periodu budući da na isto nije ukazivao redovan tok stvari niti okolnosti konkretnog slučaja. Stoga kako apelant u toku postupka nije dokazao da je u spornom periodu dok su tuženi koristili njegov stan imao mogućnost da isti izda drugom licu, te da je zbog toga gubitak u njegovoj imovini izvjestan po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da ne stoji osnov očekivanja takve dobiti. Na osnovu navedenog po mišljenju drugostepenog suda odluka prvostepoenog suda kojom odbija taj dio zahtjeva je pravilna i odgovara utvrđenom činjeničnom stanju. Također po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno člana 219, 154. i 189. stav 1. ZOO. Pri tome je Kantonalni sud istakao da na pravilnost sudske odluke ne utiče dokaz o izdavanju stana američkoj agenciji koji je priložen uz dopunu žalbe jer se ne odnosi na sporni period nego na period iz 2001. godine.

8. Također po mišljenju Kantonalnog suda neosnovani su i protivni provedenim dokazima navodi apelanta da su tuženi nesavjesnim korištenjem stana i namjerno prije iseljenja znatno oštetili stan i šupu koju su koristili uz stan. Navedeno je da se predmetni stan nalazi u zgradi starije gradnje koja je zahtijevala održavanje da bi se u istoj moglo živjeti, a prema podacima u spisu Katica Matijašević i tuženi su se kao korisnici tuđeg odnosno apelantovog stana odnosili prema istom sa pažnjom dobrog domaćina. Istaknuto je da ne samo da su stan redovno održavali kako su to svojim iskazima potvrdili saslušani svjedoci nego su i uvećali vrijednost stana zamjenom kazana u kupatilu bojlerom, zamjenom kada i cijevi. Po mišljenju suda tuženi ne samo da su stan redovno održavali već su i uvećali vrijednost stana zamjenom kazana u kupatilu bojlerom, zamjenom kada i cijevi. To što su tuženi prije i prilikom iseljenja određene stvari koje su bile vlasništvo njihove prednice i njihovo, skinuli ne može se pripisati šteti shodno članu 225. ZOO. Popucala prozorska stakla kao i nedostatak drvenih letvica u tavanskoj šupi jesu oštećenja tuđe stvari ali se ne mogu pripisati krivici tuženih jer su uzrokovana ratnim dejstvima i događajima. Prvostepeni sud je pravilno cijenio i nalaz vještaka građevinske struke i obračun radova koje je izlaskom na lice mjesta poslije iseljenja tuženih konstatovao vještak, a čijim bi se izvođenjem stan doveo u potpuno zadovoljavajuće stanje. Po nalaženju Kantonalnog suda tuženi kako je pravilno zaključio prvostepeni sud ne mogu odgovarati za pogoršanje stvari do koga dođe tokom njenog redovnog korištenja odnosno upotrebe, a oštećenja navedena u nalazu ne izlaze iz okvira normalnog korištenja stana kroz dugogodišnji period.

9. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000552 od 8. maja 2007. godine, odbio kao neosnovanu.

10. Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo da apelant nije dokazao da je stan mogao izdavati u zakup u utuženom periodu i po cijeni od 400 KM mjesečno niti je dokazao koliku su korist tuženi ostvarili zbog korištenja tuđe stvari, te da stoga nema osnova za primjenu odredbe člana 189. stav 1. niti člana 219. ZOO. Nadalje je utvrđeno da su sudovi pravilno postupili kada su primjenili član 126. ZPP kao relevantan propis za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari tj. kada činjenice za primjenu navedenih odredaba ZOO nisu dokazane pa stoga po mišljenju Vrhovnog suda i nema pogrešne primjene materijalnog prava što revizija pogrešno tvrdi.

11. Vrhovni sud je također utvrdio da nema pogrešne primjene materijalnog prava ni u dijelu odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za nakandu štete zbog oštećenja stana upravo iz razloga koje su sudovi u tom pravcu dali. Pravilno sudovi zaključuju da za oštećenja na stanu nisu odgovorni tuženi da je do istih došlo zbog redovne dugogodišnje upotrebe stvari-stana u periodu od 38 godina, a ne krivnjom tuženih, te stoga nema osnova za primjenu člana 154. ZOO.

12. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također navodi da mu je povrijeđeno „pravo na nacionalno porijeklo, ugroženost majorizacijom dvostrukih aršina i pravo nacionalnih manjina Italijana, Njemaca, Hrvata i dr.“. Apelant smatra da su redovni sudovi trebali udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na imovinu Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48).

16. U smislu navedenog Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant imao „legitimno očekivanje“ da će u smislu odredbi ZOO realizovati svoja potraživanja prema tuženim po osnovu naknade koristi i štete nastale upotrebom tuđe stvari, kao i naknade štete zbog oštećenja stana. Prema tome, Ustavni sud smatra da zahtjev apelanta u predmetnom postupku predstavlja imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osporenim odlukama je došlo do miješanja u apelantovo pravo i stoga Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa. Ustavni sud nalazi da je miješanje u apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom jer su sudovi za svoje odluke dali jasna i pecizna obrazloženja koja su zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog prava. Naime apelant u predmetnom postupku nije dokazao činjenice na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito.

17. Nadalje Ustavni sud smatra da se legitiman cilj za miješanje u konkretnom slučaju ogleda u osiguranju efikasnog funkcioniranje pravnog sistema na način da su stranke u postupku dužne dokazati činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve. Na kraju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da na njega nije stavljen pretjeran teret budući da je svaka stranka u postupku u obavezi da dokaže sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a u konkretnom slučaju apelant u predmetnom postupku nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U pogledu ostalih navoda apelanta na koje se poziva u apelaciji, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim što paušalno navodi da te povrede prava postoje nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju tih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju tih prava, očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1845/07 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio