Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1959/07 (J. N.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1959/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1959/07, rješavajući apelaciju Jasne Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasne Nikolić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Herecgovine, broj 070-0-Rev-06-000466 od 10. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1840/04 od 30. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-2122/03 od 1. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasna Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 30. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000466 od 10. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1840/04 od 30. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2122/03 od 1. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2122/03 od 1. oktobra 2004. godine „Drina-osiguranje“ AD Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da Slavku Nikoliću (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i apelantici kao drugotužiteljici na ime naknade štete isplati i to: prvotužitelju na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 2.600,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 1.500,00 KM odnosno ukupno 4.100,00 KM, apelantici na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 4.300,00 KM na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 3.600,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 KM odnosno ukupno 9.900,00 KM odnosno da prvotužitelju i apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 14.000,00 KM sa zateznom kamatom počev od 15. septembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.072,60 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
3. Sa viškom zahtjeva preko dosuđenog iznosa prvotužitelj i apelantica su odbijeni.
4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi iz priloženih materijalnih dokaza u spisu, a i tuženi tokom postupka nije osporavao da je za nastali štetni događaj odnosno saobraćajnu nezgodu koja se dogodila 15. maja 2003. godine u Tuzli u kojoj je došlo do povrijeđivanja prvotužitelja i apelantice isključivo odgovoran vozač „PMV“ koje je u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo osigurano od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima kod tuženog.
5. Na okolnost utvrđivanja visine naknade nematerijalne štete koju su prvotužitelj i apelantica pretrpjeli u navedenom štetnom događaju po prijedlogu punomoćnika prvotužitelja i apelantice proveden je dokaz vještačenjem po vještacima medicinske struke određene specijalnosti. Istaknuto je da sud nije posebno cijenio dostavljeni pismeni nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra kao ni usmeno izjašnjenje istog u dijelu u kojem se izjašnjavao o umanjenju opšte životne sposobnosti prvotužitelja, kao i u dijelu izjašnjenja navedenog vještaka koji se odnosi na utvrđivanje umanjenja opšte životne sposobnosti apelantice u procentu od 20% zbog psihičkog poremećaja koji se označava „trajne promjene ličnosti nakon traumatskog događaja“. Navedeno iz razloga što je na prijedlog punomoćnika prvotužitelja i apelantice shodno odredbi člana 148. stav 1. a u vezi sa članom 150. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) određen predmet i obim vještačenja. Zadatak navedenog vještaka je bio da se izjasni na intenzitet i dužinu pretrpljenog straha prvotužitelja i apelantice.
6. Također je navedeno da izjašnjenje o procentu umanjenja opšte životne aktivnosti kod apelantice nije bio zadatak vještaka neuropsihijatra po rješenju suda, te da je sud u tom dijelu cijenio samo dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka ortopeda koji se izjasnio da je kod apelantice, a zbog zadobijenih povreda okvalifikovanih kao teške tjelesne povrede došlo do umanjenja opšte životne sposobnosti u procentu od 10% .
7. Protiv prvostepene presude prvotužitelj i apelantica su se žalili na odbijajući dio drugog stava izreke prvostepene presude. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1840/04 od 30. januara 2006. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu (stav drugi izreke). U preostalom dijelu (stav prvi izreke) prvostepena presuda je ostala neizmjenjena. Odbijen je zahtjev prvotužitelja i apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka.
8. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da se o postojanju umanjenja opće životne aktivnosti za prvotužitelja i apelanticu izjasnio vještak ortoped čiji je zadatak po prijedlogu prvotužitelja i apelantice bio da se o tome isključivo izjasni. Stoga pozivanje vještaka neuropsihijatra u svom nalazu na postojanje fizičkih bolova kod prvotužitelja kao i umanjenje opšte životne aktivnosti u procentu od 5% zbog hronične kontakture mišića vrata i ograničenje pokretljivosti glave i vrata prema gore i nazad neprihvatljivo je ne samo zbog činjenice što mu to nije bio zadatak nego i zbog činjenice da on nije stručnjak za tu oblast pa iz tog razloga nije ni predložen od strane prvotužitelja i apelantice da utvrđuje postojanje umanjenja opće životne aktivnosti.
9. Kantonalni sud je našao da je neprihvatljivo rezonovanje žalbe da apelantica sve do dostavljanja nalaza neuropsihijatra o umanjenju opšte životne aktivnosti za apelanticu, u procentu za još 20% pored 10% koje je utvrdio vještak ortoped, za taj vid štete nije znala, te da se stoga radi o činjenicama i dokazima koje ona bez svoje krivice nije bila u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
10. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da prema medicinskoj dokumentaciji koju je u svom nalazu cijenio i vještak neuropsihijatar posebno nalaz dr. Kemala Sulejmanovića od 22. oktobra 2003. godine proizlazi da je taj ljekar konstatovao dijagnozu „reaktivno stanje“ i preporučio sredstva za smirenje. Stoga kako se štetni događaj desio 15. maja 2003. godine, tužba podnesena 15. septembra 2003. godine, a pripremno ročište održano 16. marta 2004. godine to po ocjeni drugostepenog suda navedeni vremenski period od događaja do pripremnog ročišta, uz postojanje nalaza pomenutog ljekara dr. Sulejmanovića, na koga se posebno poziva u svom nalazu od 20. juna 2004. godine i vještak neuropsihijatar, ukazuje da je apelantica već na pripremnom ročištu mogla predložiti da se o njenim eventualnoim psihičkim smetanjama i tegobama vezanim za predmetnu nezgodu izjasni vještak neuropsihijatar. Navedeno je po mišljenju Kantonalnog suda apelantica očigledno propustila učiniti.
11. Prema tome po mišljenju Kantonalnog suda bez osnova su navodi žalbe da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 102. stav 2. ZPP kada na glavnoj raspravi nije usvojio prijedlog prvotužitelja i apelantice da se izvedu dokazi na te okolnosti. Navedeno iz razloga što iz sadržine raspravnog zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 3. septembra 2004. godine proizlazi da prvotužitelj i apelantica nisu ni predložili izvođenje posebnih dokaza na okolnosti postojanja umanjenja njihove opće životne aktivnosti u vidu eventualnih psihičkih tegoba i smetnji koje su u uzročnoj vezi sa predmetnom nezgodom osim što su predložili da se izvedu dokazi koji su predloženi na pripremnom ročištu. Prema tome po mišljenju Kantonalnog suda pravilno je prilikom ocjene nalaza vještaka neuropsihijatra prvostepeni sud zaključio da je tom vještaku po prijedlogu prvotužitelja i apelantice decidno određen predmet i obim vještačenja tj. da se izjasni samo o intenzitetu i dužini pretrpljenog straha prvotužitelja i apelantice u kom dijelu je prvostepeni sud njegov nalaz pravilno prihvatio i cijenio.
12. Protiv drugostepene presude prvotužitelj i apelantica su izjavili reviziju. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000466 od 10. aprila 2007. godine reviziju apelantice odbio, a reviziju prvotužitelja odbacio.
13. U odnosu na apelanticu Vrhovni sud je cijenio da je drugostepena presuda pravilno i zakonito donesena. Po mišljenju Vrhovnog suda neosnovan je apelanticin revizioni prigovor da je kod dosuđenja nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti trebalo uzeti u obzir procenat umanjenja opće životne aktivnosti koji je utvrdio vještak neurtopshijatar iz razloga koje su pravilno cijenili nižestepeni sudovi a koje je revizioni sud prihvatio u cjelosti. Istaknuto je da je navedenom vještaku naloženo da se izjasni na okolnost pretrpljenog straha kod prvotužitelja i apelantice pa njegov nalaz i mišljenje u dijelu koji se odnosi na ocjenu umanjenja opće životne aktivnosti kod apelantice predstavlja prekoračenje ovlaštenja kod davanja nalaza i povredu odredbi člana 148. stav 1. i člana 150. ZPP. Dalje je navedeno da je tom vještaku po prijedlogu prvotužitelja i apelantice decidno određen predmet i obim vještačenja u smislu da se izjasni samo o intenzitetu i dužini pretrpljenog straha kod prvotužitelja i apelantice u kom dijelu je njegov nalaz sud prihvatio kao objektivan i stručan. Stoga po mišljenju Vrhovnog suda ne postoji povreda odredaba člana 102. stav 2, člana 227. stav 1. tačka 2) ZPP koje su mogle biti od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude (član 209. ZPP).
14. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je u suštini nezadovoljna činjenicom što redovni sudovi nisu prihvatili kao dokaz nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u pogledu umanjenja opće životne aktivnosti apelantice, a koji bi bio cijenjen u smislu odredbe člana 102. stav 2. ZPP.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica.
18. Ustavni sud zapaža da su navodi apelantice u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja, kao i način primjene procesnog prava od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u obrazloženjima osporenih odluka ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su u pogledu navoda apelantice u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
19. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelantica također, smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi apelantice o kršenju prava na imovinu odnose na način ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja, kao i način primjene procesnog prava od strane redovnih sudova, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u kojima je razmotrio apelanticine navode o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović