Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2177/07 (V. Ć. J.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zamjena nekretnina
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2177/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2177/07, rješavajući apelaciju Verice

Ćalić Jergović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Verice Ćalić Jergović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-

07-000 759 od 15. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka broj 071-0-P-06-000181 od 14. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Verica Ćalić Jergović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banja Luke, podnijela je 24. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-000 759 od 15. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 071-0-P-06-000 181 od 14. decembra 2006. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude Osnovnog suda, broj 071-0-P-06-000 181 od 14. decembra 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2177/07 od 13. septembra 2007. godine, kojom je odbio zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.

3. DP «Zavod za studije i projektovanje» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv apelantice i Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana.

4. Presudom Osnovnog suda, broj 071-0-P-06-000 181 od 14. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 759 od 15. maja 2007. godine, poništen je ugovor o korištenju stana broj 0303-986/92 od 2. septembra 1992. godine, koji je zaključen između apelantice i SIZ stanovanja Banja Luka-pravnog prednika drugotuženog, a kojim je apelantici dat na korištenje stan u Banja Luci, u ul. Franje Harazima broj 51 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) te je apelantici naloženo da predmetni stan preda u posjed tužitelju.

5. Prije svega sud je istakao da nema mjesta prigovoru nenadležnosti suda obzirom da je za odlučivanje o pravnoj valjanosti ugovora o korištenju stana nadležan redovni sud a u smislu člana

26. Zakona o sudovima RS («Službeni glasnik RS» br. 111/04, 109/05 i 37/06) i člana 27. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05). Osnovni sud je utvrdio da je među strankama nesporno da je predmetni stan koji se nalazi u Banja Luci a koji je inače bio u vlasništvu tužitelja, koji je bio i davalac stana na korištenje, bio predmet zamjene između nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu Abdulaha Subašića iz Banja Luke, inače radnika tužitelja i apelantice koja je za taj stan na korištenje Abdulahu Subašiću dala u zamjenu stan na kojem je ona bila nosilac stanarskog prava a koji se nalazio u Osijeku u ul. Vijenac Sutjeske, br. 11/4. Sud je utvrdio da je ugovor potpisan od strane nosilaca stanarskih prava i snabdjeven klauzulom saglasnosti izdatom od strane tužitelja a da ugovor nije snabdjeven klauzulom saglasnosti davaoca stana u Osijeku. Također sud je utvrdio da je tužitelj saglasnost za zamjenu dao Subašić Abdulahu 3. augusta 1992. godine dok je iz podneska od 28. augusta 1992. godine utvrdio da je tužitelj suglasnost za zamjenu stana povukao i o tome obavijestio drugotuženog.

6. Sud je naveo da je ugovor o zamjeni stanova zaključen 3. augusta 1992. godine, između nosilaca stanarskih prava Abdulaha Subašića i apelantice zaključen protivno odredbama člana 32. st. 3. i 5. Zakona o stambenim odnosima («Sl. list SR BiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Sl. glasnik RS», br. 19/93, 12/99 i 39/99, u daljnjem tekstu: ZOSO ), pa je samim tim ništav i ugovor o korištenju stana broj 0303-986/92 od 2. septembra 1992. godine zaključen između apelantice i pravnog prednika drugotuženog. Naime, sud istakao da je prema članu 32. stav 3. ZOSO za zamjenu stanova potrebna pismena suglasnost davalaca stanova na korištenje. Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje ne proizvodi pravno dejstvo. Sud je utvrdio da ne postoji ne samo pismeno data saglasnost za zamjenu stana davaoca stana na korištenje u Osijeku, već da takve klauzule nema ni na ugovoru. Tvrdnje apelantice da Abdulah Subašić nije imao pravnog interesa da apelantici vrati ugovor snabdjeven klauzulom date saglasnosti za zamjenu stana koji se nalazi u Osijeku a koja je data od strane davaoca stana na korištenje apelantici za taj stan, sud nije prihvatio. Sud je konstatovao da je drugotuženi, odnosno, njegov pravni prednik SIZ za stambene poslove Banja Luka, koji je dobio obavijest o povlačenju saglasnosti za zamjenu stana, morao znati da ugovor o zamjeni stanova nije pravno valjan i ne može proizvoditi pravno dejstvo pa je ipak zaključio sporni ugovor o korištenju stana sa apelanticom, dakle, postupio je nezakonito.

7. Sud je dalje naveo da je apelantica shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku bila dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, odnosno tvrdnju da je nosilac prava raspolaganja na stanu u Osijeku dao saglasnost za zamjenu stanova. Sud je istakao da se apelantica tokom postupka ponašala pasivno kao posmatrać jer je nakon prestanka rata morala obezbijediti materijalne ili druge posredne dokaze kako bi učinila istinitim svoje navode ili naknadno obezbijediti saglasnost. Nasuprot tome, istakao je sud, tužitelj koji je tvrdio da saglasnost za zamjenu stana od vlasnika i davaoca stana na korištenje u Osijeku ne postoji, to je i dokazao. Sud je dalje naveo da je tužitelj čim je saznao da nije obezbijeđena saglasnost učesnika u zamjeni stanarskih prava (vlasnika i davaoca stana na korištenje u Osijeku) opozvao i svoju saglasnost i o opozivu saglasnosti obavijestio apelanticu, pravnog prednika drugotuženog i Abdulaha Subašića, Sud je također istakao da je pravni prednik drugotužene sa apelanticom zaključio ugovor o korištenju stana, iako je već imao saznanje da nema niti jedne saglasnosti o zamjeni stanova. Sud je na kraju istakao da je odredbom člana 11. ZOSO propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan a da se zakonito useljenje u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog navedenim Zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Kako je sporni ugovor o zamjeni nekretnina zaključen protivno navedenim zakonskim odredbama, sud je zaključio da ni ugovor o korištenju stana ne može proizvoditi pravno dejstvo.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je nesporna činjenica da je apelantica sa pravnim prednikom drugotuženog zaključila predmetni ugovor o korištenju stana 1992. godine, te da je odredbama člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano, («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03), da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod da prvostepeni sud nije mogao poništiti ugovor o korištenju stana, navodeći da bez obzira na citirani zakonski propis, to nije smetnja da sud svojom odlukom, poništi sporni ugovor, ako postoje uslovi za poništenje takvog ugovora kao što je to u konkretnom slučaju. Sud je dalje naveo da zahtjev za poništenje ugovora spada u sudsku nadležnost, te da je neosnovan žalbeni navod apelantice da u konkretnom slučaju nije nadležan sud već Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, samo zato što se zahtjevi za povrat takvih stanova podnose Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica i što ovo Ministarstvo vrši nadovjeru ugovora o korištenju stanova. Sud je također naveo da se predmetnim tužbenim zahtjevom nije tražio povrat stana od strane ranijeg nosioca stanarskog prava, a niti nadovjera ugovora o korištenju stana zaključenog u periodu od 1. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, da bi se smatrao nenadležnim u predmetnom slučaju. Kako nije sporno da je predmetni ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu ugovora o zamjeni stanova koji nema saglasnost davalaca stanova na korištenje za predmetnu zamjenu, sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu takvog ugovora o zamjeni stanova nije održiv, zbog čega se mora poništiti. Sud je također istakao da pravilno žalba ukazuje da apelantica nije postala nosilac stanarskog prava na osnovu predmetnog ugovora o korištenju stana ali je isto tako tačno da nije mogla postati nosiocem stanarskog na osnovu ugovora o zamjeni stanova koji nema suglasnost davaoca stanova na korištenje. Sud je naveo da apelantica kao privremeni korisnik predmetnog stana nema pravo na obnovu ugovora, odnosno novi ugovor, jer ne ispunjava uvjete propisane odredbama člana 27. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, pa je irelevantna činjenica da raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, Abdulah Subašić nije tražio povrat predmetnog stana.

9. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da je na osnovu ugovora o zamjeni stanova od 3. augusta 1992. godine uselila u predmetni stan i zaključila ugovor o korištenju stana sa drugotuženim 2. septembra 1992. godine. Apelantica je dalje navela da je ugovor o korištenju stana, pošto je zaključen između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine, prestao da važi po sili zakona na osnovu člana 2. stav. 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine a ona se po samom zakonu smatra privremenim korisnikom Apelantica smatra da se predmetni stan nalazi pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica koji je isključivo nadležni da odlučuju o njenim pravima i obavezama kao privremenog korisnika stana. Istakla je da su redovni sudovi povrijedili njena prava na dom i imovinu jer nisu nadležni da odlučuju o poništenju ugovora o korištenju stana koji ne postoji i njenom iseljenju iz stana na koji način je dovedena u teško socijalno stanje nezbrinutosti i očaja.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: [...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. U vezi sa navodima apelantice da joj je povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja «dom» apelantice u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma».

14. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Također, Ustavni sud tumači član 8. Evropske konvencije tako da se radi o faktičkom stanju koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05)

15. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se predmetni stan smatrati domom apelantice, Ustavni sud zapaža da je apelantica nesporno na osnovu ugovora o zamjeni stana koji je zaključila 3. augusta 1992. godine sa Abdulahom Subašiće uselila u predmetni stan, nakon čega je sa drugotuženim zaključila ugovor o korištenju stana 2. septembra 1992. godine. Nesporno je i to da od momenta useljenja apelantica u predmetnom stanu živi kao u svom porodičnom domu te da je imala namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantičin «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.

16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li miješanje u apelantičin dom izvršeno «u skladu sa zakonom» odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenim odlukama redovnih sudova poništen ugovor o korištenju predmetnog stana koji je apelantica zaključila sa drugotuženim. Naime članom 11. Zakona o stambenim odnosima propisano je da: stanarsko pravo građani stiče danom zakonitog useljenja u stan a zakonito useljenje u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, koji je zaključen na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je ugovor o zamjeni stanova, koji je zaključila apelantica sa Abdulahom Subašićem 3. augusta 1992. godine a koji je bio pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana, zaključen protivno članu 32. ZOSO obzirom da ne sadrži pismenu suglasnost davaoca stana na korištenje (stav 3. navedenog člana ZOSO) pa kao takav ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo (stav 5. navedenog člana ZOSO). Kako je ugovor o zamjeni stanova zaključen protivno ZOSO to je i ugovor o korištenju predmetnog stana broj 0303-986/92 koji je zaključila apelantica 2. septembra 1992. godine sa drugotuženim, poništen.

17. Dakle miješanje u apelantičin dom je osnovano na zakonu jer je osnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog između apelantice i drugotuženog a budući da ugovor o zamjeni stanova koji je bio pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana nije zaključen u skladu sa odredbama člana 32. ZOSO i ne proizvodi pravno dejstvo jer nije imao suglasnost davaoca stana koji je predmet zamjene.

18. Ustavni sud podsjeća da je ZOSO donesen prije više od dvadeset godina, da se odredba člana 32. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 32. dovoljno jasne i precizne u smislu uslova koje je potrebno ispuniti da bi ugovor o zamjeni proizveo pravno dejstvo odnosno da bi se na osnovu njega u smislu člana 11. ZOSO mogao zaključiti ugovor o korištenju stana Stoga, Ustavni sud ne nalazi ni jedan razlog zbog kojeg bi Zakon o stambenim odnosima bio nepristupačan za apelanticu. Dalje, Ustavni sud smatra da navedene odredbe ZOSO ispunjavaju i uvjet «proporcionalnosti», jer s jedne strane regulišu način i pod kojim uslovima neko lice može steći stanarsko pravo kao i pod kojim uslovima lica koja žele izvršiti zamjenu stanova to mogu učiniti a s druge strane omogućava vlasnicima stanova da pred nadležnim sudovima pokrenu postupak poništenja ugovora o korištenju stana zaključenih na osnovu ugovora o zamjeni koji ne proizvode nikakvo pravno dejstvo i na taj način zaštite interese davaoca stana na korištenje, odnosno interesa šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana.

19. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani

20. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već iz navoda apelacije proizilazi da povredu ovog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelantice. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode apelantice da u konkretnom slučaju nije nadležan sud za odlučivanje, Ustavni sud primjećuje da su o navedenom prigovoru raspravljali redovni sudovi i u obrazloženju odluka istakli da zahtjev za poništenje ugovora spada u sudsku nadležnost u smislu člana 26. Zakona o redovnim sudovima i člana 27. Zakona o parničnom postupku. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2177/07 (V. Ć. J.) | Sudska praksa | Aktio