Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/07 (Đ. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2201/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2201/07, rješavajući apelaciju Đurana Davidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurana Davidovića podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0Ž-07-
000 012 od 14. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka broj 071-0-P-06-000-199 od 10. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đuran Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 27. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0Ž-07-000 012 od 14. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-
000-199 od 10. novembra 2006. godine.
2. Apelant je 26. januara 2006. godine, podnio tužbu protiv Univerziteta Banja Luka-Tehnološki fakultet (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u penziju. Apelant je u tužbi istakao da je bio u radnom odnosu kod tuženog do 31. oktobra 2005 godine kada mu je tuženi rješenjem od 27. oktobra 2005. godine, utvrdio prestanak radnog odnosa zbog odlaska u penziju. Istakao je da je blagovremeno izjavio prigovor koji je odbijen odlukom tuženog od 24. novembra 2005. godine. U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu apelant je predložio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog broj 02-1-837/05 od 27. oktobra 2005. godine o prestanku radnog odnosa sa danom 31.oktobar 2005. godine zbog odlaska u penziju i odluka tuženog broj 02-0-954/05 od 24. novembra 2005. godine kojim je odbijen njegov prigovor te da se naloži tuženom da ga vrati na radno mjesto-profesora na predmetu «konstrukcioni materijali i koroziona zaštita» u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant je također predložio da se tuženi obaveže na naknadu štete na ime izgubljene zarade-plaće za period od 1. novembra 2005. godine kao dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do dana presuđenja u mjesečnom iznosu od po 1.246,00 KM tj. u ukupnom iznosu od 8.722,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000-199 od 10. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0Ž-07-000 012 od 14. juna 2007. godine, tužbeni zahtjev apelanta je odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da se na konkretan pravni slučaj primjenjuje Zakon o univerzitetu («Službeni glasnik RS» broj 12/93) odnosno Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o univerzitetu («Službeni glasnik RS» broj 92/05) koje su bile na pravnoj snazi u vrijeme donošenja osporene odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, kao lex specialis a zatim Zakon o radu («Službeni glasnik RS», 38/00, 40/00, 47/02, 38703 i 66/03) koji se supsidijarno primjenjuje ako drugačije nije određeno i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS», broj 106/05). Odredbom člana 93. Zakona o Univerzitetu propisano je da nastavniku prestaje radni odnos na kraju školske godine u kojoj je navršio 68 godina života a članom 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Univerzitetu koje su stupile na pravnu snagu 26. oktobra 2005. godine utvrđeno je da nastavniku radni odnos prestaje na kraju školske godine u kojoj je navršio 65 godina života dok je u članu 23. propisano da su visokoškolske ustanove dužne da ove izmjene primjene u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu. Osnovni sud je dalje istakao da je odredbom člana 37. Pravilnika o radu tuženog od 11. maja 2005. godine utvrđeno da ugovor o radu prestaje na način propisan Zakonom o radu prema kojem radniku prestaje radni odnos kada se steknu uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu propisa o penzijsko invalidskom osiguranju. Osnovni sud je dalje naveo da je odredbom člana 75. stav 1. Zakona o PIO («Službeni glasnik RS 106/05-prečišćen tekst) utvrđeno da pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja, međutim na konkretan pravni slučaj se primjenjuje odredba člana 17 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o univerzitetu koja je bila na pravnoj snazi u momentu donošenja osporenog rješenja kao lex specialis.
5. Sud je istakao da je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant u 2004/2005 školskoj godini (školska godina počinje 1. oktobra) tj. na dan 1. oktobra 2004 godine imao preko 65 godina starosti a početkom 2005/2006 godine tj. 1. oktobra 2005. godine preko 66 godina starosti, odnosno u momentu donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa 27. oktobra 2005. godine imao je 66 godina 4 mjeseca i 2 dana. Kako se zakon ne primjenjuje retroaktivno već od dana stupanja na pravnu snagu tj od 26. oktobra 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da su se stekli zakonski uslovi za primjenu odredbe člana 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o univerzitetu kao lex specialis te rješenje tuženog od 27. oktobra 2005. godine o prestanku radnog odnosa apelantu sa danom 31. oktobar 2005. godine nije nezakonito jer su se stekli zakonski uslovi za penzionisanje i po tom osnovu uslovi za prestanak radnog odnosa. Na kraju je sud istakao da je odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade obzirom da je odbio kao neosnovan osnovni zahtjev od kojeg zavisi drugi dio tužbenog zahtjeva.
6. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o univerzitetu, kojim je predviđeno da nastavniku radni odnos prestaje na kraju školske godine u kojoj je navršio 65 godina života, stupio na snagu tek 26. oktobra 2005. godine tj nakon početka školske godine te kako nema retroaktivnog dejstva, odredbe ovog zakona se nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj. Početak i kraj školske godine precizno su određeni članom 23. Zakona o univerzitetu koji je 1. oktobra 2005. godine još uvijek bio na snazi. Kako je članom 94 Zakona o univerzitetu predviđeno da nastavniku prestaje radni odnos na kraju školske godine u kojoj je navršio 68 godina života, sud zaključuje da je apelant u trenutku početka školske godine imao 66 godina i 6 mjeseci starosti odnosno uslove da i dalje obavlja poslove nastavnika. Međutim, istakao je sud, iz Zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu od 16. novembra 2005. godine a koji je sačinio Republički inspektor rada Odjeljenje Banja Luka i koji je kao dokaz od strane tuženog predložen i izveden pred prvostepenim sudom, utvrđeno je da je apelant u trenutku kontrole imao ukupno 41 godinu i 16 dana penzijskog staža. Sud je dalje pojasnio da je članom 37. stav 1 Pravilnika o radu Tehnološkog fakulteta u Banja Luci predviđeno da ugovor o radu prestaje da važi na način propisan Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom a članom 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu koji se u smislu člana 3. primjenjuje na sporni odnos, predviđeno je da ugovor o radu po sili zakona prestaje da važi kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža. Kako je u trenutku donošenja odluke o prestanku radnog odnosa apelant imao 40 godina penzijskog staža, sud je zaključio da je apelantu po sili zakona, a ne iz razloga datih u prvostepenoj presudi, prestao radni odnos pa je prvostepenu presudu iz navedenih razloga potvrdio.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu misli savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i pravo da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog zakona. Apelant je istakao da 1. oktobra 2005. godine nije ispunjavao zakonske uslove za penziju te ističe da je u toku prvostepenog postupka ukazivao na ovo kao i na «javašluk i samovolju» koji su tada vladali na Tehnološkom fakultetu. Apelant je također naveo da drugostepeni sud u obrazloženju presude na grub način citira navode inspekcije i konstatuje da ispunjava uslove za penziju zbog godina staža. Ovakvu odluku drugostepenog suda apelant smatra nezakonitom i nerazumnom što dovodi do zaključka da sud nije ni pročitao žalbene navode. Apelant također smatra da presuda Okružnog suda ne navodi niti jedan argument iz žalbe te nema ni obrazloženja u tom pravcu. Apelant je na kraju istakao da je diskriminisan kao dugogodišnji univerzitetski nastavnik i da tortura nad njegovom ličnošću počinje kada je na Univerzitetskoj konferenciji predložio da se rektoru univerziteta Dragoljubu Mirjaniću, uskrati povjerenje. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i poništi osporene presude.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka, utvrdili da apelant nije dokazao da je nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. U vezi sa navodima apelanta da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode, i da presuda ne sadrži obrazloženje na žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta Okružni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanta i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Okružni sud je u obrazloženju odluke pojasnio da se na konkretan slučaj nisu mogle primijeniti odredbe Izmjena i dopuna Zakona o univerzitetu jer je isti stupio na pravnu snagu 26. oktobra 2005. godine tj nakon početka školske godine (1. oktobra 2005 godine), već Zakon o radu kojim je predviđeno da ugovor o radu po sili zakona prestaje da važi kad radnik napuni 40 godina penzijskog staža a apelant je u trenutku donošenja odluke o prestanku radnog odnosa imao 41 godinu i 16 dana penzijskog staža te mu je po sili zakona prestao radni odnos. Imajući u vidu navedeno. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se također žali da su osporenim presudama povrijeđeno njegova pravo da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, pravo na slobodu misli savjesti i vjere i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.b), g) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 9. i 14. Evropske konvencije. Apelant se paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović