Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2409/07 (M. J.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2409/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-2409/07, rješavajući apelaciju Miroslava Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Jovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj: 013-0-Gž-07-

000 335 od 5. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj P.48/95 od 22. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 20. augusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj: 013-0-Gž-07-000 335 od 5. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.48/95 od 22. februara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P.48/95 od 22. februara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 335 od 5. jula 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Stanko Petrović (u daljnjem tekstu: tuženi ) obaveže da mu na ime naknade štete zbog uništenog zasada kukuruza isplati iznos od 500,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da među strankama nije sporno da je apelant obrađivao parcelu na kojoj mu je pričinjena šteta, međutim sporno je da li su štetu počinile svinje tuženog kako to tvrdi apelant ili su štetu počinile divlje svinje. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je proveo predložene dokaze (saslušanje svjedoka i saslušanje apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka) te na osnovu provedenih dokaza zaključio da se ne može utvrditi da su svinje tuženog pričinile štetu na parceli apelanta i da je tuženi odgovoran za štetu. Sud je istakao da niti jedan od saslušanih svjedoka nije mogao pouzdano da se izjasni u prilog navoda apelanta da su svinje tuženog pričinile štetu na njegovoj parceli te je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da žalbenim navodima apelanta nije dovedena u pitanje pravilnost niti zakonitost pobijane presude. Naime, taj sud je istakao da apelant u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05) nije dokazao relevantne činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev tj. da je pretrpio štetu na svojim nekretninama i to uništenjem zasada kukuruza od strane svinja koje su vlasništvo tuženog niti je na odgovarajući način dokazao koliko je stvarno iznosila šteta. Sud je na kraju zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je zahtjev apelanta u ovoj pravnoj stvari neosnovan jer mu ne pripada pravo na naknadu štete od strane tuženog u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je ponudio sudu sva dokazna sredstva koja su neophodna za dokazivanje uzročne veze između štete koju je pretrpio i činjenice da su štetu počinile svinje tuženog. Apelant je naveo da je tuženi i ranije bio poznat kao držalac svinja koji zapušta nadzor nad njima. Apelant je također istakao da Okružni sud ne prihvata iskaz svjedoka Dušana Petrovića jer na mjestu štete ima pored domaćih i divljih svinja, te takav stav smatra improvizacijom u zaključivanju, te navodi da pored svih dokaza koji potvrđuju tužbu kao kraljica dokaza treba i priznanje tuženog. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, poništi osporene presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u parničnom postupku koji je okončan osporenim presudama pogrešno i proizvoljno ocijenili dokaze. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze i utvrdili činjenično stanje i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2409/07 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio