Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2197/07 (IMK «Kula» D.O.O. Gradačac)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Radni spor
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o radu · čl. 64
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2197/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2197/07, rješavajući apelaciju IMK «Kula» D.O.O. Gradačac na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija IMK «Kula» D.O.O. Gradačac podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001028 od 6. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-15/05-Rs od 11. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. IMK «Kula» D.O.O. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zoran Savić, podnio je, 30. jula 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-
0-Gž-06-001028 od 6. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-15/05-Rs od 11. maja 2006. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2197/07 od 13. septembra 2007. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Beširović Miladeta i dr. (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnijeli su 15. marta 2005. godine Općinskom sudu tužbu protiv apelanta, radi poništenja otkaza ugovora o radu, isplatu naknade plaće i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
4. Općinski sud je 4. maja 2005. godine dostavio apelantu tužbu na odgovor. Apelant je dostavio odgovor na tužbu 26. maja 2005. godine.
5. Pripremno ročište koje je zakazano za 23. februara 2006. godine održano je u prisutnosti punomoćnika stranaka i odloženo za 3. marta 2006. godine na zahtjev punomoćnika apelanta, radi pripreme odgovora na precizirani tužbeni zahtjev.
6. Nastavak pripremnog ročišta koje je zakazano za 3. mart 2006. godine održano je u prisutnosti punomoćnika stranaka.
7. Ročište za glavnu raspravu zakazano je i održano 3. aprila 2006. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka a nastavak glavne rasprave održan je u prisutnosti punomoćnika stranaka 5. i 7. aprila 2006 godine te 13. aprila 2006. godine kada je glavna rasprava i zaključena.
8. Općinski sud je presudom broj P-15/05-Rs od 11. maja 2006. godine u stavu I djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja Miladete Beširović i dr., poništio odluke o otkazu ugovora o radu br. 3756, 4205, 3997. i 979. od 31. januara 2005. godine i obavezao apelanta da tužiteljima uspostavi radni odnos na neodređeno vrijeme od 1. februara 2005. godine i da im isplati naknadu plaće u visini koju bi ostvarili da su radili za period od 1. februara 2005. godine, pa do dana uspostave radnog odnosa, te da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za periode pojedinačno navedene u stavu I dispozitiva, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenih zahtjeva koji se odnose na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje izvan dosuđenog tužitelji su odbijeni. U stavu II presude djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Zukić Mine i dr. pa su poništene odluke o otkazu ugovora o radu br. 2538, 3453, 2866, 1054, 3663, 2291, 1822, 307, 1514. i 3808. od 31. januara 2005. godine i obavezan je apelant da tužiteljima Zukić Mini i dr. uspostavi radni odnos na neodređeno vrijeme od 1. februara 2005. godine i isplati naknadu plaće u visini koju bi ostvarivali za vrijeme privremene spriječenosti za rad (bolovanje) počev od 1. februara 2005. godine, pa do dana uspostave radnog odnosa, te da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za periode pojedinačno navedene u stavu II dispozitiva, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenih zahtjeva koji se odnose na naknadu plaća i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, preko dosuđenog, tužitelji Zukić Mina i dr. su odbijeni. U stavu III presude djelomično su usvojeni tužbeni zahtjevi tužitelja Enese Ahmetašević i dr. pa je obavezan apelant da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za periode pojedinačno navedene u stavu III dispozitiva, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom djelu tužbeni zahtjev tužitelja Enese Ahmetašević i dr. koji se odnose na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, naknadi plaća i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje izvan dosuđenog je odbijen. U stavu IV dispozitiva odbijen je prijedlog tužitelja Beširović Miladete i dr. za donošenje privremene mjere o njihovom vraćanju na rad do okončanja postupka kao neosnovan. U stavu V obavezan je apelant da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 9.608,43 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
9. U obrazloženju presude sud je istakao da je u dokaznom postupku saslušao tužitelje te zakonskog zastupnika apelanta kao parnične stranke, saslušao svjedoke i izvršio uvid u materijalne dokaze koji su se nalazili u spisu te cijeneći provedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06 ) odlučio kao u izreci presude. Sud je istakao da nije sporno da su tužitelji imali zaključene ugovore o radu na neodređeno vrijeme i bili zaposlenici apelanta koji im je pojedinačnim odlukama od 31. januara 2005. godine, otkazao ugovor o radu. Sud je dalje istakao da je sporno da li su otkazi nezakoniti te je naveo da je čl. 64. do 67. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH, br. 43/99 i 32/00) regulisana posebna zaštita uposlenika privremeno ili trajno nesposobnih za rad. Članom 67. Zakona o radu pojasnio je sud, propisano je da poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost vijeća zaposlenika otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojeg postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti. Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika sindikat ima obavezu i ovlaštenja koja se odnose na vijeće zaposlenika u skladu sa zakonom (član 108. stav 2. Zakona o radu).
10. Uvidom u nalaze, ocjenu i mišljenje Federalnog zavoda za PIO-Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti, sud je utvrdio da su tužitelji u vrijeme kada je vršeno konsultovanje sa sindikatom i u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, imali smanjenu sposobnost te im je utvrđena invalidnost II kategorije zbog bolesti. Sud je također istakao da je poslodavac-apelant kroz provedeni postupak konsultiranja sa sindikatom zanemario odredbe člana 67. Zakona o radu kroz koji je zajamčena zaštita zaposlenika kod kojih postoji smanjena radna sposobnost a u koju kategoriju spadaju i tužitelji. Sud je zaključio da je apelant kao poslodavac tužiteljima kod kojih postoji smanjena radna sposobnost otkazao ugovor o radu bez prethodne saglasnosti sindikata te je poništio odluke o otkazu ugovora o radu kao nezakonite i obavezao apelanta da tužiteljima uspostavi radni odnos na neodređeno vrijeme od 1. februara 2005. godine tj. od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa. U odnosu na pravo tužitelja da od nadležnog suda traži da obaveže poslodavca na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u korist nadležnog Fonda PIO, sud se u obrazloženju odluke pozvao na odluku Ustavnog suda AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine. Sud je na kraju istakao da je cijenio i ostale provedene dokaze ali ih nije posebno obrazlagao jer nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda te odbio prijedlog punomoćnika apelanta da se saslušaju svjedoci J.M i A.K. jer je ocijenio da okolnosti na koje je predloženo saslušanje svjedoka nisu od važnosti za donošenje odluke u konkretnom slučaju
11. Tužitelji su na prvostepenu presudu izjavili žalbu 23. maja 2006. godine a apelant 24. maja 2006. godine.
12. Cio spis je dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi 28. juna 2006. godine.
13. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-06-001028 od 6. juna 2007. godine, žalbu tužiteljica Mande Jurić i Sabine Jukan kao i žalbu apelanta djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu stava I i III izreke, te u dosuđujućem dijelu stava V izreke i to tako što je obavezao apelanta da tužiteljici Mandi Jurić uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje počev od 15. decembra 1995. godine, umjesto od 15. decembra 1999. godine. Poništena je odluka apelanta broj 2319. od 31. januara 2005. godine, kojom je tužiteljici Sabini Jukan otkazan ugovor o radu i apelant je obavezan da tužiteljici uspostavi radni odnos na neodređeno vrijeme počev od 1. februara 2005. godine, isplati naknadu plaće u visini koju bi ostvarila za vrijeme privremene spriječenosti za rad (bolovanje) počev od 1. februara 2005. godine, pa do dana uspostave radnog odnosa, kao i da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, počev od 1. januara 1997. godine do 31. decembra 1999. godine i od 1. januara 2005. godine do 23. februara 2006. godine. Dosuđena naknada troškova se snižava sa 9.608,43 KM na 3389,80 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda se potvrđuje.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka A.K. i da je na taj način povrijeđen član 8 Zakona o parničnom postupku. Iskaz navedenog svjedoka je paušalan i protivrjećan pojasnio je sud, u dijelu koji se odnosi na tvrdnje apelanta da je predočio sindikatu da između 69 zaposlenika raspoređenih u radnu jedinicu broj 9 kojima je otkazan ugovor o radu ima i 14 zaposlenika sa smanjenom radnom sposobnošću zbog bolesti (invalidi II kategorije). Naime iskaz svjedoka nije u saglasnosti sa materijalnim dokazima koji je poslodavac-apelant dostavio a na okolnosti upoznavanja sindikata da je 14 zaposlenika bilo sa smanjenom sposobnošću u vrijeme otkazivanja ugovora o radu. Sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant kao poslodavac u vrijeme donošenja odluke o ukidanju radne jedinice broj 9 zbog ekonomskih razloga, nije predočio sindikatu da kod 14 tužitelja postoji smanjena radna sposobnost zbog bolesti (član 66. stav 1 Zakona o radu) iako iz materijalnih dokaza u spisu proizilazi da je o tome imao saznanje. Po ocijeni suda saglasnost sindikalne podružnice zaposlenika od 27. januara 2005. godine za otkaz ugovora o radu 69-torici zaposlenika iz ekonomskih razloga raspoređenim u radnu jedinicu broj 9 u smislu člana 98. i 99. Zakona o radu, ne može se poistovjetiti sa suglasnošću sindikata koja je predviđena u članu 67. Zakona o radu a koja suglasnost prethodi u slučaju kada poslodavac otkazuje ugovor o radu zaposlenicima kod kojih postoji smanjena radna sposobnost kakav je konkretan slučaj u odnosu na 14 zaposlenika pobliže navednih u stavu I i II izreke prvostepene presude. Sud je također smatrao pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant u obavezi da tužiteljima izvrši uplatu doprinosa za dosuđeni period shodno pravnom stanovištu izraženom u odluci Ustavnog suda broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine.
15. Apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o radu. Apelant smatra da su redovni sudovi stali na stranu tužitelja i zaključili da je bio u obavezi zatražiti pismenu saglasnost sindikata da se jednom dijelu zaposlenika koji imaju smanjenu radnu sposobnost otkažu ugovori o radu a što nije propisano Zakonom o radu. Također apelant smatra da su sudovi proizvoljno ocijenili provedeni dokaz saslušanja svjedoka A. K, koji je u svom iskazu naveo da je sindikat dao saglasnost da se svim zaposlenicima iz radne jedinice 9 otkažu ugovori o radu, uključujući i zaposlenike koji su imali smanjenu radnu sposobnost. pa mu je na taj način onemogućeno pravo na jednak pristup sudu. Apelant ističe da je postupak pred sudom trajao više od 30 mjeseci a da se radi o radnom sporu koji je hitan, te smatra da se postupak mogao okončati za 12 mjeseci.
16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da navode apelacije smatra neosnovanim i u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude te predlaže da se apelacija odbije.
17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelanta neosnovani, da presudom nije povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine kao ni Evropska konvencija te predlaže da se apelacija odbije.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
21. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je parnični postupak trajao više od 30 mjeseci a mogao se okončati za 12 mjeseci. Razmatrajući ove navode apelacije Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Općinskog suda broj P-15/05-Rs od u kojem su tužitelji podnijeli tužbu protiv apelanta, radi poništenja otkaza ugovora o radu, isplatu naknade plaće i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
22. Postupak pred Općinskim sudom je trajao od 15 marta 2005. godine do 11. maja 2006. godine, kada je donesena prvostepena presuda. Ustavni sud zapaža da je postupak koji su pokrenuli tužitelji zbog oprečnih stavova stranaka u pogledu činjenica i pravnih pitanja, velikog broja tužitelja koje je trebalo saslušati u svojstvu parničnih stranaka te obimne dokumentacije u koju je trebalo izvršiti uvid, bio relativno složen. Iako se postupak iz radnih odnosa po zakonu smatra hitnim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju trajanje postupka od jedne godine i dva mjeseca pred Općinskim sudom nije bilo izvan razumnog roka. Naime, jedini period neaktivnosti suda bio je u periodu od 4. maja 2005 godine do 23. februara 2006. godine, međutim nakon tog perioda Općinski sud je radio vrlo intenzivno na predmetu i u narednom periodu proveo dva pripremna ročišta i ročište za glavnu raspravu (3, 5, 7 i 13 aprila 2006 godine) i donio presudu 11. maja 2006. godine. Također, što se tiče postupka pred Kantonalnim sudom koji je žalbu apelanta i tužitelja rješavao nešto manje od jedne godine, Ustavni sud ne nalazi da dužina istog prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Iako apelant svojim ponašanjem nije doprinjeo dužini predmetnog postupka, prilikom ocjene da li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo a imajući u vidu naprijed navedeno, kao i trajanje postupka kao cjeline, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Apelant je također nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima u kojem su tužitelji tražili poništenje otkaza ugovora o radu, isplatu naknade plaće i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Apelant u suštini smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u parničnom postupku koji je okončan osporenim presudama pogrešno i proizvoljno ocijenili dokaze te mu na taj način onemogućili jednak pristup sudu i što su proizvoljno primjeni odredaba materijalnog i procesnog zakona. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
24. Ustavni sud zapaža da su sudovi nakon provedenog postupka utvrdili da su tužiteljima nezakonito otkazani ugovori o radu jer apelant kao poslodavac nije predočio sindikatu da kod 14 tužitelja postoji smanjena radna sposobnost zbog bolesti (invalidi II kategorije) u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev usvojen.
25. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza kao i da je zbog pogrešne ocjene dokaza «onemogućen na jednak pristup sudu», Ustavni sud ukazuje da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A, broj 166). Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
26. U vezi sa navedenim standardima pravičnog suđenja i navoda apelanta da su sudovi pogrešno ocijenili dokaze, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
27. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani tužitelji, zakonski zastupnik apelanta, svjedoci te su analizirani i cijenjeni i materijalni dokazi a apelant je imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnoj raspravi a apelant je imao priliku suprotstaviti se sa svojim navodima i argumentima drugoj strani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimićno osnovan. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud smatra da i u vezi sa ostalim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su i ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
29. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović