Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1383/07 (M. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1383/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1383/07, rješavajući apelaciju Mirka Mišetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Mišetića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000279 od 2. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj Gž.300/05 od 14. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda Ljubuški broj P.305/01 od 7. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Mišetić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Davor Martinović, advokat iz Mostara, podnio je 10. maja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000279 od 2. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.300/05 od 14. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda Ljubuški (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.305/01 od 7. juna 2005. godine Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tuženima otuđenje ili opterećenje zajedničke imovine, daljnji rad na benzinskoj pumpi u Priboju Donjem i na punilištu butan propan plina i naložio da se istom privremenom mjerom zapečate benzinska pumpa, punilište plina i kancelarijski prostori do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u ovom predmetu.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1383/07 od 5. juna 2007. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj P-305/01 od 7. juna 2005. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž.300/05 od 14. oktobra 2005. godine, u stavu I izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor o ortakluku o zajedničkom ulaganju u izgradnji i komercijalnoj eksploataciji benzinske stanice (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključen 23. juna 1996. godine između apelanta i Marijana Gavrana (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Nikole Gavrana (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Ane Gavran (u daljnjem tekstu: trećetužena) kojim je apelant stekao 50% udjela u «NG Commerce» export-import Ljubuški (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi), raskinut.
4. U stavu II izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi od I-III solidarno isplate na ime dobiti za period od 1994. godine do 1999. godine iznos od 43.377,60 KM sa zateznom kamatom od 31. decembra 1999. godine, pa do isplate.
5. U stavu III izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se u skladu sa utvrđenjem iz stava I izreke izvrši dioba zajedničke imovine ortakluka pobliže nabrojane u stavu III izreke presude, fizičkom diobom gdje je to moguće a tamo gdje nije putem civilne diobe i to tako da apelantu pripadne 80% vrijednosti imovine a preostali dio da pripadne tuženim.
6. U stavu IV izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je vlasnik sa 80% benzinske crpke u Priboju Donjem izgrađene na k.č. 147. i 149. K.O. Priboj Donji i da su tuženi dužni izdati potrebne isprave na temelju kojih će se apelant kod nadležnog suda upisati kao vlasnik. Apelant je obavezan da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 27.160,10 KM sa zateznom kamatom počevši od 13. maja 2005. godine pa do isplate.
7. Cijeneći imperativne norme Zakona o preduzećima («Službene novine Federacije BiH», 2/95, 2/96, 8/96 i 14/97) i Ugovor od 23. juna 1996. godine, prvostepeni sud je izveo zaključak da su se apelant s jedne strane i tuženi od I-III s druge strane saglasili da će zajednički izgraditi benzinsku stanicu na određenoj nekretnini te da će njihove namjere biti realizovane kroz trgovačko uslužno preduzeće «NG Commerce» exp.imp. p.o. Ljubuški (četvrtotuženi) koje je registrovano kod Višeg suda u Mostaru rješenjem broj U/1745/93 i upisano 22. marta 1993. godine u ul. I-4043. Sud je dalje izveo zaključak da su se ulaganja apelanta odnosila na finansiranje projekta za izgradnju benzinske stanice i pratećih objekata pa da isti postaje suvlasnik u idealnom djelu 80% a 20% Interina d.o.o. Mostar koja je uložila u izgradnju benzinske stanice protuvrijednost od 120.000,00 DEM te da svoj suvlasnički dio apelant unosi u osnovnu glavnicu četvrtotuženog i da na taj način stiče 50% poslovnog udjela u četvrtotuženom. (član 3. ugovora). Sud je dalje zaključio da su se ugovorne strane saglasile da će dobit ostvarenu poslovanjem četvrtotuženog dijeliti srazmjerno svojim poslovnim udjelima (član 5. ugovora) kao i da će kod Višeg suda u Mostaru registrirati nastale promjene u odnosu na osnivače i temeljnu glavnicu četvrtotuženog a da će navedene promjene provesti direktor-trećetužena (član 6. ugovora).
8. Sud je polazeći od formulacije Ugovora utvrdio da su u konkretnom slučaju ugovorne strane fizička lica koja se sporazumijevaju i dogovaraju da će svoj interes koji je crpljen iz predmetnog ugovora realizirati preko četvrtotuženog. a da se niko ne pojavljuje da bi zastupao četvrtotuženog. Sud je u obrazloženju presude naveo, da bi se namjere ugovornih strana (apelanta i tuženih od I-III) realizirale preko četvrtotuženog onda bi četvrtotuženi trebao donijeti odluku o promjeni oblika preduzeća a koju odluku donosi osnivač preduzeća kako je propisano članom 150. Zakona o preduzećima. Navedena imperativna norma Zakona o preduzećima, istakao je sud, ima upravo za svrhu da zaštiti preduzeće, njegovog osnivača, udjele, jer niko nema ovlaštenje da se dogovara i da nešto ulaže u preduzeće mimo odluke koju treba donijeti osnivač preduzeća. Sud je naveo da je predmetni Ugovor sačinjen 23. juna 1996. godine, a četvrtotuženi je osnovan 22. marta 1993. godine, dakle mnogo ranije, a u zaključenju predmetnog Ugovora kao ugovorna strana nije sudjelovao predstavnik četvrtotuženog. Sud je dalje istakao da je u članu 1. alineja 6 Ugovora konstatovano da je Interina d.o.o. Mostar stekla 20% vlasništva nad benzinskom stanicom, međutim u predmetnom ugovoru nema predstavnika Interine d.o.o. Mostar, pa za račun, pa čak i u korist određenog gospodarskog subjekta, nitko ne može ugovoriti, izuzev ovlaštene osobe, bilo šta pa takav ugovor ako i postoji ne proizvodi pravni učinak. Također ugovorne strane u članu 6. Ugovora ovlašćuju direktoricu četvrtotuženog da navedene promjene u vezi osnivača i osnovne glavnice preduzeća upiše kod Višeg suda u Mostaru, međutim to nije u skladu sa Zakonom o preduzećima jer takvu odluku može donijeti jedino osnivač. Sud je zaključio da apelant nije u skladu sa imperativnim normama Zakona o preduzećima stekao 50% udjela u četvrtotuženom jer za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke te je odbio tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je stekao 50% udjela u četvrtotuženom i da je Ugovor od 23. juna 1996. godine, raskinut.
9. Općinski sud je, također, tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu iznosa od 43.377,60 KM, na ime dobiti za vremenski period od 1994. godine do 1999 godine, odbio kao neosnovan, jer predmetnim Ugovorom apelant nije stekao 50% udjela u četvrtotuženo obzirom da samo onaj ko je registrovan kod Registarskog suda s određenim udjelom može tražiti i dobit za poslovanje preduzeća.
10. Sud je dalje istakao da i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio diobu zajedničke imovine ortakluka nije osnovan jer u ortačkoj zajednici pored ugovornih strana nije bio i četvrtotuženi, pa se samim tim nema šta ni dijeliti, odnosno apelant nema pravo na diobu vozila, uredske opreme pobliže navedenih u dispozitivu presude jer se radi o sredstvima četvrtotuženog koja ne ulaze niti su na bilo koji način unesena u ortačku zajednicu.
11. Sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik sa 80% benzinske crpke u Priboju Donjem i da mu tuženi izdaju potrebne isprave na temelju kojih će se upisati kao vlasnik, jer tuženi ne posjeduju pasivnu legitimaciju za izdavanje takve isprave obzirom da se benzinska crpka nalazi u sastavu četvrtotuženog. Činjenica je, istakao je sud, da je među strankama postojala ortačka zajednica, međutim ako se osniva ortačka zajednica mora se decidno navesti šta, tko i u čemu unosi u zajednicu, da bi to činilo glavnicu tj. fond ortakluka. Sud je dalje naveo da sve ovo upućuje na zaključak da su ugovorne strane predmetnim ugovorom pokušale nešto urediti i to na način da urede ortačku zajednicu i prije sklapanja Ugovora tj. prije 23. juna 1996. godine, pa se izvodi zaključak da je u biti do tada funkcionirala neka zajednica i kada se pojavio spor pokušali su preko četvrtotuženog realizirati svoje interese i to bez njegovog predstavnika a koje interese nisu na pravno valjan način uredili stvarno i formalno. Općinski sud je na kraju istakao da je sve provedene dokaze cijenio, međutim određene dokaze je smatrao irelevantnim. Ovo iz razloga što prilikom osnivanja preduzeća postoje imperativne norme što znači obavezujuće norme da bi se moglo registrirati preduzeće i samom registracijom preduzeće stiče status pravne osobe, pa druge fizičke i pravne osobe samo pod određenim imperativnim normama mogu ostvariti svoj interese kroz navedeno preduzeće, što u konkretnoj stvari nije bio slučaj. Sud je napomenuo da je cijenio i potvrdu koja je ispisana na memorandumu «4N» od 22. maja 1998. godine, međutim bez obzira da li je ista potpisana u ime apelanta sadržaj je irelevantan jer se apelant za sporni period ne vodi kao osnivač četvrtotuženog.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na temelju analize i ocjene provedenih dokaza prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku. Sud je istakao da je odredbama Zakona o preduzećima propisano da preduzeće stiče pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar, da sve promjene oblika društva, odluke o statusnoj promjeni donosi najviši organ-osnivač iz čega proizilazi da su strogo propisani uslovi i pravila u vezi osnivanja, statusnih promjena kao i promjena oblika preduzeća. U skladu sa članom 151. stav 1. alineja 3. tada važećeg Zakona o preduzećima promjena svakog oblika preduzeća je obavezna kada između ostalog u društvo jedne osobe, kakvo je u trenutku zaključenja Ugovora bio četvrtotuženi, pristupi novi član. U odnosu na imovinu preduzeća, unošenjem uloga u preduzeće, stvari, prava i novac koji su predmet uloga, prestaju biti imovina člana društva a na osnovu uloga član društva stiče prava u društvu kao i pravo na diobu te ne može biti osnivanja društva, povećanja temeljnog kapitala kao i sticanja udjela bez upisa u sudski registar. Sud je dalje pojasnio da četvrtotuženi od svog osnivanja tj. 22. marta 1993. godine, do dana podnošenja tužbe, nije pretrpio nikakve promjene tj. nije izvršen upis u sudski registar promjene oblika društva, osnovnog kapitala i udjela što znači da od 22. marta 1993. godine do 4. maja 1999 godine, jedini član i osnivač je bio trećetuženi Nikola Gavran i niko od ostalih ugovarača po zakonskoj proceduri nije postao vlasnik bilo koje vrste osnivačkog udjela niti je stekao status člana društva. Kantonalni sud je na kraju istakao da bez obzira na dogovor stranaka da će im četvrtotuženi kao pravni okvir služiti u realizaciji njihovih namjera oni su svoje interese mogli ostvarivati samo po važećim zakonskim normama. Također sud smatra neosnovanim navode apelanta da nisu cijenjeni pojedini dokazi koji su izvedeni na glavnoj raspravi jer obrazloženje prvostepene presude sadrži ocjenu provedenih dokaza te razloge odbijanja tužbenog zahtjeva.
13. Rješavajući o izjavljenoj reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda broj Gž.300/05 od 14. oktobra 2005. godine Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000279 od 2. marta 2007. godine, odbio reviziju kao neosnovanu.
14. U obrazloženju presude sud je istakao da je pokretna i nepokretna imovina u kojoj apelant traži udio od 80% , vlasništvo četvrtotuženog a to pravno lice nije bilo ugovorna strana u Ugovoru od 23. juna 1996. godine, bez obzira kako se taj ugovor zvao te je i dobit od 47.377,60 KM dobit četvrtotuženog iz perioda od 1994. godine do 1999 godine. Sud je naveo da je četvrtotuženi privredno društvo osnovano 22. marta 1993. godine kao društvo jednog lica (d.j.l). Četvrtotuženi je 29. oktobra 1998. godine izvršio usklađivanje svog statusa sa Zakonom o preduzećima a 1. februara 2001. godine sa Zakonom o privrednim društvima («Službene novine Federacije BiH», 23/99) od kada posluje kao društvo sa ograničenom odgovornošću (d.o.o) ali apelant nije upisan u sudski registar ni kao njegov osnivač a ni kao član. U odnosu na navode apelanta iznesene u reviziji da su drugo i trećetuženi Ugovorom od 23. juna 1996. godine, preuzeli obavezu registrovati promjene u imenu osnivača i temeljnom kapitalu četvrtotuženog, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da su te promjene i izvršene a nižestepeni sudovi su utvrdili da nisu. Prema tome, zaključio je sud, apelant, pošto nije ni osnivač a ni član četvrtotuženog nema ni udjela u njegovom osnovnom kapitalu po odredbama člana
309. Zakona o privrednim društvima, nema prava ni obaveze predviđen članom 319 tog zakona kao ni pravo na dobit po odredbama člana 338. tog zakona. Iz navedenih razloga apelant ne može tražiti udio u tom društvu u procentu od 50% niti vlasništvo u procentu od 80% u benzinskoj crpki koja je u sastavu tog društva a ni diobu imovine društva kako nepokretne tako i pokretne. Imovina četvrtotuženog se ne može dijeliti po odredbama pravnih pravila OGZ-a koja govore o ortakluku, jer su prestanak društva i njegova likvidacija regulisani pozitivnim propisima odnosno Zakonom o privrednim društvima koji je stupio na pravnu snagu 28. augusta 1999 godine. To ne može tražiti ni na osnovu Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora, jer je i taj zakon propisivao oblike preduzeća, način osnivanja, prava, obaveze i odgovornosti, upis u sudski registar, statusne promjene i prestanak preduzeća. U to vrijeme, istakao je na kraju sud, postojao je i Zakon o postupku za upis u sudski registar kao i Uredba o upisu u sudski registar preduzeća i drugih pravnih osoba koja obavljaju privrednu djelatnost, te je na osnovu navedenih propisa kao i važećem Zakonu o privrednim društvima i pratećim propisima izvršen upis statusnih promjena četvrtotuženog i usklađivanje sa Zakonom o preduzećima u 1998. godini i 2001. godini, te predmetni Ugovor ne može biti osnov apelantu za potraživanja kakva je postavio tužbenim zahtjevom.
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudom a povredu navedenih prava vidu u pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da prvostepeni sud nije cijenio iskaze parničnih stranaka a to je morao učiniti jer bi došao do zaključka da između stranaka nema spora da je Ugovor zaključen i da nema spora o odredbama ugovora kao i o njegovom pravu na diobu imovine. Prvotuženi i drugotuženi su u svojim iskazima tvrdili da je apelant namiren u svom ortačkom udjelu iznosom od 660.000,00 KM a sve na osnovu «priznanice o podmiri» kojom tuženi priznaju apelantu prava na vozilima, nekretninama, suvlasnički udio u pumpi i punionici plina. Međutim istakao je apelant, nakon grafološkog vještačenja kojim je utvrđeno da potpis na «priznanici o podmiri» nije njegov, tuženi mijenjaju strategiju te više nikako ne spominju «priznanicu o podmiri». Apelant također smatra da drugostepeni sud nije uopće razmatrao navode iz žalbe a konstataciju Vrhovnog suda: »Stoga laički i nestručno napisan Ugovor […] ne može biti osnov za potraživanje kakvo postavlja u ovoj parnici tužitelj», smatra neprihvatljivom cijeneći načelo da se ugovori moraju poštovati. Predložio je da Ustavni sud ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
19. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi apelanta i redovni sudovi su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Naime redovni sudovi su utvrdili da Ugovor od 23. juna 1996. godine, koji je sačinio apelant sa tuženim od I-III ne može biti osnov za potraživanja kakva je postavio tužbenim zahtjevom. Redovni sudovi su obrazložili da četvrtotuženi nije ni bio ugovorna strana u Ugovoru od 23. juna 1996. godine a od 22. marta 1993. godine kao dana osnivanja zaključno sa danom podnošenja tužbe (4. maj 1999. godine) četvrtotuženi nije izvršio upis u sudski registar promjene oblika društva, temeljnog kapitala i udjela što znači da je od osnivanja pa do podnošenja tužbe jedini član i osnivač četvrtotuženog bio trećetuženi. Dakle, tužbeni zahtjev apelanta je odbijen kao neosnovan jer je u toku postupka pred redovnim sudovima utvrđeno da apelant, pošto nije ni osnivač ni član četvrtotuženog nema ni udjela u njegovom osnovnom kapitalu po odredbama Zakona o privrednim društvima, pa ni pravo na dobit niti može tražiti udio u čevrtotuženom od 50% niti vlasništvo u procentu od 80% na benziskoj crpki kao ni diobu imovine četvrtotuženog. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
20. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku, «Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 I 74/05). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
21. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno nije dokazao da Ugovor od 23. juna 1996. godine može biti osnov za potraživanja kakva je postavio tužbenim zahtjevom. Prvostepeni sud je upravo suprotno navodima apelanta naglasio koje dokaze i iz kojih razloga je smatrao irelevantnim za konkretnu pravnu stvar. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, te ih ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.
22. U vezi sa navodima apelanta da Kantonalni sud nije razmatrao navode žalbe, Ustavni sud ukazuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje da je Kantonalni sud propustio da se osvrne na žalbene navode. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne.
23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
24. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj ocijeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj ocijeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović