Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1806/07 (M. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1806/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1806/07, rješavajući apelaciju Mevlije Peleš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevlije Peleš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev- 06-000410 od 12. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.1567/05 od 27. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.2881/03 od 1. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevlija Peleš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 18. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000410 od 12. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.1567/05 od 27. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.2881/03 od 1. septembra 2005. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P.2881/03 od 1. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž.1567/05 od 27. januara 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da joj, po osnovu rješavanja stambenog pitanja, kao nosiocu stanarskog prava na stanu precizno opisanom u izreci presude, a koji stan je usljed ratnih dejstava oštećen a potom i potpuno porušen, na istoj lokaciji sagradi stan kakav je bio prije rušenja. Sud je također, odbio apelantičin zahtjev kojim je tražila da, u slučaju da joj tužena ne sagradi stan, o njenom trošku, u izvršnom postupku, na slobodnom tržištu kupi stan odgovarajuće površine i da se u isti useli, a da joj tužena prizna sva prava koja proizilaze iz ugovora o korištenju stana sa pravima nosioca stanarskog prava koja su stečena do 6. decembra 2000. godine, uključujući i pravo na otkup. Sud je presudom odbio i eventualni tužbeni zahtjev apelantice da joj tužena obezbijedi odgovarajući stan u Tuzli na lokaciji i u površini bliže opisanoj u izreci presude, sa svim pravima koja pripadaju nosioca stanarskog prava. Presudom je apelantica obavezana da tuženoj isplati troškove postupka u visini precizno određenoj u izreci.

3. Općinski sud je proveo niz dokaza i utvrdio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Naime, Sud je utvrdio da je u toku 1992. godine, stan na kojem je apelantica bila nosilac stanarskog prava znatno oštećen direktnim pogotkom granate. Nastalo oštećenje je konstatovano i zapisnikom nadležnog općinskog organa tužene od 28. septembra 1992. godine i u istom je predloženo da se apelantici i njenoj porodici obezbijedi privremeni smještaj do saniranja nastale štete. Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju šteta na stanu apelantice nesporno ratna šteta. Nadalje je zaključio da tužena nije mogla spriječiti niti izbjeći da do štete ne dođe, pa se za takvu štetu odgovornost tužene ne može temeljiti na propisima koji regulišu odgovornost po osnovu krivice iz čl. 154. stav. 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list FRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je također, utvrdio da tužena ne može biti odgovorna ni po osnovu objektivne odgovornosti iz člana 154. stav 2. te čl. 173 i 174. ZOO-a. Sud je nadalje utvrdio da odgovornost tužene ne proizilazi ni iz drugih važećih propisa u Bosni i Hercegovini.

4. Prilikom odlučivanja o osnovnosti tužbenog zahtjeva, Sud je imao u vidu i odredbe Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom («Službene list RBiH« br. 6/92, 24/92 i 13/94; u daljnjem tekstu: Zakon o ratnoj šteti) koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja i nastanka štete i kojom je u članu 2. propisano da se «ratnom štetom [...] smatra imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta, a naročito [...] 2. - šteta učinjena imovini [...] te da se kao ratnom štetom smatra šteta nastala u periodu od 30. maja 1991. godine pa do prestanka ratnih operacija». Prema navedenom zakonu prijavljivanje ratne štete je obavezno i vrši se republičkim, gradskim i opštinskim ili posebnim komisijama koje na osnovu sačinjenih zapisnika o popisu i procjeni ratne štete donose rješenje o utvrđivanju ratne štete. Međutim ni po Zakonu o ratnoj šteti, nema osnova za zasnivanje odgovornosti tužene za nastalu štetu. Sama činjenica da se apelantica u više navrata obraćala tuženoj sa zahtjevom za obezbjeđenje smještaja, kao ni činjenica da joj je od strane tužene obezbijeđen nužni smještaj u toku rata, ne može biti od uticaja da bi se zasnovala odgovornost tužene, te je sud prihvatio istaknuti prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani tužene.

5. Odlučujući o žalbi apelantice, Kantonalni sud je presudom broj Gž.1567/05 od 27. januara 2006. godine, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon ispitivanja prvostepene presude, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, i u okviru žalbenih razloga zaključio da je Općinski sud pravilno raspravio i ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene u ovoj pravnoj stvari. Naime i po nalaženju Kantonalnog suda, Općinski sud je, nakon ocjene raspoloživih dokaza, pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je potvrdio da, imajući u vidu štetu koju je apelantica nesporno pretrpjela i okolnost u kojima je ona nastala, da je pravilno da takvu štetu treba podvesti pod pojam ratne štete za koju usljed nepostojanja propisa koji bi regulirali da li i ko odgovara za ratnu štetu, nema osnova za obavezivanje tužene za naknadu štete apelantici dok se ne donese poseban zakon. Prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalni zakon u smislu odrebi čl. 4., 6. i

7. Zakona o ratnoj šteti upravo iz razloga što odredbe ovih članova u konkretnom slučaju nisu primjenjive i iste ne govore o obavezi tužene da naknadi ratnu štetu nego samo obavezu da se formira i imenuje komisija za procjenu i popis ratne štete. U situaciji kad tužena apelantici obezbjeđuje alternativni smještaj usljed nastanka predmetne ratne štete, nije došlo do povrede prava na dom apelantice od strane tužene niti od strane prvostepenog suda. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda u cjelosti pravilna i zakonita zbog čega je žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Odlučujući o reviziji koju je apelantica izjavila, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06- 000410 od 12. aprila 2007. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo. Naime, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan i revizijski sud, Vrhovni sud je utvrdio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je Kantonalni sud izveo zaključak da dokazi izvedeni pred Općinskim sudom nisu davali utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva apelantice. Također, je i prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud prilikom ocjenjivanja da su neosnovani žalbeni prigovori, isto opravdao valjanim, jasnim i potpunim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i revizijski sud. Suprotno stanovištu apelantice i revizijski sud, konkretni štetni događaj, imajući vidu sredstvo izvršenja štetne radnje, vrijeme i mjesto počinjenja štete smatra da je osnovano u pobijanoj presudi podveden pod ratnu štetu shodno odredbama Zakona o utvrđivanju ratne štete. Vrhovni sud je nadalje elaborirao da je u Zakonu o utvrđivanju ratne štete dato samo pojmovno određenje iste i uređeno je pitanje popisa za koje su nadležni organi uprave. Bez posebnih propisa u toj materiji odgovornost tužene za štete koja je predmet zahtjeva konkretnog spora ne proizlazi iz općih načela građanskog prava. Vrhovni sud je, također utvrdio da je neosnovan i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je tužena obavezna da sanira posljedice ratne štete pozivom na član 35. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, jer ta zakonska norma nema u vidu obavezu održavanja stana zbog nemogućnosti korištenja usljed ratnog razaranja, s obzirom da reguliše održavanje stana u vezi redovnog i uobičajnog njegovog korištenja u skladu sa propisima općine. Vrhovni sud je također, istakao da, kod nesporne činjenice da je apelanitci kao korisniku i nosiocu stanarskog prava nad u ratu uništenim stanom, tužena obezbijedila altrenativni smještaj te da je ne prihvatljiv prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz člana 8. Evropske konevncije i iz člana 1. Protokola broj 1. iste konvencije. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelantice na osnovu izvedenog zaključka da je pravno utemeljen istaknuti prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije s obzirom da se radi o ratnoj šteti o čijim posljedicama za ovu vrstu štete odgovrnost tužene ne proizlazi iz normi materijalnog prava.

7. Apelantica je u apelaciji navela o da joj je presudama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo u njenom slučaju jer smatra da se na isti trebaju primijeniti opće odredbe građanskog prava a ne posebni propisi kao što je to navedeno u presudi Vrhovnog suda Apelantica rezimira «da sve i da je pravilan stav sudova da općina nije odgovorna, onda se postavlja pitanje ko i kada njoj treba da nadoknadi štetu u situaciji kada je ostala bez stana, prijavila štetu i smještena u altenativni smještaj do saniranja štete». Po apelantičinom shvatanju ona ne može snositi posljedice nepostojanja ili nedonošenja posebnih propisa koji bi eventulno trebali regulisati pitanje odgovornosti za ratnu štetu. Obzirom da joj nije riješeno stambeno pitanje niti da joj nije povrijeđeno pravo na dom time što joj se dodjeljuju stanovi namijenjeni za alternativni smještaj jer je već promijenila pet stanova u koje je smještena, ne može se smatrati da ima dom. Apelantica smtara da se na njen slučaj mogu primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima, te smatra da joj je zbog neprimjene navednih zakona u osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom i pravo na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

10. Apelantica se u apelaciji poziva na zaštitu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i tvrdi da joj je to pravo povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane sudova, koja je za posljedicu imala neusvajanje njenog tužbenog zahtjeva.

11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05

12. Ustavni sud primjećuje da je suština predmetnog parničnog postupka bila utvrđivanje da li je tužena odgovorna za štetu koju je pretrpjela apelantica, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, u obrazloženju dao jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluke, te da se pozvao na relevantne odredbe ZOO i Zakona o ratnoj šteti. Naime, Općinski sud je, na osnovu svih provedenih dokaza zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari. Nakon odluke Općinskog suda, Kantonalni i Vrhovni sud nastavljaju da elaboriraju relevantne zakonske odredbe i to ZOO-a, Zakona o ratnoj šteti i Zakona o stambenim odnosima prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji apelantice. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantica ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

15. Apelantica se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, već se njeni navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1806/07 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio