Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1877/07 (M. R.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Stanovi JNA
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1877/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP 1877/07, rješavajući apelaciju Mitre Reljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitre Reljić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-208/05 od 26. januara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-39/04 od 20. maja 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-

4647/98 od 9. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitra Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 25. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-208/05 od 26. januara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-39/04 od 20. maja 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-4647/98 od 9. oktobra 2003. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 17. decembra 2007. godine.

2. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-4647/98 od 11. oktobra 2002. godine odbijen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana, u ulici Nedima Filipovića broj 23/05 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao neosnovan. Ministarstvo je odlučujući o žalbi apelantice, rješenjem broj 27/02-

23-5190/02 od 28. maja 2003. godine istu uvažilo, rješenje Uprave od 11. oktobra 2002. godine poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

3. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-4647/98 od 9. oktobra 2003. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku, odbijen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana, kao neosnovan. Uprava je u toku provedenog postupka, između ostalog, utvrdila da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana 11. septembra 1998. godine. Nadalje je utvrdila da je nesporno da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, po osnovu Ugovora o korištenju stana broj: 27/02-136-0-55 od 22. januara 1986. godine. Dalje je, na osnovu uvida u potvrdu Vojne pošte 3395-2 Batajnica UP-1 broj 37563-2 od 28. oktobra 2002. godine, utvrdila da je apelantica bila u stalnom radnom odnosu u vojsci Jugoslavije od 17. aprila 1992. godine do 19. oktobra 1995. godine, kada joj je služba prestala na lični zahtjev. Uprava se prilikom donošenja odluke pozvala na odredbu člana 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojom je propisano: »Izuzetno od odredbe člana 3. stav 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine«. Obzirom na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje i uz primjenu citiranog člana, Uprava je zaključila da je evidentno da apelantica nema status izbjeglice, odnosno da nema pravo na povrat u posjed stana, te je njen zahtjev odbila.

4. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-39/04 od 20. maja 2004. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Ministarstvo je navelo da je Uprava, prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje je argumentovano dokazima u spisu, pravilno odlučila da se apelantica ne može smatrati izbjeglicom, niti da ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, po navodima Ministarstva, Uprava je na pouzdan način utvrdila da je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem je nosilac stanarskog prava i da je na dan 19. maj 1992. godine bila na službi u vojsci Jugoslavije, to jest u oružanim snagama van teritorije BiH. Obzirom na prednje činjenice i po ocjeni Ministarstva, Uprava je pravilno odlučila u konkretnoj upravnoj stvari, jer je pravilno utvrdila da apelantica nema status izbjeglice, shodno članu 3a. Zakona o prestanku primjene. Obzirom na utvrđenje da se apelantica ne može smatrati izbjeglicom, te da nema pravo na povrat predmetnog stana, Ministarstvo je, također, obrazložilo da drugi navodi apelantice ne mogu bili od uticaja na rješavanje ove upravne stvari, iz kojih razloga je žalba odbijena.

5. Presudom Kantonalnog suda broj U-208/04 od 26. januara 2007. godine, odbijena je tužba apelantice podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je naveo da su organi uprave postupali u skladu sa zakonom kada su odbili zahtjev apelantice za povrat u posjed predmetnog stana. Naime i po ocjeni Kantonalnog suda, upravni organi su pravilno zaključili da se apelantica ne može smatrati izbjeglicom u smislu člana 3.a) Zakona o prestanku primjene, te da nema pravo na povrat predmetnog stana jer je, nakon 19. maja 1992. godine, ostala u oružanim snagama Vojske Jugoslavije, u službi kao civilna osoba, sve do 19. oktobra 1995 godine. Kantonalni sud se u obrazloženju presude, pozvao i na odluku Ustavnog suda BiH broj U-83/03 koja je objavljena u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 40/05 u kojoj je Ustavni sud, u postupku ispitivanja ustavnosti člana 3.a Zakona o prestanku primjene utvrdio da je isti u skladu sa članom II/3 k) Ustava BiH i članom I Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelantica nije stekla status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu člana 3.a) stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, to ni apelantica nema pravo na povrat spornog stana. Kantonalni sud je nadalje zaključio da se osporeno i prvostepeno rješenje zasnivaju na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava i da istim nisu povrijeđene odredbe člana 8. Evropske konvencije, odredbe člana 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju, Anex VII Općeg Okvirnog sporazuma za mir u BiH, Ustav BiH kao ni odredbe Međunarodne konvencije o izbjeglicama na koje se apelantica u tužbi pozvala.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovinei člana 14. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u apelaciji navodi hronologiju događaja vezanu za postupak povrata stana koji se vodio pred upravnim organima i redovnim sudom. Kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što su Kantonalni sud i upravni organi postupali «selektivno, proizvoljno i arbitrarno» donošenjem odluka kojima je njen njen zahtjev za povrat u posjed stan odbijen kao neosnovan. Prema navodima apelantice, da je predmet riješen prije donošenja izmjena zakona od 28. maja 2003. godine, ona bi bila u svom stanu. Naime, apelantica ističe da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, jer smatra da u njenom slučaju nije primjenjiva navedena odredba, budući da joj je odobren boravak u statusu izbjeglice u bivšoj SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, te da služenje u stranoj vojsci može biti aktuelno samo nakon 14. decembra 1995. godine, a ona je napustila službu u VP u Batajnici 19. oktobra 1995. godine. Zbog navedene, prema navodima apelantice pogrešne primjene materijalnog prava, njen zahtjev je odbijen i na navedeni način je povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, da je zbog donesenih odluka povrijeđeno i njeno pravo na uživanje imovine i da je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na osobe kojima je zahtjev za povrat u posjed stana pozitivno riješen a imali su isti status te je na taj način prekršeno njeno pravo na nediskriminaciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu navoda apelantice da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci AP 2837/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 15. januara 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) već odlučivao o istim pitanjima koja su pokrenuta i predmetnom apelacijom. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje zato što u osporenim odlukama nema, ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, te da je u tom predmetu osnovanost apelanticinog zahtjeva cijenjena je u odnosu na osnovanost prava njenog oca kao nosioca stanarskog prava na povrat stana, za kojeg je utvrđeno da on nema pravo na povrat u skladu članom 3a. Zakona o prestanku primjene. Nadalje, Ustavni sud je u ukazao da s obzirom da apelanticin otac kao nosilac stanarskog prava nije ispunio zakonske uslove da mu se prizna pravo na povrat stana, to niti apelantici, koja kao član njegovog porodičnog domaćinstva dijeli zakonsku sudbinu nosioca stanarskog prava, nije moglo biti priznato pravo na povrat predmetnog stana. Također, u navedenoj odluci Ustavni sud je ponovo ukazao da je ranije utvrdio da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 29/03).

10. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na pavo na povrat stana u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelantice o povredi prava na pravično suđenje, nego se u odnosu na povredu tog prava poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP 2837/06, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku.

11. U pogledu navoda apelantice o kršenju prava na dom, Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 21. decembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07). Razlozi citiranoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, u odnosu na navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zaključio da su neosnovani navodi o povredi navedenog prava, budući da je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen zbog toga što je apelant, kao raniji nosilac stanarskog prava, ostao u vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine kao datuma propisanog Zakonom o prestanku primjene, a, s druge strane, apelantu nije priznat zaštićeni status izbjeglice ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države izvan teritorije bivše SFRJ. Ustavni sud je zaključio da je u takvom slučaju miješanje u pravo na dom u skladu sa zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, a da su preduzete mjere bile proporcionalne tom cilju.

12. U odnosu na apelanticine navode u pogledu povrede prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da predmetni stan nesporno predstavlja imovinu apelantice, te da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu. Međutim, kako je Ustavni sud već u predhodnoj tački u kojoj je razmatrao navode apelantice o povredi njenog prava na dom, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 od 21. decembra 2006. godine, odgovorio na pitanja u pogledu zakonitosti miješanja u njeno pravo na dom, te utvrdio da je miješanje zakonito, u javnom interesu i proporiconalno, Ustavni sud smatra da je navedena ocjena primjenjiva i na njene navode u pogledu povrede prava na imovinu.

13. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na povredu njenih ustavnih prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica samo paušalno navodi da su joj povrijeđena navedena prava u odnosu na druge osobe kojima je zahtjev riješen pozitivno. Međutim, u vezi sa svojim tvrdnjama nije dala bilo kakve argumente ili dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o povredi navedenih prava. Naime, apelantica svoje navode zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom ne navodi čak ni po kom osnovu smatra da je diskriminirana. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahjtev» koji pokreće pitanja iz člana II/2) Ustava Bosne i Hercegovine,

14. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su stoga ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1877/07 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio