Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1850/07 (A. G.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1850/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1850/07, rješavajući apelaciju Aldina Grizovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aldina Grizovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-07-000006 od 5. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj 006-0-K-06-000 019 od 19. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aldin Grizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, koga zastupa advokat Maida Grizović, podnio je 22. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-07-000006 od 5. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-K-06-000 019 od 19. septembra 2006. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj 006-0-K-06-000 019 od 19. septembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, počinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru u periodu od 3. maja do 15. septembra 2006. godine. Apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od 3 godine u koje vrijeme se ne uračunava vrijeme izvršavanja kazne zatvora. Oštećeni F. I. i S. B. su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

3. U obrazloženju presude sud je naveo dokaze koje je proveo u toku glavnog pretresa (saslušao: tri oštećena, sedam svjedoka i vještake cestovnog prometa, hirurgije i patologije; pročitao: zapisnik o uviđaju, nalaz o vještačenju prisustva alkohola u krvi i pismeni nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, zapisnik o izvršenoj obdukciji za tri lica i zapisnik o saslušanju vještaka hirurga sa medicinskom dokumentacijom za oštećenog F.I.; izvršio uvid u skicu mjesta i foto dokumentaciju te izvod iz kaznene evidencije). Sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio nespornim da je apelant u mjestu i vrijeme navedeno u izreci presude upravljao putničkim motornim vozilom te da se umišljajno kao učesnik u saobraćaju nije pridržavao saobraćajnih propisa na koji način je ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi usljed čega je prouzrokovana smrt tri osobe i teška tjelesna ozljeda jedne osobe. Nadalje je navedeno da je prema nalazu vještačenja prisustva alkohola kod apelanta utvrđeno prisustvo alkohola u krvi u vrijednosti 18,4 mmol-odnosno 0,84 g/kg što je udio koji je iznad dozvoljenog. Sud je naveo da nalaz ničim nije doveden u pitanje od strane odbrane pa je sud našao dokazanim da je apelant u kritično vrijeme postupao suprotno članu 183. Zakona o sigurnosti sobraćaja na putevima u SBK (u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti saobraćaja). Sud je obrazložio da je vještak saobraćajne struke na glavnom pretresu iznio svoj nalaz te pojasnio na osnovu kojih parametara je došao do zaključka da je apelant upravljao vozilom brzinom 95,36 km/h, pri čemu je sud detaljno naveo dokaze koji idu u prilog zaključku o vjerodostojnosti ovog nalaza te zaključio da ovakvo utvrđenje niti jednim dokazom odbrane nije dovedeno u pitanje. Stoga je sud zaključio da je vještak nalaz i mišljenje dao prema pravilima struke. Budući da je iz provedenih dokaza sud utvrdio da u naselju u kom se desila nezgoda nije utvrđeno posebno ograničenje brzine saobraćajnim znakom to je prema članu 29. Zakona o sigurnosti saobraćaja važilo ograničenje brzine od 60 km/h pa je sud zaključio da je apelant postupao suprotno ovoj normi.

4. Nadalje sud je, na osnovu nalaza vještaka, zapisnika o uviđaju, skice i fotodokumentacije te iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da apelant na raskrsnici nije propustio vozilo «Kadet» koje je dolazilo sa njegove desne strane, na koji način je tom vozilu oduzeo prednost prolaska, čime je apelant postupao suprotno članu 33. Zakona o sigurnosti saobraćaja. Sud je obrazložio da se ovakvo utvrđenje ne dovodi u pitanje iskazima svjedoka odbrane koji su navodili da je u odnosu na ulicu kojom se kretalo vozilo « Kadet» ranije postojao znak obaveznog zaustavljanja STOP. Naime sud je zaključio da se apelant u datim okolnostima nije mogao pouzdati niti pretpostavljati da postoji taj znak već je bio dužan da se ponaša u skladu sa saobraćajnim pravilima koja su važila u odnosu na njegov smjer kretanja i prema kojim nije postojao znak da se apelant kreće ulicom sa pravom prvenstva prolaza. Sud je ocijenio da ranija iskustva svjedoka odbrane kao vozača u smislu da su usporavali kretanje ili se zaustavljali kad su kretali ulicom kojom se kretao «Kadet» po ocjeni suda ne mijenjaju ništa u činjeničnom utvrđenju vezanom za saobraćajnu situaciju i okolnosti koje su bile u vrijeme i na mjestu nastanka nezgode, osobito kad se ima u vidu obaveza svakog vozača da vozi s povećanim oprezom kad se približava raskrsnici. Tvrdnja svjedoka M.P. da je apelant imao prvenstvo prolaza za sud nije bila od značaja jer taj svjedok nema položen vozački ispit kao preduvjet poznavanja i razumijevanja saobraćajne situacije, te je sud ovaj iskaz cijenio kao namjeru svjedoka da pokuša ublažiti apelantovu krivičnu odgovornost. Budući da je svjedok potvrdio da je prijatelj sa apelantom sud nije cijenio njegovu tvrdnju da se apelant kretao brzinom od 80km/h i da nije mogao ni vremenski ni prostorno postići veću brzinu. Sud je naveo da tvrdnje odbrane, da je vozilom «Kadet» upravljao oštećeni F.I. a ne oštećena M.I. nije od utjecaja na postupanje apelanta prema pravilu desne strane u odnosu na prednost prolaska. Ovo tim prije što svi provedeni dokazi potvrđuju da je tim automobilom upravljala upravo oštećena M.I.

5. Sud je nadalje utvrdio da je apelant bio svjestan da preduzimanjem radnji koje su u suprotnosti sa navedenim zakonskim odredbama može izazvati opasnost za sudionike u prometu te je zaključio da je apelant pristao na tu opasnost. Ovaj zaključak sud je obrazložio činjenicom da je apelant vozio brzinom koja je za 35,36 km/h veća od dozvoljene, da je u to vrijeme bio pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 18,4 mmol-a, te da je pod uslovima noćne vožnje, smanjene vidljivosti i mokrog kolovoza morao voziti sa dodatnim oprezom i pažnjom. Konačno, sud je utvrdio da su nastale štetne posljedice koje se ogledaju u smrtnom stradanju M.I., N.B. i B.B. i teškom povređivanju oštećenog F.I. te da su iste u uzročno posljedičnoj vezi sa radnjama apelanta. Sud je utvrdio da se u radnjama apelanta stiču sva bitna obilježja teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZ FBiH. Sud je ocijenio da će izrečenom kaznom zatvora u trajanju od šest godina postići svrhu kažnjavanja. Ujedno sud je ocijenio da postoji opasnost da apelant ponovo počini ovakvo krivično djelo pa mu je izrekao mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom u periodu od tri godine.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-07-000006 od 5. aprila 2007. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalnog tužitelja u Travniku i apelantove braniteljice i potvrđena prvostepena presuda. Sud je, suprotno žalbenim navodima, zaključio da se prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude bavio analizom izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Nadalje je obrazloženo da polemiziranje apelantove odbrane sa dokazima i pokušaj njihovog osporavanja u stvari predstavljaju pobijanje presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je naveo da ni žalba odbrane ne spori da je do saobraćajne nesreće došlo na raskrsnici u naseljenom dijelu Viteza, da je apelant upravljao motornim vozilom brzinom od 95,36 km/h bio pod dejstvom alkohola (18, 4 mmol). Također je navedeno da nije sporno da je apelant u četverokrakoj raskrsnici upravljao tako da je zadržao smjer kretanja i da je sa desne strane u raskrsnicu ušlo vozilo u kojem su se nalazili oštećeni kad je došlo do saobraćajnog udesa u kome su smrtno stradala tri lica a jedno zadobilo tešku tjelesnu ozljedu. Nadalje je navedeno da nije sporno da iz apelantovog pravca kretanja kao i iz pravca kretanja kojim se kretalo vozilo oštećenih nije bilo postavljenih saobraćajnih znakova koji bi određivali prednost prolaza jednom od tih vozila. Međutim, sud je žalbene prigovore apelantove odbrane, prema kojim je u vrijeme saobraćajne nezgode saobraćajni znak «stop» bio otuđen, ocijenio neosnovanim budući da je iz zapisnika o uviđaju, crteža lica mjesta i iz fotodokumentacije vidljivo da saobraćajnog znaka koji bi određivao prednost prolaska kroz raskrsnicu nije bilo. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno cijenio i iskaze saslušanih svjedoka, te je naveo da je zaključak o nepostojanju znaka o prvenstvu prolaza proizilazi i iz izjašnjenje vještaka saobraćajne struke. Sud je ocijenio da odbrana nepotrebno pridaje značaj identitetu osobe koja je upravljala vozilom oštećenih iz razloga jer je pitanje krivične odgovornosti apelanta prvostepeni sud rješavao na bazi propusta koje je apelant napravio u vožnji i ono nije ovisno od identiteta osobe koja je upravljala drugim vozilom. Sud je naveo da su apelantove radnje (povreda saobraćajnih propisa) u dinamici nastanka saobraćajnog udesa neposredno prouzrokovale smrt oštećenih (nije bilo prekida uzročne veze) te je zaključio da ta objektivna veza postoji, čime je ostvareno obilježje krivičnog djela. Konačno sud je ocijenio da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi potpuno utvrđeno, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo te da je pravilno utvrdio okolnosti od kojih zavisi visina kazne.

7. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava po apelantu se ogleda u povredi prava na jednakopravnost stranaka pred sudom jer apelant smatra da su dokazi odbrane stavljeni u neravnopravan položaj. Apelant navodi da su obje presude nezakonite jer su apelanta oglasile krivim da je postupao umišljajno a ne nehatno, te smatra da sud samo paušalno navodi da je izvršio analizu dokaza a uopće ne obrazlaže dokaze odbrane. Konačno se navodi da se saslušani svjedoci E.C. i E.D. uopće nisu izjašnjavali koje vozio automobil oštećenih pa pogrešna interpretacija dokaza čini presudu nezakonitom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant prigovara načinu na koji su redovni sudovi cijenili dokaze te apelant smatra da su dokazi odbrane dovedeni u neravnopravan položaj. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa prigovorima apelanta Ustavni sud konstatira da iz predočene dokumentacije proizilazi da su osporene odluke donesene na osnovu niza provedenih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu. U obrazloženju prvostepene odluke sud je za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljne razloge. Sud je također pojasnio zašto je u dijelu prihvatio iskaz svjedoka odbrane D.G, zašto nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane M.P, te zašto je prihvatio iskaze svjedoka E.C. i E.T. Nadalje, vezano za tvrdnje apelanta da je sud pogrešno interpretirao iskaze svjedoka E.C. i ET. Ustavni sud zapaža da je sud naveo da je iz iskaza ova dva svjedoka i iskaza oštećenog F.I. proizilazi da je vozilom upravljala oštećena M.I. te je naveo da su ova dva svjedoka potvrdila da oštećena M.I. jednim dijelom bila u vozilu na mjestu vozača, a drugim dijelom tijela na kolovozu te je, dovodeći ovaj iskaz sa drugim materijalnim dokazima, utvrdio da je imenovana upravljala vozilom «Kadet». Kantonalni i Vrhovni sud su pojasnili da okolnost ko je upravljao vozilom, u situaciji kad je iz provedenih dokaza utvrđeno da predmetno vozilo nije doprinijelo nastanku nezgode, nije od uticaja naspram drugih dokaza kojim je nesporno utvrđeno da je upravo apelant ne pridržavajući se saobraćajnih propisa prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nesreću.

12. Stoga, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala budući da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen kao i za zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta. Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

13. Nadalje, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da iz dokumentaciji predočene Ustavnom sudu nema elemenata koji bi ukazivali da je povrijeđeno pravo na «jednakopravnost stranaka». Naime apelant je, zastupan po braniocu, učestvovao u svim fazama predmetnog postupka, imao je i koristio mogućnost da iznese svoju odbranu i dokaze ne kojim se ista temelji, da osporava navode i dokaze Tužilaštva, te da izjavi žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud, koji je detaljno razmotrio apelantove žalbene navode. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1850/07 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio