Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1946/07 (N. Z.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1946/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1946/07, rješavajući apelaciju Nadila Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nadila Zahirovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Kžk-07-000001 od 2. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nadil Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 26. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-

0-Kžk-07-000001 od 2. aprila 2007. godine. Podneskom od 4. novembra 2008 godine apelant je urgirao uzimanje predmeta u rad.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Kp-336/05 od 9. februara 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u tač. 1, 2. i 3. izreke presude počinio krivično djelo Ugrožavanje bezbjednosti iz člana 180. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BD) pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

3. Rješenjem Apelacionog suda, broj 097-0-Kž-06-000031 od 21. decembra 2006. godine žalbe apelantovih branilaca –advokata Svetozara Vasiljevića iz Kancelarije za pravnu pomoć Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kancelarija za pravnu pomoć) i advokata Amile Kunosić-Ferizović su uvažene, presuda Osnovnog suda, broj Kp-336/05 od 9. februara 2006. godine, je ukinuta te je određeno održavanje pretresa pred Apelacionim sudom. U obrazloženju rješenja je navedeno da Osnovni sud nije mogao, nakon što je apelant 9. februara 2006. godine samovoljno napustio sudnicu prije nego što je otpočeo glavni pretres, bez obzira na okolnost da je pretresu prisustvovao apelantov branilac-advokat Slobodan Vasiljević iz Kancelarije za pravnu pomoć, održati glavni pretres bez apelantovog prisustva. Stoga je Apelacioni sud zaključio da je prvostepeni sud postupio protivno odredbi člana 247. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikata Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BD) koja propisuje da se optuženom ne može suditi u odsustvu. Nadalje je navedeno da prvostepeni sud nije pravilno primijenio i odredbu člana 46. ZKP BD jer je sudija prvostepenog suda, nakon apelantovog zahtjeva da mu se zbog slabog imovnog stanja postavi branilac, trebao postaviti branioca ali tek nakon što apelantu prvo pruži priliku da sa predložene liste izabere branitelja (u smislu člana 46. stav 3.), a što je prvostepeni sud propustio učiniti. Budući da sud nije udovoljio zahtjevu apelanta da mu se umjesto advokata Slobodana Vasiljevića iz Kancelarije za pravnu pomoć odredi neki drugi advokat koga apelant izabere, apelant je napustio glavni pretres. Apelacioni sud je obrazložio da u pogledu prava na slobodan izbor branioca osobe slabog imovnog stanja, kojima branioca postavlja sud, ni u kom slučaju ne smiju da budu u nepovoljnijem položaju od onih osoba koje imaju ekonomske mogućnosti da same plate branioca. Stoga je, zaključivši da se radi o bitnim povredama krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. točka c) i stav 2. ZKP BD, usljed kojih je dovedena u ozbiljnu sumnju potpunost i tačnost utvrđenog činjeničnog stanja, Apelacioni sud ukinuo prvostepenu presudu

4. Presudom Apelacionog suda ,broj 097-0-Kžk-07-000001 od 2. aprila 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u tač. 1, 2. i 3. izreke presude, počinio krivično djelo Ugrožavanje bezbjednosti iz člana 180. stav 1. KZ BD pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca. Sud je utvrdio da je apelant ovo djelo počinio tako što je 23. marta 2005. godine svjedokinju Slavicu Mihajlović putem svog fiksnog telefona više puta pozivao na službeni telefon Centra te joj upućivao verbalne prijetnje da će ih sve u Centru pobiti riječima «Donijeću bombu, raznijeću vas tamo sve. Pobiću djecu u obdaništu (…).». Apelant je nadalje u periodu od 12. novembra 2003. godine do 23. marta 2005. godine više puta pozivao svoju suprugu na službeni telefon ureda u kojem je imenovana radila, zatim na telefon njenih roditelja kao i telefone njenih prijatelja te joj verbalno prijetio a dana 23. marta 2005. godine uputio joj ozbiljnu prijetnju po život da će učiniti nešto da će nestati i ona i njihova malodobna kćer te da će ih obje ubiti i to na rođendan djeteta. Također je utvrđeno da je apelant dana 23. marta 2005. godine više puta telefonom pozvao telefon vlasništvo Zijadinog oca te tom prilikom njenoj majci uputio prijetnje u smislu da će ih sve pobiti i zapaliti te je tražio da mu daju dijete.

5. U obrazloženju Apelacioni sud je prvo izložio hronologiju postupka koji je prethodio donošenju osporene presude te istakao da je na pretresu održanom pred Apelacionim sudom Javno tužilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) ostalo pri optužnici a da su apelant i njegov branilac negirali izvršenje krivično pravnih radnji odnosno istakli da na osnovu ponovo izvedenih dokaza nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret niti se u radnjama koje je apelant počinio stiču obilježja krivičnog djela Ugrožavanje bezbjednosti iz člana 180. stav 1. KZ BD. Nadalje je navedeno da je Apelacioni sud na glavnom pretresu ponovo izveo dokaze koji su ranije izvedeni pred prvostepenim sudom, da su svjedoci Slavica Mihajlović, Zijada Zahirović (apelantova bivša supruga) i Razija Avdić dodatno ispitani a da je sud na prijedlog odbrane izveo i nove dokaze. Sud je zatim iznio sadržaj iskaza saslušanih svjedoka. Iz iskaza svjedokinje Slavica Mihajlović proizilazi da je imenovana zaposlena u Centru na poslovima voditelja Službe za zaštitu braka i porodice i opštu socijalnu zaštitu te da je apelanta upoznala kroz kontakte u Centru u vezi postupka za razvod braka između njega i Zijade Zahirović te vezano za rješavanje i donošenje odluke u vezi viđanja apelanta i njegove malodobne kćerke. Sud je naveo da je ocijenio i prihvatio pouzdanim iskaze saslušanih svjedoka jer odbrana niti jednim ozbiljnim argumentom a ni dokazom nije dovela u sumnju ove iskaze a drugi materijalni dokazi koje je sud detaljno analizirao su potvrdili objektivnost ovih iskaza (službena zabilješka, zapisnik o prijemu usmene prijave, izvještaj Telekoma RS sa pregledom poziva, zahtjev za preduzimanje mjera zaštite). Ocjenom iskaza svjedokinja, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te u vezi sa pismenim dokazima kao i sa apelantovom odbranom, sud je utvrdio je apelant na način i u vrijeme navedeno u tač. 1, 2. i 3. izreke presude, ugrozio sigurnost Slavice Mihajlović, Zijade Zahirović i njene malodobne kćerke Melise te Razije Avdić i njenog supruga Hazima ozbiljnim prijetnjama da će navedene osobe lišiti života, pa je na taj način svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela Ugrožavanje bezbjednosti iz člana 180. stav 1. KZ BD. Sud je odbranu apelanta, da nije počinio predmetno krivično djelo, ocijenio neobjektivnom te je ocijenio neosnovanu tvrdnju apelantove braniteljice da nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo iz optužnice. Sud je zaključio da je apelant bio uračunljiv u vrijeme izvršenja krivičnog djela te da je krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem pa je apelanta oglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora od dva mjeseca.

6. Apelant smatra da je mu je osporenom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i stav 3.c) te člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija). Povreda prava na pravično suđenje po apelantu se ogleda u tome što je prekršen princip jednakosti oružja te pravo na izbor branitelja po vlastitom izboru. Povredu prava na nediskriminaciju apelant vidi u povredi principa ravnopravnosti strana u postupku jer je sud poklonio vjeru svjedocima predloženim od Tužilaštva koji su po apelantu pristrasni. Apelant navodi da je drugostepeni sud proveo iste dokaze i saslušao iste svjedoke kao i prvostepeni sud, a da sud navode branioca uopće nije cijenio niti uzeo u obzir prilikom donošenja odluke. Apelant smatra da sud nije dokazao niti radnju ugrožavanja a niti njegovu namjeru počinjenja krivičnog djela te navodi da je sud na osnovu nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio Krivični zakon te ga glasio krivim za djelo koje nije počinio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je došlo do povrede ravnopravnosti strana u postupku i principa jednakosti oružja jer je sud poklonio vjeru svjedocima predloženim od Tužilaštva koji su po apelantu pristrasni. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu evidentno je da je presudom Osnovnog suda apelant oglašen krivim u za predmetno krivično djelo i izrečena mu je kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Međutim Apelacioni sud je rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom sa obrazloženjem da je prvostepeni sud svoju odluku donio uz bitnu povredu pravila krivičnog postupka.

11. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud na glavnom pretresu pred tim sudom izveo dokaze koji su bili izvedeni u prvostepenom postupku kao i nove dokaze na prijedlog apelantove odbrane. U tom postupku apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Nadalje u obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je detaljno pojasnio zašto je poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka. Iz osporene odluke je vidljivo da je drugostepeni sud svoju odluku o odgovornosti apelanta za navedeno krivično djelo zasnovao, suprotno navodima apelanta, i na drugim dokazima (službena zabilješka, zapisnik o prijemu usmene prijave, izvještaj Telekoma RS sa pregledom poziva, zahtjev za preduzimanje mjera zaštite). Sud je ocijenio da ovi dokazi potvrđuju objektivnost iskaza saslušanih svjedoka. Nadalje, evidentno je da je sud u obrazloženju osporene odluke dao razloge zašto nije prihvatio apelantovu odbranu. U vezi sa prigovorima apelanta da sud nije cijenio dokaze i navode odbrane, Ustavni sud prije svega naglašava da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu odnosno kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene jer je to isključivo uloga redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 290. stav 7. ZKP BD). Pri tome, prema članu 15. ZKP BD, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Stoga, u situaciji kad je Apelacioni sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelant na način i vrijeme navedeno u izreci presude počinio predmetno djelo, dajući u obrazloženju odluke razloge za takvo odlučenje, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je apelant neravnopravno tertiran.

12. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge svojih stavova te dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

13. Nadalje, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da u dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nema elemenata koji bi ukazivali da je povrijeđeno pravo na «jednakopravnost stranaka». Naime, propuste koji su postojali u pogledu zastupanja apelanta pred prvostepenim sudom je otklonio Apelacioni sud donoseći rješenje o ukidanju presude Osnovnog suda. Stoga je apelant u daljoj fazi postupka, koja je okončana osporenom presudom, bio uredno zastupan, imao je i koristio mogućnost da na glavnom pretresu pred drugostepenim sudom iznese svoju odbranu i dokaze ne kojim se ista temelji te da lično i putem branioca osporava navode i dokaze Tužilaštva što je i činio. Također iz predočenih činjenica nema elemenata koji bi ukazivali da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo. S toga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da je došlo do povrede njegovog prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije Naime, kako je rečeno u prethodnim tačkama ove odluke, propusti u pogledu zastupanja su otklonjeni rješenjem Apelacionog suda, kojim je usvojena žalba apelantovih branilaca, (po službenoj dužnosti i izabranog branioca) i ukinuta presuda Osnovnog suda. Također je nesporno da je apelanta u daljnjoj fazi postupka pred Apelacionim sudom zastupao izabrani branilac. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava iz člana 6.stav 3. tačka c) očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju u stvari svode na tvrdnje o povredi prava na «jednakopravnost stranaka». Budući da je ove prigovore Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama odluke, vezano za navode o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije također prima facie neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1946/07 (N. Z.) | Sudska praksa | Aktio