Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2002/07 (A.Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2002/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2002/07, rješavajući apelaciju A.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.Š. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-001 845 od 7. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima- Odjeljenje u Maglaju, broj P-451/05 od 23. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žepča, koju zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijela je 4. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-001 845 od 7. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima- Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-451/05 od 23. maja 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. jula 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-451/05 od 23. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-001 845 od 7. juna 2007. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se tuženi «Natron» d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj na ime otpremnine isplati iznos od 1.139,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelantici rješenjem tuženog, broj R.424/05 od 25. aprila 2001. godine prestao radni odnos po članu 143. Zakona o radu sa danom 5. majem 2000. godine. Tim rješenjem je određeno da će se način, visina, uslovi i rokovi isplate otpremnine utvrditi naknadno posebnim ugovorom između stranaka u skladu sa zakonskim propisima i finansijskim mogućnostima tuženog. Sud je zaključio da je tim rješenjem tuženi, u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) priznao dug (otpremninu), te da je slijedom toga došlo do prekida zastarijevanja. Nadalje je navedeno da je dovoljno samo priznanje osnova, ne i visine, osobito imajući u vidu da je visina otpremnine po članu 143. Zakona o radu odrediva kategorija, u smislu da je iznos otpremnine proizvod koeficijenta koji je određen prema godinama staža osiguranja i prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije Bosne i Hercegovine na dan stupanja na snagu tog zakona. Sud je obrazložio da je članom 392. stav 1. ZOO propisano da poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u određeni rok zastarjelosti te da se prema stavu 6. tog člana zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida navršava kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto. Obzirom da je rješenje tuženog broj R.424/05 kojim je apelantici priznato pravo na otpremninu doneseno 25. aprila 2001. godine, to je po zaključku suda zastarijevanje iznova počelo teći 26. aprila 2001. godine, te je 27. aprila 2004. godine protekao rok od 3 godine u kom je apelantica, u smislu člana 106. Zakona o radu, mogla potraživati otpremninu. Kako je apelantica podnijela tužbu 28. juna 2005. godine sud je primjenom odredbi ZOO (čl. 360, 361. i 369.) zaključio da je prigovor zastare istaknut od strane tuženog osnovan iz kojeg razloga je odbio apelanticu sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

3. Apelantica smatra da su osporenim presudama povrijeđena njena prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju predmetnog postupka te ističe da je svoj tužbeni zahtjev između ostalog temeljila i na dosadašnjoj praksi Kantonalnog suda koji je svoje odluke temeljio na odredbama člana 324. stav 2. ZOO. Apelantica smatra da neprimjenjivanje istog materijalnog prava i u ovom predmetu predstavlja kršenje njenog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da takvo postupanje predstavlja povredu njenog prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju jer je po redovnom toku stvari apelantica očekivala da joj bude isplaćena otpremnina. Nadalje apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na druge zaposlenike koji su naplatili sporne tražbine. Kao dokaz navedenih tvrdnji apelantica se poziva na presude Kantonalnog suda, broj 004-0-

Gž-06-001197 od 28. augusta 2006. godine i 004-0-Gž-06-000 564 od 17. novembra 2006. godine te na nepravomoćnu presudu Općinskog suda, broj 042-1-P-000083 od 16. marta 2007. godine, koje nije dostavila uz apelaciju, te predlaže da Ustavni sud iste pribavi po službenoj dužnosti. U dopuni apelacije apelantica je obavijestila Ustavni sud da je, nakon podnošenja apelacije Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine rješenjem, broj 070-0-Rev-07-001230 od 1. jula 2008. godine, odbacio njenu reviziju jer nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. Ustavni sud zapaža, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

7. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine; i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega, određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

8. U vezi s prednjim, a budući da ovaj predmet pokreće pitanje računanja roka zastarjelosti za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu, Ustavni sud ukazuje na svoju odluku u predmetu AP-299/06 od 27. januara 2007. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07). U toj odluci Ustavni sud je između ostalog naveo «Prema tome, tek nakon što se pravosnažnom odlukom poslodavca, odnosno nadležne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, po zahtjevu zaposlenika za uspostavu radno-pravnog statusa odluči o tom njegovom pravu, nastaje obaveza za poslodavca odnosno pravo zaposlenika po članu 143. Zakona o radu. Sve do pravosnažnosti rješenja kojim se utvrđuje status zaposlenika na čekanju ne nastaju obaveze za poslodavca po osnovu člana 143. Zakona o radu, niti nastaju prava za osobu koja takav status za sebe traži.»

9. Nadalje, Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP-3263/06 od 18. decembra 2008. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je razmatrao identična pravna pitanja, ukinuo presudu Kantonalnog suda (prema kojoj je rok zastare počeo teći tek podnošenjem tužbe sudu kada je tužiteljica zahtijevala ispunjenje obaveze pa je tuženi bio obavezan na isplatu otpremnine), i naložio da sud donese novu odluku u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U toj odluci Ustavni sud je naveo «Ograničenje u pravu na pokretanje parničnog postupka zbog naknade otpremnine, na način kako je tumačio Ustavni sud, a kako u novijim presudama tumači i Kantonalni sud, ima legitimni cilj i nije apsolutno, niti krši samu suštinu prava zaposlenika kojima je priznato pravo na otpremninu budući da imaju dug vremenski rok u kojem su ovlašteni da traže sudsku zaštitu u slučaju neisplate otpremnine.».

10. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima su razmatrana identična pravna pitanja, te odredbe pozitivnog zakonodavstva, Ustavni sud u konkretnom predmetu ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog i Općinskog suda ni u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge o osnovanosti prigovora zastare odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine. Apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantica nadalje navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Premda apelantica decidno ne navodi u vezi s kojim pravima iz Evropske Konvencije smatra da je diskriminirana Ustavni sud zaključuje da apelantica ukazuje na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu. Međutim, apelantica osim svojih tvrdnji Ustavnom sudu nije ponudila dokaze koji bi ukazivali da je u identičnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji drugačije trenirana. Stoga, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda vezane za apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava iz člana 6. stav 1. Evropska konvencija i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2002/07 (A.Š.) | Sudska praksa | Aktio